“Iftari su nam iz kuća ‘pobjegli’ na ulice. Mi bosanski muslimani ne trebamo pratiti neke trendove drugih. Ako je u Turskoj, naprimjer, tako, ok, ali kod nas nije to tako bilo. Ne treba to, i nije pristojno da ti na ulici iftariš, po tim restoranima. Neko će proći i vidjeti je l’ obilan iftar. Kod nas je sve neko pomodarstvo velikih iftara”, poručuje sarajevski arhitekt Mufid Garibija. Ovakvo tumačenje načina iftarenja već se godinama ponavlja u Sarajevu, i to dovoljno dugo da postaje haman pa tradicionalno.
Nije, dakle, Garibija jedini koji javno iskazuje nezadovoljstvo iftarima na otvorenom prostoru, kao što nije ni jedini koji ne nudi dovoljno racionalno obrazloženje zašto mu smetaju. On predlaže “originalnost” u držanju “vlastitog” običaja iftarenja umjesto oponašanja trenda koji je navodno stigao iz Turske. Teško da je u pitanju puko imitiranje nekog pomodarstva iz Turske jer toga ima i u drugim krajevima širom svijeta, a opet, ako i jeste djelimično “posuđena” ideja iz Turske, zašto bi to bilo sporno? Usput, nije nam ovdje fokus na samoj Garibijinoj izjavi, jer ona je tek dio priče koja se u Sarajevu ponavlja svake godine uz ramazan. Njegova izjava može poslužiti kao temelj za ovogodišnji osvrt na mnoštvo drugih kojima smetaju iftari u javnosti, čak i više nego njemu, jer on barem ne vrijeđa i ne gubi živce dok daje izjavu, za razliku od nekih drugih javnih ličnosti.
Kada je već spomenuta moda uvezena iz druge zemlje, treba onda reći da u javnom prostoru Sarajeva, ali i Bosne i Hercegovine općenito, već dugo traje slijeđenje pomodarstva koje stiže iz raznih krajeva svijeta, a ponajviše sa Zapada. Pojedinačno gledano, vizualni modni trendovi dominiraju po ulicama, restoranima, robnim kućama, reklamnim panoima, što je vidljivo svakodnevno. Šarolikost postoji, ali je i ona najviše nadahnuta filmovima, muzičkim spotovima i odijevanjem slavnih “zvijezda” bilo kojeg estradnog polja. No, masovno gledano, stvari su još očiglednije, naprimjer, unutar onoga što se plasira omladini. Na kolektivnom nivou već godinama imamo promociju američkog “Halloweena”, iliti Noći vještica, praznika za koji se samo kaže da je cool i on automatski bude prihvatljiv za javna reklamiranja i obilježavanja. Prije nekoliko godina po cijelom Sarajevu stajali su plakati na kojima se povodom Noći vještica promovira neki sok na malo morbidan način, s cool asocijacijom na vampirsko “pijenje krvi”. Proizvođač tog soka bio je, valjda, sponzor neke javne “Halloween” zabave. Domaće su televizije također promovirale ovaj praznik “za omladinu” kao nešto najnormalnije, što se podrazumijeva samo po sebi. Nije zabilježeno negodovanje zbog usvajanja tuđih trendova preko Noći vještica.
U POTRAZI ZA ČETIRI ZIDA
Za blagdan Silvestrovo, poznatiji pod nazivom Nova godina, suvišno je pojašnjavati koliko je tu pomodarstva usvojeno. Na hiljade osoba smrzava se u ponoć po trgovima i ulicama da bi prisustvovali odbrojavanju pred gregorijanski prvi januar, uz ritualni, to jest obavezni vatromet, ne bi li se što više sličilo ostalim evropskim, američkim ili australskim gradovima. Opet pomodarstvo, usvajanje nečeg tuđega, koje se ovaj put predstavlja kao “zajedničko”, a da se niko nije sjetio kazati kako toga kod nas ranije nije bilo i kako je to novotarija.
Onda su tu i masovne javne promocije Valentinova, praznika koji nije dobio ime po prethodnom visokom predstavniku Valentinu Inzku, ali kad bi mainstream mediji rekli da jeste, dio stanovništva povjerovao bi i u to, jer su i ovako taj praznik prihvatili kao da je oduvijek bio tu, bez razmišljanja ili znanja o njegovoj stvarnoj pozadini i porijeklu, samo sa slijeđenjem trendova, makar i naslijepo.
Povrh svega, imamo još i ulične homoseksualne povorke, pri čemu je dvoličnost javnosti i više izražena, jer nameće se samo jedan narativ, a to je da se ne smije javno negodovati protiv toga a da se ne izazovu niske strasti većine domaćih medija i ponekih slavnih ličnosti. Javne povorke mogu, iftari ne mogu. I tačka.
Jasno je iz ovih primjera (a ima ih još) da su im problematični samo iftari na otvorenom, dok se sve ostale vrste javnih manifestacija s mnoštvom učesnika ne spominju kao novotariju niti kao nešto izvan naše tradicije.
Što se tiče naglaska na porodičnom iftarenju s pratećom intimom i privatnošću, to je ono što se uobičajilo zvati prakticiranjem vjere unutar četiri zida. Ipak, porodica, isto tako, može izaći u prirodu ili u park pa ondje iftariti, to uglavnom nikome nije sporno. U nekim krajevima svijeta zbog ratova ili siromaštva žive porodice koje poste i bez ta famozna četiri zida, jer ih naprosto nemaju, ili su im razvaljeni, ili ih nije ni bilo.
Jedna sarajevska porodica može u dogovoru s drugom zajedno iftariti na otvorenom ako nije hladno ili previše kišovito. I dalje to kritičarima nije sporno.
TURISTIČKA ATRAKCIJA
Moguće da “intelektualcima” i “liberalima” zapravo smeta masovnost, to što se organiziraju veliki iftari, što se na njima okupljaju stotine osoba koje time iskazuju svoju vjersku pripadnost i opredjeljenje.
Tvrdnja da tako nešto nije bilo prije na klimavim je nogama. Poznato je da u vrijeme jugosocijalizma to nije ni bilo moguće, pa se taj period ne može uzimati kao relevantan za priču o tradiciji. A da li je bilo javnih, masovnih iftara prije komunizma u raznim epohama, stvar je kulturološkog i historijskog izučavanja. Ipak, ono što je neosporno poznato jeste da su bogatiji Bošnjaci u stoljećima prije Drugog svjetskog rata organizirali iftare u svojim kućama, baščama ili na svojim imanjima, na kojima se okupljao veliki broj ljudi.
Ali, sve i da jeste tako kao što kažu i da javnih iftara nikada prije nije bilo, ne znači da se ne mogu organizirati danas. Kako već napomenusmo, javni iftari organiziraju se u mnogim gradovima i državama svijeta, bile one većinski muslimanske ili ne bile. Svako može za sebe provjeriti ako ga zanima – u Moskvi, u New Yorku, u Londonu, u San Antoniju, u Washingtonu, u Parizu, u Münchenu i u mnogim drugim svjetskim metropolama.
Tvrdnja kako su nam “iftari pobjegli iz kuća na ulice” također je pogrešna. Oni su itekako u kućama, tek su malim dijelom izašli, a nigdje nisu “pobjegli”. I dalje mnoštvo ljudi iftari u svojim domovima, uključujući i one koje pokatkad iftare u javnom prostoru.
Benefiti iftarenja na otvorenom mogu se osjetiti, naprimjer, u turizmu. Svake godine se strani i poneki domaći turisti u Sarajevu zainteresiraju za iftarske običaje, pa dođe do prijateljskih susreta s postačima, nauči se nešto novo, razmijene se kulinarski recepti, a podijeli se i hrana. Poseban ugođaj, dok je ramazan bio u ljetnim danima, mogao se osjetiti na tabijskom platou Jekovca, podno Jajce kasarne. Ondje se uz poznatu gradsku panoramu uživalo u pogledu, hrani i druženju istovremeno, dok bi sunce zalazilo, a djeca nalazila zabavu u topovskom pucnju, pirotehničkom označavanju završetka posta.
Osim toga, javni iftari s puno učesnika mogu omogućiti beskućnicima i prosjacima da u njima sudjeluju i dobiju nešto više hrane nego inače.
Opravdane zamjerke u javnom iftarenju mogu se naći pri nekim konkretnim detaljima. Recimo, ako neki postači koji iftare u parku ili na izletištu u planinama ostave smeće iza sebe. U vezi s tim bi bila poželjna prozivka, samo bi se ona trebala odnositi na konkretne postače, ne na samu ideju vanjskog iftarenja. Smeća, nažalost, ne fali u parkovima i po ulicama čak i kada skoro svi ostanu u svojim kućama i stanovima. Nakon tradicionalnih prvomajskih uranaka u piknik zonama roštilja i ražnjeva smeća ostane za osam kamiona u prosjeku, ali prvomajsko roštiljanje na otvorenom, ražnjevi, prejedanje i opijanje, sve s podrazumijevajućom gomilom otpadaka, ne dovodi se u pitanje preko medija niti se tim povodom propituje socijalna osjetljivost prema siromašnim.
Druga zamjerka može se odnositi na neke restorane koji se bave komercijalizacijom iftara, pa nude “specijalne” ramazanske programe, čak i popuste, ponekad uz živu muziku. Ipak, to je više do postača nego do vlasnika restorana; ako postači znaju šta je primjereno postu, a šta nije, ne trebaju se ni odazvati takvim restoranskim ponudama.
Treća se može odnositi na one koji ne obraćaju pažnju na prosjake u svojoj blizini za vrijeme iftara, na one koje prve treba ponuditi i s njima podijeliti svoju trpezu. U skladu s ovim, zamjerka ide i onima koji pretjeruju u količini onoga što se skuha, jer se, na sramotu organizatora, hrana ponekad baca. Prije aktuelnog ramazana zabilježen je primjer odbijanja nekoga gladnog dječaka koji je prišao iftarskoj trpezi. To jeste sramotno, ali se odnosi samo na one koji su sebe tako osramotili, oni bi to možda i inače uradili neovisno od toga jedu li na javnom prostoru za iftar ili nekim drugim povodom.
Ponekad sarajevski “liberali” kao da jedva čekaju neku neprimjerenu pojavu kod javnih postača da bi sebe istakli kao moralne dušebrižnike. Za vrijeme prošlogodišnjeg ramazanskog posta sarajevska profesorica i političarka Amra Zulfikarpašić kazala je kako joj smetaju i televizijske emisije o iftarenju. Imala je buran medijski nastup zbog svoje “brige o gladnima”, koji bi mogli patiti gledajući obilnu trpezu na TV ekranima. Njen verbalni napad ispao je skoro tragikomičan znajući da ni ona niti bilo ko drugi ne treba gledati TV program koji ga iritira. Nije teško promijeniti kanal. Ako je do obilja hrane, svako je može vidjeti i po internetu, na emisijama o kuhanju, a izazovnije su bezbrojne televizijske i javne reklame za svakakve prehrambene proizvode, što nema veze s postom. Jasno je bilo da je dotična samo izbacivala svoje osobne frustracije zbog nečega desetog, a i njena politička orijentacija se nekako nametnula u toj ramazanskoj prozivci.
U Sarajevu, očito je, postoje određeni FGR krugovi koji su, narodski rečeno, muhanati na javno prakticiranje islama. A zašto je to tako, otkud taj autodestruktivni stav, taj nekakav stid, ta samomržnja ili autošovinizam, kako ga neki nazivaju, možda ni sami oni znaju.
