Pokušajte približiti scenu iz bara hotela “Conrad” u Dublinu u kojoj mladi Bill Carter s velikom zainteresiranošću Bonu Voxu i Edgeu prenosi slike iz Sarajeva. Godina je 1993. i stanje u gradu je teže nego ikad. “Moramo nešto učiniti. Doći ćemo u Sarajevo”, rekli su Carteru, koji je od marta 1993. godine bio u glavnom gradu BiH. Carter je bio fasciniran da ga najveći rok-bend pita šta mogu učiniti za opkoljeni grad i da zaista žele svirati u gradu koji je svakodnevno granatiran i snajperisan.

Carter se vratio u Sarajevo. Ubrzo je stigao poziv u kojem su iz U2 tima saopštili da oni zaista žele doći. Piše duge faksove u kojima ih pokušava uvjeriti da je to neizvodljivo i da je situacija u gradu na granici izdržljivosti. Rješenje je bilo da se napravi videomost putem kojeg bi se građani opkoljenog Sarajeva uključivali direktno na koncerte U2, koji su u to vrijeme imali veliku evropsku turneju.

Nije mogao dovesti U2 u Sarajevo, ali je doveo Sarajevo do U2. Most je uspostavljen putem satelitskih veza na “U2 Zoo TV Tour” koncerata, dajući građanima Sarajeva priliku da kažu svoju priču svijetu. No, da bi došao do Bona Voxa, Carter je više puta prekoračio zakonska ograničenja. Najprije se lažno predstavio kako je urednik jedne TV stanice u Bosni i Hercegovini i poslao je faks sadržaja: “Samo želimo napraviti intervju s našim kulturnim herojima. Ne želimo da nam date novac, samo želimo uspostaviti vezu, a ja ne mogu doći jer ću biti ubijen na kontrolnom punktu, pa ćemo poslati našeg vanjskog saradnika Bill Cartera.”

Igrao je na kartu da Irci ne znaju kako faks iz Sarajeva nije poslan već skoro godinu i po dana. Imao je samo jednu želju; da mu neko od članova U2 u kameru kaže: “Hej, mislimo na vas (ljude u Bosni, op. a.), naša srca kucaju za vas.”

Carter je dobio CD, a na poleđini je bila željena adresa. Krivotvorio je dokumenta i teretnim avionom otputovao na nastup benda u Veroni. Službeno osiguranje mu nije dozvoljavalo ući u prostorije gdje je bend bio smješten. Poslani faks i adresa na poleđini CD-a nisu bili dovoljni. Karter se upušta u pesničenje s osiguranjem. Tada je izišao neko iz lične zaštite U2 i rekao mu: “Čekamo te.”

Odveli su ga u zelenu sobu i tamo je s Bonom načinio intervju. Razgovor je bio produktivan. Te noći U2 mu je na koncertu posvetio pjesmu. Dobio je i poziv da ih posjeti u njihovoj vili. Poslije koncerta razgovarali su kako mogu pomoći Bosni. Bio je to početak saradnje koja će rezultirati veoma korisnim sadržajima. Kruna ovog susreta bit će dokumentarni film (Bono će ga finansirati uz uvjet da snimljenom materijalu da ime Miss Sarajevo, za koji je Bono sa saradnicima napisao tekst za istoimenu pjesmu,) te koncertom U2 u Sarajevu.

Kao što smo rekli, Bono je, uprkos želji da u narednih deset dana dođe u Sarajevo, odustao, ali je bine evropskih gradova, po kojima je bio na koncertima, učinio dostupnim građanima opsjednutog grada. Videomost nije kazivanja Sarajlija činio dostupnim samo posjetiocima koncerta nego su putem televizijskih prijenosa dio sarajevskog stanja mogli vidjeti milioni ljudi.

“Pitam se šta ćete učiniti za nas u Sarajevu. Mislim da je istina da nećete ništa preduzeti”, govori jedna Bosanka uživo putem satelita iz Sarajeva pred 35.000 ljudi na koncertu U2 u Glasgowu 8. augusta 1993. godine.

Na Wembleyu 20. augusta 1993. godine bilo je više od 70.000 ljudi. Čuli su glas iz Sarajeva: „“Ne bojimo se smrti, ali ne možete se navići na stalno gledanje ranjenih ljudi svuda oko vas...” Bono nastupa s U2 u Goffertu u Nijmegenu u Holandiji 3. augusta 1993. godine, a glas iz Sarajeva kaže: “I mi bismo željeli čuti muziku, ali čujemo samo vriske ranjenih i mučenih ljudi i silovanih žena.”

Carter se prisjeća tog vremena u intervjuu The Washington Postu 2013. godine: “Svaki satelitski poziv bio je nerealno iskustvo. Najteži dio je bio naći prave ljude koji bi govorili pred 70.000 ljudi jer Sarajlije su bile odsječene od svih zbivanja u svijetu skoro godinu i po. Osjećali su se napuštenim od svijeta. Tražio sam od njih da se obrate direktno Evropi, ali ne političarima, već mladim ljudima. Rokenrol fanovima. Oni su bili njihovi saveznici, u ljudskom pogledu. Nakon što sam našao osobe koje će govoriti, objasnio sam im koncept, pa sam ih trebao prebaciti na TV stanicu. Svaki put to je bio izazov visokog rizika. Neki od tih ljudi nisu bili van svoje ulice kako je rat počeo. Putovanje kroz grad bilo je ravno gotovo samoubistvu. Nakon što bi završilo to putovanje, često bi uslijedila mala napetost dok bismo čekali da se Bono javi. Većina ljudi nije shvatala da sve što smo čuli dolazi iz jedne slušalice. Nije bilo slike ni zvučnika. Svi koji su prošli kroz to mogli su čuti vrevu koju je pravila publika na koncertu. Oko nas je bila tišina, mrak ili poneki oštri zvuk eksplozije ili snajperskih hitaca. Nevjerovatan osjećaj, u jednom trenutku ste povezani sa snagom publike na koncertu, a u drugom trenutku vraćate se nazad na izgorjeli sprat UNIS-ove zgrade gdje pokušavate zaspati.”

Efekti obraćanja stanovnika grada pod opsadom bili su različiti. Billa Cartera u Sarajevo dovela je individualna tragedija. Trudna zaručnica smrtno je stradala u saobraćajnoj nesreći. Poslije dvije godine intenzivne krize jedino što je želio bilo je pomaganje ljudima u nevolji. Prijatelj iz Hrvatske mu je rekao: “Šta god radili, ne dolazite ovamo.” Naravno, došao je ovamo. Bez novca, autostopirao je Evropom. Znao je da je Sarajevo pod opsadom. U martu 1993. godine došao je u Sarajevo i radio kao humanitarac s The Serious Road Trip grupom. Nisu imali zaštitu UN-a i dostavljali su hranu djeci na mjestima gdje niko drugi nije htio ići. Za Sarajlije je rekao: “Bili su nevjerovatni, a ja sam jednostavno zaboravio na svoje probleme. Ljudi koje sam upoznao su me spasili.” Radio je i na RTV BiH kao reporter. Tokom boravka u Sarajevu napravio je stotine sati videa. Kasnije je sjedinio sav materijal u dokumentarni film Miss Sarajevo. Nakon filma, uslijedila je i knjiga Fools Rush In (Budale srljaju gdje se anđeli boje kročiti, prevedena i printana u Sarajevu 2005.) Njegova memoarska iskustva iz Sarajeva, nakon izlaska iz štampe, ušla su u uži izbor književnog kluba BBC-a. Kritičke pohvale stigle su od Bona, Jona Krakauera, Jima Harrisona i Charlesa Bowdena, između ostalih. Knjiga je u Njemačkoj prevedena pod naslovom Liebe Sarajevo (Drago Sarajevo), vlastitim sredstvima su je printali Tobias Bühler i Oliver Alexandar Kellner, a prihode koje donosi usmjeravaju u humanitarne svrhe u BiH. Knjizi su dodali posebno poglavlje pod nazivom Pet tajni Sarajeva.

U intervjuu za Rolling Stone iz oktobra 1994. godine, govoreći o svojim kontaktima s Bonom Voxom i naporima da doprinese istini o stanju BiH, za Sarajevo je rekao: “To mnogo znači (Voxov angažman.) Oni više uopće ne vjeruju u pomoć evropskih vlada. Ali to je vrlo kulturan grad. Olimpijske igre bile su prije 10 godina. To je kao Beč – predivan je grad.”

Bill Carter je držao više od 50 predavanja na univerzitetima, kao što su Harvard, New York University, Boston College, prikazujući film Miss Sarajevo i razgovarajući o ratu u Bosni.

Za sve učinjeno proglašen je počasnim građaninom grada Sarajeva 2009. godine.