Dokumentarni film Sarajevo safari slovenačkog reditelja i scenariste Mirana Zupaniča priča je o bogatim strancima koji su novcem plaćali mogućnost da s položaja Vojske Rs-a pucaju po civilima u opkoljenom glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Film govori o do sada slabo poznatom fenomenu “lova na ljude”, o bogatim strancima koji su masno plaćali da bi dolazili na položaje Vojske Rs-a u okolini Sarajeva i odatle pucali po gradu ubijajući civile.
“Sarajevski safari” bila je, kako je opisuje slovenački reditelj, specifična, normalnom umu nezamisliva vrsta lova, lova na ljude. U toku Opsade Sarajeva bogatim strancima koji su platili određenu nadoknadu bilo je dopušteno da sa srpskih položaja pucaju na ljude u slobodnom dijelu grada. Žrtve su bili civili koji su se u tom trenutku našli u snajperu tih okrutnih stranaca. Najviše je plaćano za ubijeno dijete.
Reditelj filma Miran Zupanič govorio je za Stav.
STAV: Najava Vašeg filma izazvala je ovih dana pravu malu dramu u Bosni i Hercegovini. Sarajevo je šokirano, a s druge strane, borci Vojske Rs-a protestuju i najavljuju tužbe. Jeste li očekivali da ćete izazvati tako žestoku reakciju?
ZUPANIČ: Nisam. Ali mislim da bi bilo dobro da ljudi film prvo vide jer javno nije ni bio prikazan, pa da onda reaguju. Taj film je napravljen isključivo od izjava osoba koje pričaju to što znaju iz vlastitog iskustva. Ja sam, pored studija režije, završio i Pravni fakultet pa mi je ponekad i pristup malo pravnički u tom smislu da priču stvaram iz svjedočenja ljudi, a publika je ta koja sudi. Nadam se da će se reakcije smiriti kada publika film vidi i razmisli o izjavama svjedoka na kojima se čitava priča bazira.
STAV: Tema Vašeg filma potpuno je šokantna. Kada ste prvi put čuli da bogatuni sa Zapada dolaze na “safari” u Sarajevo?
ZUPANIČ: Februara 2019. mi je o tom safariju pričao moj producent Franci Zajc i ja mu nisam vjerovao, mada je on čovjek u kojeg imam apsolutno povjerenje. Franci, snimatelj Božo Zadravec i ja smo tokom rata snimali u BiH, oni čak dva puta. Tadašnje snimke, naročito iz Sarajeva, upotrijebljene i u ovom filmu. Franci je tada čuo razne priče koje je kasnije još godinama istraživao a da o tome meni nije pričao. Uglavnom, bio sam skeptičan i rekao sam mu da je takav lov na ljude bajka, urbana legenda kojoj je on nasjeo. Ali, i kad bi ta priča bila istinita, ko od ljudi kojima se može vjerovati bi o tome htio pričati pred kamerom? Dakle, od toga ne možemo ni u snu napraviti film, na što mi on kaže da ima takvog čovjeka. Meni je to zvučalo nevjerovatno pa sam htio tog čovjeka upoznati i razgovarati s njim. Više od 30 godina već snimam filmove, pa sam bio siguran da ću ga lako uhvatiti na detaljima njegove bajke, ali je njegova ispovijest bila uvjerljiva, bez obzira na to iz koje strane sam ga ispitivao.
STAV: Kada ste odlučili o tome snimiti film?
ZUPANIČ: Poslije razgovora s tim svjedokom sam pristao da počnem raditi na projektu, ali sam se s produkcijom koju je u velikoj mjeri preuzeo i Boštjan Ikovic dogovorio da mogu odustati u bilo kojoj fazi ako nas ta priča ne vodi prema vjerodostojnim saznanjima iz kojih možemo napraviti film.
STAV: Kada ste shvatili da je priča o tom užasu istinita?
ZUPANIČ: U toku razgovora s tim prvim čovjekom sam shvatio da sam se našao u priči koja je izniman stručan i etički izazov, koja ruši moju percepciju svijeta i otvara pitanja na novoj, uznemirujućoj i zapravo vrlo neprijatnoj razini. Bilo je očigledno da taj svjedok ne izmišlja, ali do filma je bilo još daleko. Trebalo je naći više svjedoka i na kraju krajeva je bilo potrebno otvoriti i komplementaran ugao, dakle svjedočenja žrtava snajperista.
STAV: Kakva su bila Vaša iskustva s Bosnom i Sarajevom prije nego što ste odlučili snimiti film Oči Bosne? Šta Vas je nagnalo da dođete u Bosnu?
ZUPANIČ: Rođen sam 1961. godine, dakle, dijete socijalizma. Do svih ljudi koji žive na prostorima bivše Jugoslavije osjećam posebnu blizinu koju ne osjećam kad idem u Italiju, Austriju, Njemačku ili bilo kamo dalje. To je dio mog životnog iskustva, dio mog identiteta i to mi ne može niko uzeti. Još uvijek kupujem knjige iz Novog Sada, Beograda, Sarajeva i Zagreba, pratim filmove... Dakle, postojala je i još uvijek postoji neka tajna veza između nas. Ne žalim za Jugoslavijom, nju su već s Versajskim mirom 1919. godine osudili na propast. A i komunizam kao jedna od utopija 20. stoljeća je zbog imperativa krvave revolucije i monolitnog jednopartijskog koncepta upravljanja društvom od početka inklinirao ka imploziji.
Dakle, previše razlika, nacionalnih, vjerskih, kulturnih i civilizacijskih, previše utopijskih pretpostavki je bilo u toj umjetnoj tvorevini, ali žalim da se je jugoslavenska zajednica tako krvavo raspala. Da je toliko ljudi patilo i još uvijek pati zbog posljedica tog raspada. Da su ostaci te zajednice danas tako podijeljeni. Dakle, iz tih emotivnih i na neki način i identitetnih razloga sam prihvatio ideju da se u početku 1993. godine s ekipom uputim na snimanje filma Oči Bosne, s kojim smo dokumentirali ispovijesti ljudi u početku prve ratne godine. Na sarajevskoj akademiji sam u 2009. godini jedan semestar predavao dokumentarni film, tamo upoznao kolege koje iznimno poštujem, pripremio sam veliku retrospektivu bh. dokumentarnih filmova u Ljubljani, snimio u Hercegovini još jedan dokumentarni film...
Uglavnom, o ljudima iz BiH želim razmišljati isključivo u kategorijama njihove ljudskosti i stručnosti, a nikako u kategorijama njihove nacionalne pripadnosti, vjere ili bilo kojeg drugog nametnutog kriterijuma podjele.
STAV: Kada bi danas opisali rat u BiH i Opsadu Sarajeva nekome u Sloveniji ko je mlad i ne sjeća se tih događaja, šta biste mu kazali, kako biste mu to opisali?
ZUPANIČ: Rekao bih mu da je to bila jedna velika tragedija koja se je na pozornici historije pripremala dugo, desetljećima, možda i stoljećima. Da je najveća žrtva te tragedije bilo zajedništvo ljudi različitih ubjeđenja, nacija i vjera koji su tu živjeli u miru. Rekao bih mu da se to zajedništvo možda neće nikada vratiti i da on kao mlad čovjek mora napraviti sve što je u njegovoj moći da se u sredini u kojoj on živi nešto tako ne ponovi. I normalno, rekao bih mu da posjeti Sarajevo, da mimo Vječne vatre i Markala prošeta Ferhadijom do Baščaršije, da usput uđe u katedralu, sinagogu, staru pravoslavnu crkvu i Begovu džamiju, da obavezno posjeti Svrzinu kuću i tako dalje. A onda, kad se zaljubi u Sarajevo, da sam krene na putovanje po Bosni i Hercegovini.
STAV: Koliko je Sloveniji uopće bitna Bosna danas?
ZUPANIČ: Teško je dati univerzalan odgovor. Normalno da svaka generacija doživljava BiH na svoj način. Mladi su danas okrenuti prema Zapadu i pod jakim utjecajem konzumerizma. Osjeća se sve veća amerikanizacija njihove svijesti. Mi stariji, barem neki od nas, još uvijek doživljavamo BiH kao dio našeg životnog iskustva, dakle kao dio nas samih. Ali, kako god bilo, živimo na ovim prostorima i zato moramo tražiti to što nas povezuje, a ne to što nas dijeli.
STAV: Suočavate se vjerovatno s mnoštvom pitanja, pretpostavljam da je najčešće ono da li je zaista istina da su ljudi u Sarajevu ubijani iz zabave. Postoje ljudi koji u to ne vjeruju. Kako im dokazati da je “safari” nešto što se zaista dogodilo?
ZUPANIČ: Nikome ne želimo niti moramo bilo šta dokazivati. Snimili smo svjedočanstva ljudi kojima vjerujemo. Na svakom pojedincu koji će gledati film je da odluči da li tim svjedočenjima može vjerovati ili ne. Ako im vjeruje, u redu, ako im ne vjeruje, mi tu ne možemo ništa. Ali bilo bi dobro da se taj čovjek pita šta su stvarni razlozi njegovog neprihvatanja tih ispovijesti. To su zapravo jako intimna pitanja na koja si mora svako odgovoriti sam bez sugestija izvana. Sliku o svijetu stvaramo prema informacijama koje su nam date i dostupne. I kada nam dođu informacije koje narušavaju našu percepciju svijeta, dakle nas same, jedna od mogućih reakcija jeste da branimo sebe, svoju sliku svijeta, tako da te informacije jednostavno odbacimo kao neistinite, ali objektivne, činjenične stvarnosti ta naša odluka ne mijenja.
STAV: Kako opisati mentalni sklop nekoga ko iz zabave puca na dijete?
ZUPANIČ: Tu bih se pridružio riječima Faruka Šabanovića, jedne od žrtava snajperista, koji u filmu kaže da o takvom mentalnom sklopu ne može i ne želi razmišljati.
STAV: Iz kojih su zemalja najčešće dolazili bogataši na “safari”? Jasno mi je da ih ne spominjete, ali znate li imena nekih od njih i gdje su danas?
ZUPANIČ: Čovjek koji je radio za američku obavještajnu službu navodi Amerikance, Kanađane i Ruse, prema podacima bosanskog obavještajca, radilo se o ljudima koji su dolazili iz Italije. Identitet, dakle imena tih osoba nam nisu poznata, a isto tako ne znamo šta je s njima danas. Naš cilj nije bio da tražimo, a kamoli da objavljujemo takve informacije.
STAV: Gdje su danas ljudi koji su organizirali safari?
ZUPANIČ: Naši svjedoci o tome nisu pričali, sumnjam da znaju ko su ti ljudi i gdje su danas.
STAV: Koliko je koštala jedna tura dolaska u Sarajevo?
ZUPANIČ: Obavještajac koji je bio na više safarija kaže u filmu da mu cifre nisu poznate, ali da je čuo da je tarifa za djecu bila puno viša.
STAV: Kazali ste da je polazna tačka bio Beograd. Zašto baš taj grad i očekujete li da će Vaš film ikada biti prikazan u Beogradu?
ZUPANIČ: Taj isti agent američke obavještajne službe i bivši pripadnik obavještajne službe Armije BiH nezavisno jedan od drugog u filmu kažu da je polazna tačka bio Beograd. Vjerovatno zbog logističkih razloga jer su tada avionske linije do Beograda normalno radile, a isto tako i cestovni promet. Što se pitanja prikazivanja u Beogradu tiče, morate odgovor tražiti tamo.