Svako ko je u posljednjih nekoliko godina pokušao pronaći parking mjesto u centru Sarajeva, naročito tokom ljetne sezone, zna da je to iskustvo na granici mazohizma. Beskrajno kruženje, nervozni vozači, turisti koji u nevjerici gledaju na urbani haos i na koncu, ako imate sreće, papreno skupo mjesto pod otvorenim nebom. Problem nedostatka parkinga u Sarajevu odavno je prestao biti samo komunalna neugodnost; prerastao je u prvorazredno političko i strateško pitanje koje ogoljava svu nemoć, nezainteresovanost i, možda, skrivene interese vladajućih struktura.

Glavni grad Bosne i Hercegovine raste. Broj stanovnika se povećava, broj registrovanih vozila eksponencijalno skače, a turizam, hvala Bogu, cvjeta. Ali, dok se grad širi vertikalno i demografski, njegova infrastruktura ostaje zakovana u nekom prošlom vremenu. Umjesto da se prilagođava novim potrebama, ona se urušava pod pritiskom, a parking je najočitiji simptom te bolesti.

Trojka na autopilotu: Obećanja, a ne garaže

Aktuelna vlast u Kantonu Sarajevo, predvođena takozvanom Trojkom, došla je na krilima obećanja o promjenama, evropskim standardima i rješavanju nagomilanih problema. Međutim, kada je riječ o kapitalnim infrastrukturnim projektima poput javnih garaža, svjedočimo politici kontinuiteta – kontinuiteta nečinjenja. Godinama slušamo iste priče o podzemnim garažama kod Narodnog pozorišta, iza BBI Centra, na Trgu oslobođenja - Alija Izetbegović. Svaka nova vlast izvuče te projekte iz ladice, obriše s njih prašinu, medijski ih najavi kao spasenje, a onda ih tiho vrati nazad, čekajući neku novu predizbornu kampanju.

Postavlja se logično pitanje: gdje je zapelo? Je li problem u novcu? Teško, jer Kanton Sarajevo se redovno hvali budžetskim suficitima, a sredstva iz međunarodnih kreditnih linija za ovakve projekte su gotovo uvijek dostupna. Je li problem u složenim imovinsko-pravnim odnosima? Moguće, ali to je posao administracije da rješava, a ne da koristi kao vječiti izgovor. Ili je, pak, problem u potpunom odsustvu političke volje i vizije? Čini se da je ovo posljednje najbliže istini. Lakše je zakrpiti udarnu rupu i to predstaviti kao historijski uspjeh, nego se upustiti u kompleksan i dugotrajan projekat koji zahtijeva znanje, odlučnost i rad.

Ping-pong odgovornosti i zlatna koka KJKP "Rad"

Dok se garaže ne grade, ko je zadužen za postojeći haos? Odgovornost se prebacuje kao vruć krompir. Ministarstvo saobraćaja KS, zaduženo za strategiju, djeluje kao da je saobraćaj u mirovanju apstraktan pojam. Općine Centar i Stari Grad, na čijem se teritoriju problem najviše osjeća, godinama ne uspijevaju pokrenuti nijedan ozbiljan projekat, vješto se skrivajući iza kantonalnih nadležnosti.

A onda imamo KJKP "Rad". Ovo javno preduzeće, umjesto da bude dio rješenja, postalo je simbol problema. Njihov jedini doprinos "rješavanju" parkinga je iscrtavanje novih plavih linija na nekada dvosmjernim ulicama i, naravno, redovno podizanje cijena. Sa svakim poskupljenjem, oni pravdaju taj čin "destimulacijom korištenja automobila u centru grada". Kakav cinizam! Destimulacija bez alternative nije strategija, već otimačina. Ne možete tjerati ljude iz automobila ako im niste ponudili funkcionalan javni prijevoz i, pogađate, alternativna mjesta za parkiranje poput javnih garaža.

Na ovaj način, sistem u kojem se ništa ne gradi postaje savršeno profitabilan. KJKP "Rad" ubire ogroman novac od naplate parkinga na ulicama, bez potrebe za velikim ulaganjima. Manjak mjesta samo diže cijenu postojećim, stvarajući "zlatnu koku" koja se hrani haosom i nervozom građana.

Kome je u interesu status quo?

Ovdje dolazimo do ključnog pitanja geopolitike sarajevske čaršije: kome i zašto odgovara da se garaže ne grade?

Prvo, interes ima sam sistem koji je postavljen na ovaj način. Održavanje postojećeg stanja je jeftino i profitabilno za budžete i javna preduzeća. Gradnja podzemne garaže je skup, dugotrajan i rizičan poduhvat. Lakše je svake godine povećati cijenu sata parkiranja za marku ili dvije nego ući u koštac sa stvarnim problemom.

Drugo, ne treba zanemariti interese vlasnika rijetkih privatnih parkinga i garaža. U uslovima vještački stvorene nestašice, oni mogu formirati cijene kako žele, bez straha od konkurencije. Svaki novi projekat javne garaže direktno ugrožava njihov monopolistički položaj.

Treće, i možda najvažnije, haos pogoduje političkoj letargiji. Rješavanje problema zahtijeva viziju, hrabrost i preuzimanje odgovornosti. Održavanje haosa zahtijeva samo izgovore. Političarima je lakše da se bave sitnim populizmom i prepucavanjima, nego da se posvete projektu koji će možda završiti tek u mandatu neke buduće vlasti. Kratkoročni politički poeni uvijek odnesu pobjedu nad dugoročnim dobrom za grad.

Sarajevo se guši. Ne samo u smogu, već i u saobraćajnom kolapsu čiji je epicentar nedostatak parkinga. Ovo nije samo pitanje komfora, već pitanje kvaliteta života, razvoja turizma i imidža glavnog grada. Nastavak ignorisanja ovog problema pretvorit će centar grada u mjesto nedostupno i vlastitim građanima.

A do tada, Sarajlije, pripremite živce i gorivo. Krugovi po čaršiji su, čini se, jedina saobraćajna strategija koju naši vlastodršci imaju u ponudi.