Od ukinuća janjičara 1826. prošla su skoro četiri decenija, a Porta nije bila u stanju zavesti u Bosni novu, redovnu vojsku ili nizam. Sva nastojanja da se unovače sinovi ovih zemalja ostadoše uzalud, jer i nakon sloma Husein-kapetanova pokreta 1832. i propasti feudalne aristokracije 1851. nije bilo u Bosni pravoga reda sve do dolaska Topal Osman paše 1861. Ovaj valija stajao je na čelu uprave nešto više od osam godina i za ovo vrijeme provedene su u zemlji mnoge reforme zahvaljujući njegovoj spretnosti i sposobnosti. Za njegove vladavine provedena je i organizacija nove vojske godine 1864, kojoj je on utro put, a proveo ju je Ahmed Dževdet-efendija, koji je kasnije postao paša. (...)

Prije nekoliko godina pala mi je u ruke jedna turska knjižica u kojoj su tiskana dva Dževdetova pisma, što ih je pisao nekim ličnostima dok je bio u Sarajevu kao inspektor, jedno se odnosi na trgovinu a drugo na ašikovanje. (...) Nekako u isto doba upozorio me je Hadži Mujaga Merhemić na jedno drugo djelce, u kom je tiskano pet Dževdetovih pisama, što ih je u isto doba pisao iz Bosne, od kojih su tri od osobite vrijednosti, jer se u njima opisuje novačenje i organizacija nove vojske u Bosni, u četvrtom se opet govori o ašikovanju, dok je peto privatne naravi. (...)

Evo prijevoda [jednog od] Dževdet-efendijinih pisama.


Ahmed Dževdet-paša

PISMO O AŠIKOVANJU U SARAJEVU

Djevojke u Bosni dok se ne udaju, ne oblače feredže, ali zato pokrivaju glavu šalom i jednom rukom držeći oba kraja šala idu vrlo uljudno. Kad neki momak progovori s djevojkom, to znači da joj je mušterija, prema ovdašnjem običaju. Odgovori li mu djevojka, dužna je sada odgovarati na sve što ju pita. Neki bosanski mladići ašikuju po više godina i tek se onda vjenčavaju. Nakon vjenčanja zavija se u feredžu i sad joj niko ni jedne vlasi ne vidi. Neki mladići ašikuju samo radi zabave i tako griješe, ali kad ih se pita, onda oni to tumače na svoju dobru volju.

Šetnje bez feredže nama se čini nepristojno, a ašikovanje čudnovato. Ali odvedimo jednog Bosanca u Carigrad i on će Vas odmah pitati, zašto vaše žene koketiraju i zašto im se vidi kosa ispod jašmaka. Šta bi mu odgovorili? Svakom je narodu svoj običaj lijep, a tuđi smiješan.

Pored toga, Bosanci ašikuju na vrlo pošten način. Mladić bide k vratima djevojke, koja ona sama otvara i tu razgovaraju, a nekad se uvuče i u dvorište. Djevojka mu donese kahvu, ibrik i sedžadu. Ali ako se slučajno jedno drugog dotakne prstom, to se onda uzima kao vjenčanje i odmah se ide kadiji. Prenesimo ovo pravilo u Carigrad, i pitam Vas, koliko bi se puta morale vjenčavat one žene koje hodaju po Kalpak-Ćiralbaši. I pravo rečeno: Bosanci su ljudi napredni, potpune vjere i čista srca. Kako muškarci tako i žene odlikuju se poštenjem i dobrim odgojem.

Seoske djevojke dok se ne udaju, hodaju potpuno otkrivene po selu. Svaki seljak ima kuću na vlastitoj njivi. Radi toga i nema sela na način gradova, gdje bi kuće bile građene jedna do druge, nego su raštrkane, pa ipak nema slučaja da bi ko udario na obraz djevojci ili je obeščastio.

Ašikovanje je u Bosni jedan od starih običaja. Skoro sve ženidbe obavljaju se na ovaj način: Svadba se započinje u kući i svršava u drugoj, u koju se djevojka udaje. Svadba je skopčana s velikim troškom, te se tako siromašniji ljudi i zaduže. Da se tome izbjegne, djevojka obično pobjegne, i tako prođe bez troška iz koje se djevojka udaje.

Sarajke su vrlo vješte u traženju muža. Sve su razgovorne i vrlo lijepe. Osobito strance lahko ulove. Valije i činovnici većinom se zaašikuju u Sarajevu, gdje i ostanu. Na ovaj se način povisuje pučanstvo grada Sarajeva iz godine u godinu.

Vjenčanje se obavljalo pred sudom (kod kadije). Otac one djevojke koja pobjegne bude ljut po neko vrijeme, a kasnije se pomiri i zahvali Bogu što se na taj način spasio troška. Svake sedmice idemo s valijom, mulom i ostalim činovnicima u šetnju i uz mali trošak vjenčajemo mladiće i djevojke koji dugo ašikuju a siromašni su.

Ovaka su vjenčanja čudnovata i vrijedna gledanja. Mladić i djevojka razgovaraju se, sad dolazi mula i vjenčaje ih. Žene se skupe oko mlade, daju joj feredžu i tako je sakriju. Nakon toga ne može je niko vidjeti. Ostale se djevojke skupe i pjevaju lijepe pjesme, a otac se djevojčin zovne i preda mu se zet i kći. I tako se izbjegne ljutnji i prigovoru očevu. Velike troškove na svadbama strogo sam zabranio. Ukinuo sam dva običaja, koji oteščavaju sklapanje braka, a onda imam pravo postaviti jedan novi, a to je: pokupiti od Bošnjaka vojsku. Oni su ovo uvažili i s nama zajedno očekuju uzvišeni ferman.

Sarajevo, 25. zilkadeta / 2. maja 1864. godine

(Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela IV, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1991; prvi put objavljeno u listu Novi Behar, br. V, 1931-1932)