Nije im trebalo previše vremena kako bi saznali kakvom su groznom teroru izloženi oni koji su željeli opstanak svoje novopriznate države. Vrlo brzo naša zemlja, a posebno grad Sarajevo, postaje prostor kojem građani Katalonije žele pomoći, na sve dozvoljene načine, kako bi što manji broj stanovnika BiH zadesila sudbina Jordija Pujola Puentea. Sarajevo za Katalonce postaje simbol dobrote ugrožene fanatizmom i mržnjom.

Stjecajem sretnih okolnost, za ljude Bosne Barcelona je u narednim mjesecima bila centar svijeta. Pasqual Maragall, tada gradonačelnik Barcelone, pozvao je tadašnjeg sarajevskog gradonačelnika Muhameda Kreševljakovića u Barcelonu nekoliko sedmica prije početka Olimpijskih igara 1992. godine. S Međunarodnim olimpijskim komitetom (MOK) gradonačelnik Barcelone također je pozvao (neuspješno) na olimpijsko primirje na Balkanu tokom trajanja Igara. On je iskoristio tu priliku da održi vrlo emotivni govor, uputivši apel za pomoć opsjednutom gradu i Bosni i Hercegovini. Na neki način taj govor bio je baklja upaljena na plamenu grada, koja je upalila olimpijsku vatru i duh Barcelone.

Dana 25. jula 1992. preko 65.000 ljudi ispunilo je Olimpijski stadion u Montjuïcu kako bi gledalo ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara u Barceloni. Prisutno je bilo 27 šefova država iz cijelog svijeta i tri milijarde ljudi pored malih ekrana. Pasqual Maragall s Manelom Vilom skrenuo je pažnju svjetske javnosti na situaciju u olimpijskom gradu Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Pozvao je svijet na podršku i pomoć građanima Sarajeva.

Stariji se sigurno se sjećaju broda koji je prešao Olimpijski stadion tokom otvaranja Igara 1992. Fura dels Baus, španska pozorišna grupa, zaslijepila je svijet svojom tačkom, pokazujući ljubav za grad Sarajevo, šaljući poruku solidarnosti koja je prošla nezapaženo u široj javnosti. Unutar broda mogao se vidjeti krvavi čovjek kako pluta u naručju mornara. Nije bilo lahko uvjeriti Samarancha, predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta, za taj dio programa pri otvaranju Igara, jer je MOK uvijek želio izbjeći bilo kakvo političko pozicioniranje. Dotični lik nije imao nikakve veze s mitološkom obnovom rođenja grada. Bio je to, ustvari, zagrljaj Barcelone, koja je kroz Sarajevo proživljavala najbolje trenutke u svojoj historiji. Uz Sarajevo je ostala sve vrijeme agresije, a i poslije.

Za snažnu podršku Barcelone i Katalonije Bosni i Hercegovini najviše zasluge pripadaju njenom harizmatičnom gradonačelniku Pasqualu Maragallu (1982–1997.) Nije on animirao samo Barcelonu i Kataloniju nego i brojne metropole širom Evrope čiji su gradonačelnici, na njegove pozive, mjerili granice vlastite ljudskosti. Tokom agresije se Maragall nesebično zalagao za dopremanje humanitarne pomoći u BiH i Sarajevo, pa je tako do 1995. godine, putem raznih nevladinih organizacija, dopremljeno 2.500 tona pomoći. Nije to bilo samo dostava hrane, lijekova, odjeće... Maštovitost i hrabrost u poduzetim akcijama ostat će zapamćeni kao nesvakidašnji izraz riješenosti da se, pored zaštite tijelu, pošalje i malo topline duši.

Maragall je naložio Manelu Vili, tadašnjem upravniku distrikta Nou Barris, da koordinira humanitarnu pomoć u Sarajevu. Poslao ga je u glavni grad BiH kako bi na licu mjesta mogao upravljati isporukom humanitarne pomoći građanima pod opsadom.

Prvi konvoj kampanje Barcelona Depèn de tu krenuo je iz Barcelone u Sarajevo u oktobru 1992. Od Barcelone do Ancone (Italija) cestom, s 10 kamiona TIR, od Ancone do Splita morem, gdje su počeli pravi problemi. Rješenje je pronašao Joséa Maria Mendiluce, koji je tada bio šef UNHCR-a (Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za izbjeglice) za cijelu Jugoslaviju. Tako su za Sarajevo dopremljena, između ostalog, dva operativna sanitetska vozila, jedina u narednih godinu i po dana. Građani Sarajeva i danas ih se sjećaju. Joan Barril napisao je prekrasnu hroniku pod naslovom Sarajevo? Ahí, al final de la Meridiana... Kasnije će Sarajevo biti proglašen jedanaestim distriktom Barcelone. Imala ih je deset. Time je Maragall uklonio birokratska ograničenja za općinske humanitarne inicijative za opkoljeni grad koje bi inače prolongirala ili prekinule mnoge od tih projekata. Bila je to jedna od najoriginalnijih kampanja viđenih dotad između dva grada. Hiljade ljudi iz civilnog sektora slalo je humanitarnu pomoć BiH, a mnoge su katalonske porodice prihvatile bosanskohercegovačke izbjeglice. U Sarajevo je dopremljen i satelitski telefon, čiji je signal putovao preko Barcelone, predstavljajući jedinu vezu Sarajlija sa svijetom.

U januaru 1995. godine obilježavano je hiljadu dana opsade Sarajeva. Grad je pod granatama, snajperima, svakodnevnim razaranjima, izložen gladovanju i umiranju. Hiljadu dana pod agresijom Vojske RS-a s okolnih brda. Gradonačelnici i ličnosti iz cijelog svijeta prisustvovali su godišnjici. Među njima su bili Pasqual Maragall i Antoni Farrés, gradonačelnici Barcelone i Sabadella, koji su stigli u glavni grad Bosne i Hercegovine. Otprilike 240 ljudi, uključujući gradonačelnike, političke čelnike, predstavnike humanitarnih organizacija i pojedinci koji su se solidarizirali s Bosnom, došlo je nakon apela Gradskog vijeća Sarajeva. Zajedno s Maragallom, u Sarajevo je tada stigao i José María Mendiluce, tada zastupnik u Evropskom parlamentu, a prije toga posebni izaslanik visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR), gradonačelnici Varšave, Budimpešte, Innsbrucka, Nicosije i Kuala Lumpura, zamjenici gradonačelnika Stockholma, Teherana, Ankare i Ravene. Među njima i Bernard-Henri Lévy, Marek Edelman, jedan od posljednjih preživjelih ustanka jevrejskog geta 1943. u Varšavi pojavio se tamo, a utjecaj koji je imao bio je ogroman. Na pitanje šta radi u Sarajevu doslovno je rekao: “Znam nešto o opkoljenim gradovima.” Povorka, predvođena Pasqualom, Mendiluceom i Kupusovićem, otišla je na molitvu u najstariju džamiju u gradu, zatim su obišli La Benevolenciju, sefardski jevrejski centar... Motto posjete: “Ovo je naš grad. Ako je on napadnut, i mi smo. Bit će tako sve dok Sarajevo ne bude živjelo u miru.”

Drugom prilikom, u septembru 1995, tadašnji lider općinske opozicije Miquel Roca pridružio se putovanju i vratio se duboko dirnut, optužujući Evropu da je Sarajevo njen veliki promašaj. Barcelona je nastavila akcije za obnovu olimpijske dvorane Zetra i naselja Mojmilo. Kada su imenovani Joan Clos i Jordi Hereu, nasljednici Mendiluce i Maragalla uvidjeli su rezultate Maragallovih napora.

Priča o prijateljstvu nastavljena je kada je na inicijativu Joséa Maríje Mendilucea pokrenuta velika kampanja naslovljena Katalonija za Bosnu, koja ubrzo prerasta u kampanju Evropa za Bosnu. Prijateljstvo i saosjećanje bilo je iskreno i dirljivo. Kako bi se drugačije mogao opisati slučaj da se cijela Katalonija, s 340 općina i gradova, odazvala pozivu da se svakog ponedjeljka održi minuta šutnje u znak solidarnosti s našim građanima? Kada se dogodio Genocid u Srebrenici, protestanti su izašli s transparentom: “Svi smo tu, samo nas je 8.000 manje.”

Fudbalski klub “Barcelona” bio je uz one koji su branili Bosnu i Hercegovinu. Ramon Pujol, član uprave kluba, šef klupskog protokola, proveo je tri mjeseca u BiH tokom rata u sklopu humanitarne misije. Uzeo je neplaćeno odsustvo i stigao u BiH. Vratio se kad mu je kompanija u kojoj je radio zaprijetila otkazom. Pred sam kraj opsade Sarajevo je posjetila delegacija Gradskog vijeća Barcelone. Ljeto te godine obilježeno je u Barceloni protestima organiziranim zbog dugotrajne opsade Sarajeva, koji su se nastavili i nakon pada Srebrenice.
Kao potvrda i ozvaničenje neraskidivog prijateljstva i ljubavi između Sarajeva i Barcelone, 4. 11. 2000. potpisan je protokol o bratimljenju ovih gradova.

Maragall je u jesen 2007. godine obolio od Alzheimera. Te godine donio je dvije važne odluke. U skladu sa svojom političkom ideologijom, osnovao je Fundació Catalunya Europa, a paralelno s tim, da bi se razumjela neshvatljiva bolest, nastala je Fondacija Pasqual Maragall, u kojoj trenutno radi više od 130 ljudi.

U januaru 2008. godine Gradsko vijeće Grada Sarajeva donijelo je Odluku o dodjeli priznanja Počasni građanin Grada Sarajeva, kojom se za počasnog građanina proglašava Pasqual Maragall. Tom je prilikom rekao: “Barcelona je grad pobratim s mnogim gradovima, ali je zaljubljena u Sarajevo.”

Kada ga je Pere Vilanova, izvrsni poznavalac prilika u BiH, s početkom pandemije sreo s kćerkom u ulici u kojoj živi, spomenuo je da se upravo vratio iz Sarajeva, a kad je čuo ovu riječ, podigao je pogled i rekao: “Sarajevo... Sarajevo, moja omiljena maragallada (čudo)...”