Sarajevski bordo trokut

Ovdje sve dreči u bordo boji. Snebiva se stvarnost kao zametak slike u stvrdloj kičici, kao stoljetno čekanje da dođe proročki artist-mag pa da sve izlije u iluziju freske, po nebu da prolije svako nastojanje... Čini se, svaki bi čas čovjek mogao nestati u nespokojnom plaču sarajevskih ulica, zapostojati u boji fasada i skruniti se i propasti u ražđapljena ždrijela posustalih stoljeća...

Još ako zaprhti snijeg pod nogama, ako se čađ zgorjelog ćumura prospe po bjelini, ako se nad Bistrikom zanjišu rožnate pahulje (čuješ li: kao da perutaju labudove nad oblacima), tad okviri slike postaju okovi, a stvarnost se mučaljivo napinje sapeta u naborima smrzlih boja, ta igra budi dijete ispod jorgana godina i samo tada može se ovim ulicama opet hodati kao da ih prvi put vidimo, a to, da isti prostor možeš bezbroj puta gledati kao da ga gledaš prvi put, iskonskom dječijom začuđenošću, zar to nije vrhunski blagoslov kojeg se tako nonšalantno odričemo u ime uloge koju igramo svojim životima sve dok nam vjeđe smrt ne zaklopi...

I odjednom se sve rasprši kao san. Osjećanja što su maločas bubrila pritišćući grudi do prsnuća zakotrljaju se asfaltom kao klikeri piknuti dječijim kažiprstom. Rasplamsala mašta razvezana u hiljade slika sukne u vjetar, visoko prema Trebeviću, u nebo. A odozgo, sa stoičkih zvonika, tutnjajući gromovito, kao smjerni vladar ljetnih oluja, sve poklopi strastven odjek crkvenih zvona. Praćen je stvrdlim glasovima mujezina i lepetom prestrašenih golubova kojima će trebati barem još stotinu godina da se naviknu na iznenadnu salvu koja ih svaki put raspustoši i prostrijeli kao mačem, izbijajući ih ispod streha i podižući s oluka baš u času kada su otvorili kljunove da iz napuhanih guša puste svoj najsnažniji gugut koji će dozvati čak i razmažene golubice sa sebilja.

SOL ZEMLJE BOSANSKE

Bordo je fasada “Sarajevske pivare”, s druge strane Franjevačke ulice bordo je lice fratarskog samostana i Crkve sv. Ante, a preko puta je bordo “Konak”, koji im je skoro uvrijeđeno okrenuo leđa i zagledao se preko Careve džamije, onamo, na onu stranu Miljacke na koju je davno, još prije njihovog rođenja, otplovio ovaj grad. Prvo je sagrađen “Konak”, sjedište posljednjih osmanskih vezira koji iz njega nastojaše da upravljaju ovom zemljom, opustošenom silnim pobunama i ustancima.

Njegov graditelj, splitski inžinjer Franjo Lindarević uspostavio je kao osnovu diskretno bordo more, koje cijeloj fasadnoj plohi daje trodimenzionalni efekt, pa se stječe utisak kako sivo-smeđi lukovi mnogobrojnih prozora na pročelju, kao i naznake balkona i oker stubova koji ih povezuju izlaze iz mrkocrvene pozadine stvarajući raspjevanu igru zagasitih boja i oblika – lavovi koji leže s obje strane stepeništa pred ulazom pojačavaju dojam misterije, kao da ulaziš u zabranjen svijet.

Lindarević vjerovatno ni slutio nije da će njegove kolege trinaest godina kasnije, služeći novoj vlasti, prihvatiti ovu igru te je u potpunosti prenijeti na zgradu preko puta. Još trinaest godina poslije igru će prihvatiti i češki arhitekta Karl Panek. On će, nasuprot “Pivare”, postaviti Franjevački samostan, njegova bordo fasada davat će utisak kao da je s druge strane ulice stavio ogledalo i kao da se dvije zgrade ogledaju jedna u drugoj, miješajući ovdje, u sarajevskom bordo trokutu, u vječitoj borbi, principe božanskog i đavolskog.

S jedne strane pjeni pivo, simbol zadovoljenja svakojakog čovjeku svojstvenog užitka, a s druge strane zrije mir, kao simbol susprezanja svakog hedonističkog poriva i kontrole užitka i njegovog svođenja na potpuno zamiranje. A crvena je dvojaka, ona je istovremeno i boja života, žrtvovanja i, naposljetku, Kristove krvi i biskupskih plaštova, dok su srednjovjekovni slikari njom bojali đavole i pakao i tako je u kršćansku svijest utisnuli i kao boju koja asocira na nečastivog i njegovo prisustvo. “Konak” kao da nije u ovoj igri i zato im je, valjda, okrenuo leđa.

Koliko je samo puta, prolazeći ovom ulicom, čovjek maštao o tome da se pred njim barem za jednu rupu otvore ti zidovi pa da proviri u tajanstveni život samostanskih žitelja koji su se zavjetovali Bogu na doživotnu vjernost, okrenuvši leđa svim ovosvjetskim užicima. Franjevci su, kaže se, sol ove zemlje. Malo je ko tako revnosno, kroz stoljeća, bdio nad njenom sudbinom.

Malo je ko tako sudbonosno svjedočio svim njenim porinućima u historijske kaljuže i njenim ponovnim izviranjima iz njih kao bosanski ujaci. Tako su se čvrsto daidže bosanske slijepile s Bosnom da se čovjeku ponekad čini da je ovaj drevni red i osnovan i dozvoljeno mu da obituje unutar Katoličke crkve, svojim siromaštvom i fundamentalizmom balansirajući uz same granice hereze, samo zbog toga da bi jednog dana došao u Bosnu i svoj usud zauvijek učvorio u usud ove zemlje. Nisu u Bosni, nakon što se biskup morao povući preko Save, tamo, u Đakovo, mogli pustiti korijena ni dominikanci niti bilo koji drugi red spreman da obavlja inkvizitorsku službu, ni benediktinci, ni isusovci, niko, do oni, franjevci. Zato se franjevci Bosne Srebrene razlikuju od svih drugih franjevaca na svijetu. Da nije bilo njih, bosanska bi pjesma bila siromašnija za katoličku kadencu. I zašto onda da u srcu Sarajeva ne podignu jedan od svojih najljepših samostana?!

HISTORIJA NEVOLJE

Na kraju, kada su utihnuli svi križarski ratovi, sve podvale, laži, prijetnje i ucjene susjeda, franjevci su porazili Crkvu bosansku. Nadigrali su je njenim vlastitim oružjem – dobrotom, jednostavnošću, siromaštvom i slobodom duha. Iz tih dvjesta godina nemilosrdne borbe, barem do sada, nije isplivao ni jedan izvještaj u kojem bi franjevci vrijeđali svoje protivnike. Bila je to viteška borba. A kada je kralj Tomaš bio prisiljen da protjera preostalih 40 krstjana, kako to tumače historičari, franjevci nisu likovali – kao da su, gledajući svoje skršene protivnike kako tovare sve svoje na taljige i kreću za Hum, i sami slutili kako i njih uskoro čeka ista sudbina. Ali, četiri godine kasnije, kada su došle Osmanlije i kada su svi bili uvjereni da ih je stigao usud bosanskih krstjana, sudbina pogromaša ipak će ih zaobići. Za to treba zahvaliti hrabrosti “ujačkog dida”, fra Anđela Zvizdovića, koji je imao smjelosti izaći pred sultana Mehmeda II i zaiskati njegovu milost.

Pa ipak, uprkos ahdnami kojom im je sultan garantirao slobodu, dva stoljeća kasnije skoro da ih je sustigao konačni poraz. Hroničari bilježe da ih je ostalo svega 29. Zar to nije skoro upola manje nego što je onodobno ostalo bosanskih krstjana? Bilo je to za vrijeme Bečkog rata, kada su katolici bježali iz Bosne u Slavoniju i Dalmaciju, a za njima krenuše i fratri. Historija bilježi da su tada ugašeni mnogi samostani: u Srebrenici, Olovu, Tuzli, Modriči... Kažu da je Bosna Srebrena spala na samo tri samostana: Fojnica, Kreševo i Kraljeva Sutjeska.

Bile su to najteže godine za bosanske franjevce. Prije Bečkog rata, kako to historičari čitaju iz izvještaja biskupa Marijana Marevića iz 1652, u Sarajevu je bilo 200 katoličkih kuća, uglavnom koncentriranih u Latinluku, mahali koja se s lijeve strane Miljacke protezala iza Bakr-babine džamije, a s desne niže Latinske ćuprije. Tu je uglavnom živjela kolonija dubrovačkih trgovaca, po nekim historičarima, formirana još u predosmansko doba.

O njihovom duhovnom životu brinuli su se fratri iz samostana u Olovu, pa tako franjevačke hronike bilježe da je jedno vrijeme sarajevski kapelan bio i fra Matija Divković, prvi među bošnjačkim piscima koji je pisao bosanskim jezikom, o kojem predaja zbori da je lično odvezao tovar olova u Italiju kako bi ondje štampao knjigu. Godine 1687, kada je napušten i spaljen samostan u Olovu, a olovski se fratri, skupa s gotovo cijelim katoličkim stanovništvom tog kraja, povukli u Slavoniju, brigu nad sarajevskim katolicima preuzeli su fratri iz samostana u Kreševu. Deset godina kasnije u Sarajevu gotovo da i neće ostati katolika. Bojeći se osvete ostalih Sarajlija koji su pobjegli pred Eugenom Savojskim, gotovo cijeli Latinluk otišao je za austrijskom vojskom, a u požaru koji je tada poharao grad izgorjela je i Crkva sv. Marije u toj mahali.

GRADNJA SAMOSTANA I CRKVE

Bosanski franjevci imali su mnogo više sreće od bosanskih krstjana. Njih niko nije protjerao iz njihove zemlje, a nakon uspostave mira potpisanog u Sremskim Karlovcima, prestala je i hajka na one koji su se krstili na isti način kao oni protiv kojih su sultani vodili iscrpljujuće ratove u kojima pogibe mnogi bosanski čovjek. Tako su franjevci na miru mogli liječiti rane, obavljati svoje dužnosti i planirati izgradnju novih samostana. U Sarajevu su narednih pedeset godina kreševski franjevci obavljali Božiju službu u privatnoj kući nekog Pavla Andrića, kako to bilježe hroničari, sve dok nisu kupili zemljište na rubnim područjima Latinluka, u Donjoj Kamenici ponad Bistrika, te tu sagradili župni stan s kapelom. Broj katolika polahko se povećavao, tako da ih je u narednom stoljeću, kako bilježe hroničari, u Sarajevu živjelo oko 500.

Sredinom narednog stoljeća, kada je Porta bila prisiljena da popusti zahtjevima Austrije, javila se i ideja o gradnji nove crkve. Tadašnji sarajevski župnik, pisac Grga Martić, fratar iz kreševskog samostana, zapeo je iz petnih žila i uskoro je, uz pomoć austrijskog konzula, uspio dobiti sultanski ferman. Temelji crkve posvećene Anti Padovanskom, bilježe historičari, postavljeni su u junu 1853, i to na istom mjestu gdje je nekada bila crkva koju je spalio Eugen Savojski, u Koturovoj, današnjoj Ulici Sime Milutinovića.

Crkva je građena tri godine. U isto su vrijeme osmanlijske vlasti na Bistriku gradile kasarnu, pa je, kako kaže predaja, fra Grga iskoristio priliku te svojom blagorječivošću uspio nagovoriti poznatog majstora koji je vodio radove na kasarni da potajice i mimo znanja vlasti nadzire i izgradnju njegove crkve, a taj majstor bio je Stojan Vazenković iz Bitolja. Inače se priča kako je Grga Martić svojim stalnim moljenjem osigurao novac sa svih mogućih strana. Među donatorima bili su i francuska carica Eugenija, austrijski car Franjo, mnogi trgovci katoličke vjeroispovijesti, a na kraju se fra Grga, pričaju, obratio i pravoslavnoj “trgovačkoj ćurčiskoj zadruzi” i izmolio 2.205 groša. Tada su se i drugi pravoslavci uključili u akciju, jedni pokloniše vrata, drugi prozore... i tako. Nažalost, ova crkva nestade u velikom požaru koji zahvati Sarajevo 1879.

Sljedeća katolička crkva podignuta je na mjestu nekadašnjeg konaka Fadil-paše Šerifovića, kojeg je Omer-paša Latas poveo sa sobom u progonstvo u Istanbul. Bila je od drveta i franjevci u njoj nisu dugo boravili. Dolaskom austrougarske vlasti stekli su se svi uvjeti da se i u Bosni uspostavi redovita hijerarhija Katoličke crkve. Stoga su franjevci, izgubivši ulogu jedinih čuvara katoličkog duha u osmanskoj Bosni, bili prinuđeni župu predati biskupu i povući se iz Sarajeva. Njihova crkva služila je kao katedrala sve do 1889, kada je sagrađena nova katedralna crkva, ova koja i danas stoji sred Sarajeva, a projektirao ju je Josip Vancaš.

Tada se franjevci vraćaju u njihovu crkvu koja je sve više propadala, a govorkalo se da je namjerno pustiše da se rastače kako bi dobili dozvolu za gradnju velike crkve uz samostan koji su, po projektu Karla Paneka, počeli graditi ovdje, u Hendinoj ulici, gdje je u to vrijeme živio poznati gradski vijećnik Ahmed-aga Henda, po kojem je ulica dobila ime, kako to kazuje historičar Alija Bejtić, a prije toga se zvala Švrakin sokak, po sarajevskom muftiji s kraja 18. stoljeća, glasovitom Emir-čelebiji Sejidi Muhamed-efendiji, kojeg su zvali Švraki. Crkvu je projektirao Josip Vancaš i građena je petnaest godina. Gradnju često prekidaše kretanje tla te je bilo nužno angažirati najbolje stručnjake koji će izgraditi potporne zidove tako sposobne da na svojim plećima, kroz naredna stoljeća, ovamo, do nas, pronesu cijelo bistričko brdo.