Abdülmecid I bio je osmanski sultan od 1839. do 1861. godine. Dobro obrazovan, liberalan, prvi sultan koji je govorio francuski, Abdülmecid je nastavio program reformi koji je započeo njegov otac Mahmud II. Svojim je ukazima proglasio jednakost svih građana prema zakonu i dao građanska i politička prava kršćanskim podanicima. Glavna svrha reformi bila je očuvanje osmanske države. Reorganizirao je vojsku, uveo vojni rok, donio nove krivične, trgovačke i pomorske zakone, uspostavio mješovite građanske i krivične sudove s evropskim i osmanskim sudijama. Njegove su reforme rezultirale osnivanjem Ministarstva obrazovanja, a osnovao je i osmansku školu u Parizu.

Vanjska politika Abdülmecida bila je usmjerena na održavanje prijateljskih odnosa s evropskim silama radi očuvanja teritorijalnog integriteta osmanske države. Sve je to uspio napraviti uz pomoć nekolicine svojih najbližih saradnika iako je na prijestolje došao kao dječak u julu 1839. godine. Radio je sve što je mogao da Osmansko Carstvo približi tadašnjim evropskim silama koje su mu aplaudirale na reformama u vezi s kršćanima i manjinama u Osmanskom Carstvu, ali su mu opstruirale napore na centralizaciji i povratku vlasti u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Također su prisilili Osmanlije da daju autonomiju Libanu i širom su otvorili vrata Rumuniji na putu ka nezavisnosti.

Abdülmecid je obnovio Aja Sofiju, sagradio palatu Dolmabahçe, osnovao prvo francusko pozorište u Istanbulu. Temelji modernih turskih institucija, od administracije do univerziteta, postavljeni su tokom njegove vladavine. Uveo je modernu medicinu, inžinjerstvo i pravo.

U privatnom mu je životu također bilo veoma uzbudljivo. Volio je žene, imao ih je mnogo i one su mu uzrokovale probleme. Opustošile su novac namijenjen finansiranju dvora pa je Turska tada, prvi put u svojoj historiji, morala posuđivati novac iz inostranstva. Uostalom, njegove su posljednje riječi bile: “Dokrajčile su me moje žene i kćeri...”

Od svih njegovih žena, nama je najzanimljivija Gülcemal Kadın Efendi. Supruga sultana Abdülmecita postala je 27. marta 1843. Rodila je petero djece, između ostalih, budućeg sultana Mehmeta Reşada. Gülcemal Kadın Efendi rođena je Sarajka, jedina Bosanka ikada koja je bila udata za nekog od osmanskih sultana.

Od prvog sultana Osmana I, koji je vladao od 1299. do 1324. godine, po kome je imperija i dobila ime, do posljednjeg sultana Mehmeda VI, koji je vladao od 1918. do 1922. godine, trideset i šest sultana Osmanskog Carstva imali su brojne žene. Mnoge od njih uglavnom nisu bile Turkinje, nisu bile čak ni muslimanke, dolazile su iz različitih dijelova Osmanskog Carstva, neke od njih bile su i Jevrejke, uzimale su islam i onda ostajale ubilježene u historiji svijeta po važnim ulogama koje su odigrale u jednom od najmoćnijih carstava ikada u historiji čovječanstva.

Utjecale su na život i politiku, a biografije mnogih iskorištene su kao predložak za pisanje romana, a posljednjih godina i za scenarije vrlo popularnih televizijskih serija. Sve je počelo, naravno, s inteligentnom, vještom i lijepom čuvenom Hürrem Sulejmana Veličanstvenog. Gülcemal Kadın Efendi bila je jedna od njih, važnih.

S njom je iz Sarajeva u Istanbul otišla i njena sestra Bimisal. Fascinirala je Abdülmecida svojom ljepotom i postala mu supruga 1840. godine. Iste godine rodila je kćerku Fatmu Sultan, a dvije godine kasnije još jednu kćerku, Refiju. Godine 1843. rodit će sina, budućeg sultana Reşada. Nažalost, neće doživjeti da ga vidi na prijestolju, umrla je kada je Rešad imao jedva sedam godina. Iako veoma mlada, nije se mogla izboriti s tuberkulozom. Njemački liječnik Spitzer, koji ju je liječio, rekao je za nju: “Kada je razmotala šal, ugledao sam tako lijepu žensku glavu ispred sebe, nisam nikada vidio nikoga tako lijepog...”

Kada je oboljela, sultan Abdulmecid poslao je svoju suprugu glavnom dvorskom liječniku Ismail-paši. Zabrinut za njezino zdravlje, sultan je rekao Ismail-paši: “Ova je žena moja jedina supruga prema kojoj osjećam najiskreniju naklonost u svom srcu. Proveo sam život s njom i svim sam srcem povezan.” Nažalost, svi su napori tadašnje medicine bili neuspješni, Gülcemal Kadın Efendi je, izgubivši bitku s tuberkulozom, preselila na bolji svijet 16. novembra 1851. godine u Ortaköyu.

Njezin sin Mehmed Reşad, rođen 2. novembra 1844. godine u Istanbulu, bio je osmanski sultan od 1909. do 1918. godine. Nažalost, njegova će vladavina ostati obilježena porazom Turske u Prvom svjetskom ratu. Veći dio svog života živio je povučeno, a postao je sultan nakon što je njegov brat Abdülhamid II bio prisiljen abdicirati. Ljubazan i nježan čovjek, obrazovan u tradicionalnim islamskim temama i perzijskoj književnosti, pokazivao je veliko zanimanje za osmansku i islamsku historiju. Nedostajale su mu liderske sposobnosti.

U dva balkanska rata tokom 1912. i 1913. godine Osmanlije su izgubile gotovo sve svoje evropske posjede, a u ratu s Italijom (1911–1912) izgubljen je i Tripoli. Iako se Mehmed tome protivio, Osmansko Carstvo je ušlo u Prvi svjetski rat na strani Njemačke i Austro-Ugarske. Zato je objavio sveti rat i pozvao sve muslimane, posebno one pod vlašću saveznika, da se okupe u znak podrške Osmanlijama.

Najžešće borbe vođene su protiv vojnih snaga Britanskog Carstva, posebno su krvavi bili Hejaz – Jemen, Çanakkale, Sinajsko-palestinski front. Na Dardanelima su odbijene i Engleska i Francuska i postignuta je apsolutna pobjeda u kojoj su vojni genij i ratna strategija Mustafe Kemala imali važnu ulogu. Rat je završio pobjedom saveznika, a nekako u isto vrijeme preselio je i sultan Mehmed Reşad. Nije dočekao ogromne promjene koje su se počele dešavati u svijetu. U Rusiji je srušen carski režim i dogodila se Oktobarska revolucija, a Mudroskim primirjem potpisanim između Osmanskog Carstva i savezničkih sila Osmansko Carstvo je de facto nestalo.

Ali nije nestalo sjećanje na prelijepu Sarajku i njeno “lice lijepo poput ružinih latica. Kad razmišljam o Istanbulu, mislim na Gülcemala / U kući sa zemljanim krovom u Anadoliji / Pjevaju se pjesme na Gülcemalu / Mlijeko teče iz slavina / Ruže pupaju na njegovim jarbolima / Moje djetinjstvo u kući sa zemljanim krovom u Anadoliji / Ide u Istanbul / Dolazi s Gülcemalom.

Gülcemal, o kojem se govori u stihovima pjesnika Bedrija Rahmija Eyüboğlua, ima posebno mjesto u turskoj pomorskoj historiji. To je brod nazvan upravo po Sarajki Gülcemal, čija je ljepota i ostala zapamćena i dugo nakon njezine smrti. Priča je počela u Belfastu. Brod je porinut 15. jula 1874. pod imenom “Germanic”. Za svoje je doba bilo savršeno plovilo, jedna od prvih generacija s propelerima. “Germanic”, dug 142 metra, imao je dva dimnjaka i četiri jarbola.

Osmanlije su ga kupile 1911. godine za 25.100 zlatnih lira, “Germanic” je dobio ime “Gülcemal”, nadahnut majkom sultana Mehmeda Reşada. Gülcemal, “ružinog lica, lijepog poput ruže”, imao je 37 godina i prvi mu je zadatak bio prevesti turske vojnike u Jemen. U teškim godinama Prvog svjetskog rata “Gülcemal” je služio kao bolnički brod, a dok se vraćao s Çanakkala u Istanbul, britanska ga je podmornica pogodila torpedom. Nakon ratnih godina, prevozio je imigrante koji su htjeli ostaviti rat iza sebe i otići u novi svijet. Među njima je bilo i mnogo Turaka. Bio je prvi turski brod koji je otišao u SAD.

“Gülcemal” je nekoliko puta ugostio Mustafu Kemala Atatürka, koji je 1934. ugostio iranskog šaha Rezu Pahlavija. Nadahnjujući putnike, pjesnike, slikare i književnike, “Gülcemal” je okončao svoja putovanja 1937. godine. Dugo je stajao usidren u Zlatnom rogu, a konačno je 1950. godine prodat u Italiju. (Naslovna fotografija je ilustracija)