Kada se spomenu roboti, obično se pomisli na visoku tehnologiju, nešto futurističko kao u filmovima, nešto što se pravi negdje tamo daleko. Ali nije tako. Ta je tehnologija dostupna, nadohvat ruke, baš tu u našem “dvorištu”, u našoj zemlji, u našim gradovima, u našim fabrikama. Jedna takva kompanija smještena je u Sarajevu, u krugu Centra “Safet Zajko”, zove se “Dizart”. To je jedna od onih firmi koja budi znatiželju čim uđete na vrata, a iz nje izlazite s optimizmom i ponosom na naše ljude.

Firma “Dizart” prvenstveno se bavi proizvodnjom CNC mašina (Computer Numerical Control), što podrazumijeva, pojednostavljenim rječnikom, upravljanje mašinama pomoću kodiranih naredbi. Osim toga, “Dizart” radi edukaciju CNC operatera u svom edukativnom centru. Direktor kompanije Jasmin Ahmić objašnjava nam da škola za CNC operatere ima cikluse koji idu svaka tri mjeseca, a u svakom ciklusu od 8 do 10 polaznika. Nekada imaju čak i dva ciklusa istovremeno.

“Poenta je u tome što ja ne dam da to budu veliki brojevi jer radimo 150 časova i u tom vremenu se maksimalno možemo posvetiti kandidatima. Druga stvar, nama ta škola nije ono od čega živimo, proizvodnja mašina finansira sve to, škola je nešto što je naš doprinos društvu, ali iz Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo tražili su da bude samoodrživa i onda smo uveli da pola polaznika ima besplatnu edukaciju, a da bude i polovina onih koji plaćaju edukaciju, istina, nije baš ni simbolična suma, plaćaju 1.500 maraka, ali za ono što dobijaju to je dobra cijena”, kaže Ahmić.

Ipak, ono što je novo u “Dizartu” jeste da se kompanija počela baviti i robotikom. Počeli su da nabavljaju polovne robote koje prepravljaju i uvode nešto drugo, mijenjaju im namjenu, a planiraju da do kraja godine naprave i vlastitog robota. “Već smo krenuli, projekt se pravi, svi su dijelovi naručeni i idemo u tom smjeru. Ovaj prvi robot mali je kolaborativni robot koji će moći raditi u okruženju s ljudima. Osnovna mu je namjena edukativna, za našu školu. Mi sad hoćemo da akreditiramo program robotike u Ministarstvu obrazovanja, imamo akreditiran program za CNC operatere i sada ćemo akreditirati programe za robotiku i 3D printanje. Planiramo otvoriti novu učionicu, već imamo dosta 3D printera, ali hoćemo da svaki učenik ima 3D printer, da to podignemo na još viši nivo”, kaže Jasmin.

Robot koji prave koristit će za edukaciju, a moći će raditi sve ono što rade veliki roboti. “Dizart” nema namjeru svoje robote prodavati, smatraju da to nema smisla budući da ih se u Kini može kupiti po niskim cijenama. Teško se na tržištu ove vrste boriti s Kinezima. “Evo, moje CNC mašine su 30-40 posto skuplje od kineskih, ali imamo posla i radimo stalno jer ljudi shvataju da je to kvalitetno, imaju servis, naša garancija podrazumijeva da će mašina u roku od 24 sata biti u funkciji; nikad se za trinaest godina nije desilo da mašina nije bila popravljena u roku od 24 sata”, priča direktor “Dizarta”.

Do sada je Ahmić, kako kaže, napravio i isporučio 250 CNC mašina. “Ljudi kod nas imaju pogrešan stav o tome. Evo vam primjer. Nazvao me nedavno čovjek i pita čija je to mašina koju prodajem. Rekoh: ‘Moja’. – ‘Dobro, tvoja je, ali ko je proizvođač?’ Rekoh: ‘Pa ja sam proizvođač.’ Kaže on: ‘A to je nešto pravljeno.’ Ljudi misle ako se nešto kod nas pravi da je to bezveze. Nije, to su ozbiljne mašine. Umalo je neki dan čovjek iz Bosne i Hercegovine kupio moju mašinu u Irskoj. Platio bi je duplo više, ali sreća pa su ga ovi moji saradnici uputili na mene. Sad evo isporučujemo robota koji je čovjek odavde naručio u Holandiji, ali mi ćemo ga isporučiti, jer ih naši saradnici tamo, čim se javi neko s ovih prostora, šalju meni. Bilo bi bezveze da čovjek plati duplu cijenu za nešto što može dobiti ovdje. Ali, eto, ljudi imaju nekakav otklon. Mi pravimo mašine koje su vrhunski proizvod. Pazite, Irac kupio od nas mašinu za 38.000 eura, prodao Englezu za 90.000, on stavio na nju neku svoju glavu i prodao je Belgijancu po znatno većoj cijeni. Već smo stekli ime, brend, ljudi znaju šta dobijaju kad kupuju našu mašinu”, objašnjava Ahmić.

Jasmin nam pokazuje CNC mašinu spremnu za isporuku kupcu iz Srbije. Riječ je o klasičnoj troosnoj mašini koja služi za izrezivanje panela i profila za plastičnu stolariju. Objašnjava da su “Dizartove” mašine dovedene do banalnosti u pogledu upravljanja. “Za dva sata obučim čovjeka da radi na njoj, svima kažem: Ako za dva sata ne budeš znao da radiš na njoj, nećeš nikad. Ova mašina košta 28.000 maraka. Ovakva se može kupiti i za 13.000 u Kini. Naravno, drugačija je oprema, to je skalamerija koja se klima nakon godinu. Nedavno me zove čovjek, kaže, ne radi mu obradna glava. Pitam ga koja je mašina, kaže: ‘Ma kupio ja u Kini.’ ‘Pa što mene zoveš...’ Kaže: ‘Da mi pomogneš.’ ‘A što bih ti ja pomagao, nisi kupio moju mašinu?! Hoćeš da prođeš jeftino i kupiš mašinu od Kineza, a da ti ja održavam... Nema od toga ništa”, priča nam Ahmić.

Robote, kaže, kupuje u Holandiji. “To su roboti koji su totalno reparirani, koji su u vrhunskoj kondiciji, dobri i precizni, i udahnjujemo im novi život, oni su nekada radili u autoindustriji, gdje su, recimo, premještali dijelove za auta s jednog mjesta na drugo, međutim, mi smo im promijenili namjenu i sada rade 3D printanje, rezanje laserom itd. Pravimo robote koji su malo drugačiji”, govori Jasmin pokazujući nam robota kojeg upravo prepravljaju, a koji je do sada radio u “Volkswagenovim” ili BMW-ovim fabrikama automobila.

Umjesto dosadnog prebacivanja dijelova s jednog na drugo mjesto, ovaj robot može raditi skulpture, može izrezivati razne oblike, između ostalog, robot koji je upravo spreman za isporuku pravi stolice. Na pitanje ima li interesa bosanskohercegovačkih privrednika za robotizaciju u industriji, Ahmić odgovara da to više nije pitanje interesa, nego će jednostavno morati to uraditi. Naravno, neće roboti nikada moći zamijeniti ljude potpuno. Postoje operacije koje može raditi robot, neko dosadno premještanje paleta, neka operacija koju čovjek radi osam sati, a u tih osam sati ima pauzu, potrebu da ode u toalet, da telefonira, a robot košta 50.000-60.000 maraka i on radi 24 sata, a ne osam. Ako čovjeku dajete plaću 1.000 maraka mjesečno, robot se za godinu dana otplati. Nakon godinu, robot ti radi džaba, ali to ima smisla samo ako je u pitanju serijska proizvodnja. Prema njegovim riječima, programiranje robota više nije tako komplicirano kao nekada, sada postoje odgovarajući softveri: ono što je nekada bilo mukotrpno ručno programiranje, softver uradi za nekoliko minuta.

“Mi smo ovlašteni predstavnici za taj softver za čitavu bivšu Jugoslaviju, osim Slovenije i Kosova”, kaže Ahmić.

Teško je ljudima povjerovati da sve ovo ima kod nas. Zašto? Jasmin ne zna odgovor. “Nedavno su me zvali iz jedne njemačke organizacije, kažu da njihov direktor iz Njemačke hoće da dođe kod nas i vidi ovo jer on ne može vjerovati da se u Bosni i Hercegovini proizvode CNC mašine. Ja sam rekao da ne može doći jer vrijeđa i mene i moju državu i na kraju tu curu koja me nazvala. Zašto se ne bi proizvodile? CNC tehnologija stara je četrdeset godina i on ne može vjerovati da se prave u Bosni. E pa ne može. Imam pravo. Haj nek ne vjeruju da možemo praviti robote, to još mogu i prihvatiti da ne vjeruju, ali to što ne vjeruju da sam napravio CNC mašinu koju ljudi prave u garaži od drveta, mislim, halo, ba. Na kraju krajeva, i ja sam napravio prvu CNC mašinu u garaži i iz garaže smo ih izvozili u osam zemalja.

Ovo ovdje, prostor gdje smo sada, dobili smo zato što je naš načelnik takav kakav jeste, što je vidio potencijal u tome, što je vidio da nema nikakvih talova, napravili smo nešto gdje svi imamo neki interes, ali niko nema finansijsku korist od toga, što je najbitnije. Općina je na svom prostoru dobila vrhunsku školu, mi smo dobili prostor za koji ne plaćamo kiriju, ali kad uzmeš koliko ja ulažem u ovu školu, koliko me košta obučavanje, svi smo bara-bara, niko nije finansijski dobar, a svi smo dobri. To je najjača stvar u svemu. Znate koliko svaka općina ima prostora koji propadaju umjesto da daju privatnicima da rade. Kakvu korist može imati općina od nekakvog truhlog prostora koji stoji, nikakvu, a ovako, zaposlit ćemo ljude. Naravno, neki će pokušati to zloupotrijebiti, ali ako od stotinu koji uspiju dvojica-trojica pokušaju zloupotrijebiti, pa, šta ćeš, takvi smo...”, govori Jasmin.

Dodaje da njegova kompanija pravi i veliki 3D printer, jedan od vjerovatno najvećih u Evropi, koji će imati pet funkcija. Ističe da su 3D printeri izuzetno traženi na tržištu, te navodi primjer izgradnje kuća tehnologijom 3D printanja. Međutim, još se usavršava beton za 3D printanje koji bi se dovoljno brzo sušio, bio dovoljno čvrst, a i dovoljno viskozan za 3D printer. Sada je prava trka u svijetu ko će izumiti takav beton. Ulazeći u učionicu u kojoj se odvija nastava za CNC operatere, a koja je opremljena računarima sa svim neophodnim softverima i 3D printerima, Ahmić nam pokazuje set za pneumatiku. Sličan uređaj ima samo Mašinski fakultet u Sarajevu i niko više, ali to služi samo za edukaciju, nema neku konkretnu primjenu. Svi znaju kako izgledaju klipovi, ali velika je stvar kada mladi imaju priliku vidjeti kako oni funkcioniraju, kakav im je princip rada itd.

“Skoro svaka mašina ima neku vrstu pneumatike, a kada se to pokvari, moraš zvati majstore iz Njemačke da popravlja[1]ju iako je kvar banalan, ali ljudi neće time da se zamaraju. Kada sam završio srednju školu, nekada davno, radio sam u ‘Zraku’. Imali smo CNC mašine, a majstor, čim mu je neka frka, gurne ekser u kolo i sprži ga. I kaže ne radi. Zna da tri sedmice neće doći majstor da popravi. I šta će, ode kući na tri sedmice”, govori Jasmin.

Čudna mu je, kaže, ova mlada raja. Neće da rade. “Neki dan mi je čovjek rekao doslovno da ne bi napuštao blagodati biroa za zapošljavanje. Ja nazvao onu ženu na birou, pitao je šta im radite, hoću i ja na biro. Čuj ne bi napuštao blagodati biroa. Bio jedan mladić na edukaciji, bio dobar, sve znao, a ima jedna firma iz Vogošće, znam da im uvijek treba CNC operatera. Kažem mu da ondje može dobiti posao, a on meni da ne bi išao u Vogošću. Frajer ima 25 godina, ni dana radnog staža, stari mu ima 600 maraka plaću i on uzme dvije marke od njega za kahvu, a ne bi išao u Vogošću. Mi ovdje imamo pet ljudi s biroa iz Novog Grada na edukaciji, za njih je besplatna edukacija, i jedva nafatamo tih pet ljudi, a ovih komercijalnih koji hoće da plate imamo dvije grupe.

Neće ljudi da rade, sve je manje i manje radne snage, ja se slomih ovdje, uzmem momka, iškolujem, radi petnaest dana i kaže: Ma ne mogu ja ovo. Ja radim 12 sati dnevno i jedva čekam da svane da dođem na posao. Možda je sve ovo i uspjelo zato što me ne pokreću pare, meni je svejedno hoću li ovaj mjesec zaraditi 1.000 ili 5.000, ja ću svakako do kraja mjeseca sve potrošiti. Doduše, ne pijem, ne pušim, prestao sam i žene da ganjam, svaki dinar ovdje potrošim na ovaj edukativni centar, jer ovo ne donosi pare, ovo je nešto što je doprinos društvu, ali mene to ispunjava, čini mi sretnim. Ovi roboti su me sad preokupirali, sad sam u tom filmu i već mi ispašta proizvodnja CNC mašina”, objašnjava direktor i vlasnik “Dizarta”.

Osim Jasminove kompanije, proizvodnjom CNC mašina bave se još dvije-tri kompanije u Bosni i Hercegovini. Ističe da jedni druge uopće ne doživljavaju kao konkurenciju, dobra su ekipa. Konkurencija su mu, kaže, tri kompanije iz Srbije, ali i to je zdrava konkurencija, da njemu nešto zakaže u firmi, sva bi trojica odmah došla da pomognu.