Treba kazati da je upravo rušenje Carinskoga greblja i izgradnja škole na tome mjestu bila glavni motiv Vratničaninu Mustafi Seidu Traljiću da napiše do sada jedinu monografiju o Vratniku, kojoj je dao specifičan naslov Sarajevski grad Vratnik, i objavi ju upravo 1937. godine. Seid Mustafa Traljić rodio se 10. aprila 1915. godine na Vratniku, u Ulici Hadži Mustafin džemat, u kojoj su Traljići imali svoju porodičnu kuću sve do 1958. godine, kada se odatle odselio Seidov brat, čuveni hafiz Mahmud Traljić, u Ćurčića mahalu. Inače su se Traljići starinom prezivali Traljo i porijeklom su bili iz Drniša, odakle su došli u Sarajevo polovinom 18. stoljeća. Jedan ogranak Traljića živio je i u Lubinoj mahali. Otac Seidov i Mahmudov zvao se Mustafa, i zato je svome imenu Seid uvijek dodavao i očevo ime. Majka Seidova i Mahmudova zvala se Senija i potjecala je iz porodice Musakadić iz Hadžijamakove mahale na Ploči. Iz ove porodice bila je i majka Muhsina Rizvića, uglednog profesora književnosti na Filozofskome fakultetu u Sarajevu.
Već je kao mlad čovjek Seid pokazivao izuzetno zanimanje za nauku, osobito za historijska istraživanja, pa je svoje brojne članke i studije počeo objavljivati još u bosanskohercegovačkoj periodici od polovice tridesetih godina (Novi Behar, Kalendar Narodne Uzdanice, Muslimanska svijest i dr.), a od 1934. godine, na nagovor Hamdije Kreševljakovića, počeo se baviti proučavanjem svoga zavičaja, sarajevskog grada Vratnika, što će i rezultirati vratničkom monografijom. Nažalost, za Seida Traljića nije bilo mjesta u njegovome rodnom gradu i dobar dio života i znanstvene karijere proveo je u Zadru, gdje je na Filozofskom fakultetu radio kao viši sveučilišni predavač. Seid se bavio osmanskom historijom, paleografijom, filigranologijom, heraldikom, etnografijom. Nažalost, nije uspio doktorirati na temi iz ekonomskih odnosa između Dalmacije i Bosne, ali je i bez toga, uz svoga brata hafiza Mahmuda Traljića (1918–2002) i uz sveučilišne profesora elektrotehnike Kemu Sokoliju (1948–2015) i klasičnoga filologa, hafiza dr. Ahmeta Tuzlića (1906–1984), među najvećim vratničkim znanstvenicima i alimima, čije su vrijednosti možda bolje znali i cijenili inozemni stručnjaci nego naši ljudi. Nije džaba rečeno da je najteže biti svetac u svome selu. Takav je usud velikih i samoprijegornih ljudi, njihov rad i gubitak osjetimo tek kada nisu više među živima. Seid Mustafa Traljić umro je 20. septembra 1983. godine i iza njega je ostala biblioteka neprocjenjive vrijednosti koja je, nažalost, kasnije prodana Biblioteci Islamske zajednice u Zenici.
Traljićev “dug zavičaju”
Građu za svoju monografiju Seid Traljić crpio je iz osmanske i austrougarske periodike, ali i iz knjiga: Muvekita, hronike Muhameda Enveri Kadića, Mite Živkovića i Hamdije Kreševljakovića (npr. o vodovodima i česmama). Osnovni motiv za pisanje monografije, osim “duga zavičaju”, svakako mu je bio i barbarski čin rušenja Carinskoga greblja na Vratniku i zato je on o vlastitome trošku, kao tek svršeni gimnazijalac, uspio popisati sve natpise s mezareva na vratničkom greblju Carina nastojeći nišane prebaciti u hareme vratničkih džamija ili na druge vratničke mezarluke, jer je Vratnik inače bio pun mezarluka. Zna se da mu je uspjelo prebaciti nišane s dva mezara u groblje pored Carinske džamije (topčije Ahmeda, nišan iz 1835. godine, i Ibrahim-bega Resulbegovića, nišan iz 1813. godine). Nažalost, ne zna se šta se desilo s Traljićevim popisom vratničkih nišana.
Zahvaljujući njegovoj monografiji, danas imamo pouzdane podatke o objektima vjerske i materijalne kulture na Vratniku (džamije, mesdžidi, mektebi, česme, stupe, mlinovi), kao i podatke o najstarijim vratničkim zanatima (kazandžijski, koredžijski, kalajdžijski, čohadžijski, ćebedžijski), te o pojedinim starosjedilačkim vratničkim porodicama (Ramići, Kujundžići, Smajiši, Bektići, Hadžikazaferovići, Bajramagići, Koredžije, Džane, Misire, Porče, Mešići, Čohadžići, Tuzlići, Kreševljakovići, Brkići-Hamamdžići), što bi trebalo proširiti podacima i o drugim starosjedilačkim porodicama kao što su Izmirlije, Hasibovići, Sprže, Kupusovići, Dovadžije, Kulići, Hajre, Reše, Keketovići i dr. To ostaje kao zadaća budućim istraživačima vratničke povijesti.
Primjer kolonijalnog znanstvenika iz Bosne
Seid M. Traljić vlastitim je primjerom svjedočio nezahvalnu i često društveno inferiornu poziciju bošnjačkih akribika i poliglota iz druge polovice 20. stoljeća koji su obavljali ogromne istraživačko-arhivske poslove za potreba institucija iz Hrvatske, Srbije i drugih država. Radeći za druge, bezmalo “fizičke” poslove u nauci, pritisnuti položajem tzv. kolonijalnih znanstvenika, Seid Traljić nije uspio (ili mu nije dozvoljeno) da doktorira i da ostvari profesorsku karijeru, iako je bio polihistorik i poliglota koji je prevodio arhivske tekstove sa staroslavenskoga, latinskoga, italijanskog i turskog jezika. Bio je i ostao do danas najveći bosanski paleograf i veliki poznavalac bosančice i arebice. Posebno se bavio hronikama srednjodalmatinskih gradova (Zadar, Šibenik, Drniš, Obrovac, Vrana, Nin, Klis), ali je, srećom, u svojoj mladenačkoj znanstvenoj fazi istraživao i bosanske teme (povijest bh. štampe, arebičko pismo, povijest islamskih objekata u Sarajevu, bošnjačka prezimena, muslimansko školstvo), te je objavio i kultnu monografiju Sarajevski grad Vratnik.
Socijalna i ideološka raslojavanja lokalnog vratničkog društva prije Drugog svjetskog rata
Da ne bi bilo zabune: rušenje Carinskoga greblja bio je samo povod za neke povijesne događaje na Vratniku iz tridesetih godina, među kojima je i izgradnja osnovne škole, ali, susljedno Marxovim tezama o Feuerbachu, može se reći da niti jedan povijesni proces ne dolazi slučajno niti stihijski, već kao nužni slijed konkretnih materijalnih i ideologijskih silnica, interesa i prilika. Dvadesete i tridesete godine 20. stoljeća bile su osobito burne u povijesti Vratnika. U tome vremenu došlo je do definitivnog socijalnog i ideološkog raslojavanja “vratničkog društva”, poznatog po svome tradicionalizmu i konzevativizmu. Tada su na Vratniku formirane dvije socijalno-ideološke grupacije: vjerska i komunistička. Vjerska struja bila je, uglavnom, regrutirana od mladih, građanski orijentiranih intelektualaca koji su pretežno potjecali iz starosjedilačkih ulemanskih i zanatlijsko-esnafskih vratničkih porodica (Hamdija Kreševljaković, Halid Kreševljaković, Abdulah, Muhamed i Fatima Fočak, čuvena bula Fočakovka, Aiša‑hanuma Neretljaković, Hasan Biber, Ibrahim ef. Smajiš, u čijoj se kući kod Dol džamije svakoga petka, nakon džume, sastajao “Vratnički divan”, skup vratničkih uglednika koji su tu raspravljali o svim važnijim političkim, društvenim, ekonomskim i kulturnim prilikama, braća Mustafa i Mahmud Traljić, Ahmed Tuzlić, Faik Musakadić i dr.).
Na drugoj strani, komunistička struja regrutirana je od mladih radnika mahom iz doseljeničkih i rjeđe iz starosjedilačkih porodica koji su rođeni oko 1920. godine (Jusuf Đonlić, Mustafa Dovadžija, Avdo Hodžić, Sadik Kadrušić, Ragib Ljubunčić, Mustafa Behmen, Nusret Pašić, Džemal Kulenović, Šemsudin Karkin, Ejub Pilavdžić, Mehmed Potogija, Hamdo Bureković, Muhamed Smajiš). Međutim, to su bili specifični “komunisti” jer nisu prihvaćali ateizam, budući da se on nije uklapao u vjekovni način življenja na Vratniku zasnovan na poštivanju islamskih normi ponašanja. Očevi Mustafe Dovadžije i Ragiba Ljubunčića bili su imami Bijele i Hendek džamije.
Zanimljivo je kazati da se tridesetih godina pojavljuju i čuveni “vratnički džeparoši” iz sirotinjskih porodica, a proslavit će tokom sedamdesetih godina kao “vratnička škola šibicarenja i džeparenja” poznata u cijeloj Jugoslaviji, o kojoj je pisao i Nedžad Ibrišimović u romanu Car si ove hefte.
Za period tridesetih godina vezan je i bogat kulturno-sportski život Vratnika, na kojem je još od 1921. godine postojalo muslimansko kulturno i humanitarno društvo “Gajret” (od 1926. godine preimenovano u “Bratstvo”), čiji će rad kasnije biti zabranjen (1935). Postoje indicije da su Vratničani iz protesta što je rad “Bratstva” zabranjen i osnovali “muslimanski korzo”, kao izraz revolta i neslaganja s monarhističkom dikataturom Kraljevine Jugoslavije. Krug oko “Bratstva” bio je pod političkim utjecajem Mehmeda Spahe, na koga je čak na Vratniku 1927. godine, u prostorijama Hendinog mekteba, za vrijeme jednog političkog mitinga, izvršen atentat, koji su organizirali članovi prosrpskog udruženja “Osman Đikić” s Medreseta.
Naporedo s tim burnim političkim događanjima, na Vratniku je tridesetih godina oko mahalskih džamija počelo osnivanje tzv. divljih mahalskih fudbalskih klubova. Tako se u predjelu Mešinog ćošeta oformio FK “Mladi Hajduk”, koji je svoje utakmice igrao u čuvenoj Smajiša‑bašči. U tom klubu igrali su Avdo Toholj, braća Džemo i Enver Smajiš, Sadik Kadrušić, Šemsudin Karkin i dr. U predjelu oko Bijele džamije oformljen je FK “Mlada Jugoslavija”, a u njemu su igrali Redžep Misimović, Ragib Ljubunčić, Veljko Ostojić, Stevo Stojanović. Oni su dolazili iz mahala Hendek, Porčina i Nevjestina ulica, u kojoj su tada većinom živjeli stanovnici srpske nacionalnosti. U predjelu Arnautske bašče, iznad Porčine džamije, na lokalitetu zvanom Ravnica, osnovan je FK “Vitez”, na Mejdanu je formiran FK “Behar”, dok je na Ploči i u Sumbuluši osnovan FK “Tigris”. Iz ovih mahalskih klubova nastat će 1936. godine FK “Vratnik”, mada sam od Seida Džinalije Ćabe čuo da je FK “Vratnik” nastao iz FK “Venus”, formiranog 1922. godine, a finansirao ga je neki jevrejski cvjećar iz Mis Irbine ulice, koji je radnju imao kod kina “Apolo”.
Kampanju formiranja mahalskih sportskih udruga na Vratniku vodili su članovi SKOJ-a, po direktivi Džemala Bijedića i Hasana Brkića, pa su, osim fudbalskih klubova, osnivani i planinarsko društvo, najprije Planinarska družina “Vratnik”, a od 1950. godine ROPD (Radničko omladinsko planinarsko društvo) “Igman”, zatim skijaška, streljačka i skautska udruženja, kao sportska i politička opozicija tzv. sokolskim klubovima koja je forsirao monarhistički režim Kraljevine Jugoslavije. Treba naglasiti da ove dvije vratničke struje (vjerska i komunistička) ne treba promatrati u nekoj povijesnoj antitezi, već u sintezi zajedničkih nastojanja da se Vratnik učini mjestom dostojnim svojih povijesnih epiteta, najljepšeg dijela grada Sarajeva, tzv. Careve avlije, “vizitkarte šeher Sarajeva”, kako ga je nekada okarakterizirao novinar i književnik Hamid Dizdar u jugoslavenskoj štampi iz tridesetih godina prošlog stoljeća.
Prašina zaborava na Gradu kojeg više nema
Eto, u takvim je povijesnim i društvenim okolnostima izgrađena i zgrada osnovne škole na Vratniku 1937. godine, kada je i objavljena čuvena monografija Sarajevski grad Vratnik Mustafe Seida Traljića. Nažalost, ta dva događaja polahko prekriva prašina zaborava, baš kao što zub vremena neminovno nagriza stari grad Vratnik, grad kojeg više nema, kojeg su po ljepoti nekada poredili s Dubrovnikom, a u austrougarskom časopisu Nada Kranjčević ga je poredio s Venecijom, Firencom i Padovom, jer je preko Vratnika nekada proticao ogranak Mošćanice na kome su bili brojni mostići, stupe za pranje vune i mlinovi. Zato su sami Vratničani zvali svoj grad “Vratničkom Republikom”, “gradom u gradu” i “gradom iznad grada”. No, kao što stara narodna izreka veli: “Vrijeme kule niz kotare gradi, vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje.”
Nadati se da će možda neko pokrenuti inicijativu da se napiše spomenica današnje OŠ “Hamdija Kreševljaković”, jer je ona istinski i najveći simbol Vratnika, vječiti i nepresušni rasadnik nauke, kulture i sporta. Pisac ovoga novinskog članka već duže vrijeme piše monografiju Vratnika i tješi se riječima jednog umnog čovjeka, hadži Mustafe Ćatića, koji je za rad ovakve vrste često govorio: “Ovo je dževahir (dragocjenost) za onoga ko zna, a ko ne zna, ne vrijedi ni pare.”
