U Edinom životu do danas je ostalo netaknuto sjećanje na dan kad je sarajevska biblioteka gorjela, Vijećnica pored koje je živio čitav život. Dim je i dalje izlazio iz zgrade i on je ulazio u nju, kao da je to dio igre iako mu je to majka zabranjivala. Odjednom, pojavila su se dva španska novinara. “Kao dijete, uvijek sam se tamo igrao i jednog dana novinari Alfonso Armada i Gervasio Sánchez pitali su me što radim tamo, gdje su moji roditelji.”

Edo je u središtu priče o onome što Gervasio Sánchez smatra bosanskim ratom, ratom koji nije završio za one koji su ga preživjeli. “Kada završava rat?”, pita jednog od najaktivnijih novinara današnjice koji je pratio najviše sukoba kao novinar i fotoreporter. “Kada to kaže Wikipedia? Prema ovome, bosanski je rat službeno završio 14. decembra 1995, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ali u ovom dokumentarcu vidimo protagoniste rata 2019. i 2020. godine koji nisu bili izliječeni od rata”, objašnjava Gervasio Sánchez.

Dokumentarni film Postwar Album, koji je emitiran u Španiji u utorak 27. aprila u programu kanala Movistar +, a dan kasnije u kinu u Gironi, prati novinara u Sarajevu, između 2019. i 2020. godine, u potrazi za protagonistima s fotografija djece koju je snimio tokom opsade grada koja se dogodila između 1992. i 1995. godine. “Rat se nastavlja aktivirati u vašoj podsvijesti i aktivira se samo gledanjem fotografije. Ratovi ne završavaju dok se ne prevladaju posljedice, a to se događa desetljećima kasnije, a ponekad i nikad”, uvjerava Sánchez.

Gervasio Sánchez je od tog rata “navučen” na Bosnu i Hercegovinu, duboko u sebi nosi stanovnike Sarajeva. “Gervasio Sánchez je za mene heroj, on je moj heroj. Dolazio je ovdje za vrijeme rata i, kad god se vratio u Sarajevo, dolazio je kod nas”, kaže Edo. Već je vidio dokumentarac kada je emitiran na BHRT i na Al Jazeeri ovog aprila, na godišnjicu početka opsade Sarajeva. Mnogi su ga zaustavljali na ulici jer su ga prepoznali. Edo i dalje živi u blizini sarajevske Vijećnice. “Oduvijek sam bio ovdje, ovo je moje mjesto, ovo je moj grad i nećemo ići nigdje drugdje”, kaže s bosanskim ponosom. “Ovdje je život težak, ni pandemija ne pomaže, ali već je i prije bilo teško”, dodaje rezignirano.

“Ovim dokumentarnim filmom slijedim nekoliko ideja, jedna je održavanje odnosa s likovima koji su mi prošli kroz život, koji su protagonisti fotografija koje se još uvijek vide kao dio opsade Sarajeva i bosanskog rata, koji se vodio prije gotovo tri desetljeća. Sljedeće godine bit će 30 godina otkako sam upoznao Edu”, kaže Sánchez. “Već dugi niz godina pratim oružane sukobe i sve me više zanimaju dugoročne posljedice ratova, a sve manje i manje buka rata.”

“S Edom imam posebnu vezu, naučio me da uđem u Vijećnicu a da se ne povrijedim u vrijeme kada je bila uništena i tokom opsade, a onda sam ga otišao posjetiti. Donio sam mu poklon i bacio mi se u zagrljaj. Kasnije se njegov život zakomplicirao, ali smo nastavili održavati kontakt i on je najvažniji protagonist dokumentarca”, priča Sánchez.

Gervasio je snimio grupu dječaka koji su igrali košarku, što je bio sport u kojem je Jugoslavija blistala 1980-ih. Damir, koji na fotografiji baca loptu, postao je kasnije kapiten bosanskohercegovačke reprezentacije. Pokušao je igrati za dvije ekipe u Italiji, ali ga je u tome spriječila dječija pothranjenost iz rata.

Gervasio Sánchez intervjuirao je i Mirzu Delibašića, bosanskohercegovačkog košarkaša koji je igrao za reprezentaciju Jugoslavije i za “Real Madrid”. Razgovarali su tri mjeseca nakon početka opsade grada. “Proveo je čitav intervju plačući i najviše me se dojmilo što je prestajao plakati kad god je njegov sin bio u blizini”, kaže Sánchez. Danko, njegov sin, također se pojavljuje u filmu. U Postwar Albumu prvi put vidi jednu fotografiju na kojoj je uslikan s ocem.

Sánchez je dokazao da nije važno traje li rat nekoliko mjeseci, nekoliko godina ili desetljeće jer djecu i adolescente obilježi za cijeli život. Gervasio Sánchez mnogo se puta vraćao u Bosnu i Hercegovinu radi različitih projekata i putovao je s porodicom. “Kad god bih se vraćao, shvatio bih da mnogi ljudi, posebno oni koji su bili djeca, nisu prevladali emocionalni utjecaj rata.”

Sestre Selma i Alma veći su dio rata provele u naninom domu, ona se brinula o njima. Majka im je radila, a otac bio na liniji. Stigao je transporter Ujedinjenih naroda, a djeca su otišla ka njima jer su im nekada davali čokolade. Pobjegli su iz kuće kako bi sišli. Nikad prije sestre nisu vidjele tu fotografiju, to je jedina fotografija koju imaju iz tih godina. Kad je njihova majka vidjela fotografiju gotovo tri desetljeća kasnije, prvo što je učinila bilo je da ih naruži što su bez pitanja izašle na ulicu.

Iza režije i scenarija dokumentarnog filma stoje Angel Angel i Airy Maragall te Stephanie von Lukowicz iz produkcijske kuće “Lukimedia”, koja je također živjela u Sarajevu nakon opsade. “Gervasio i njegove fotografije, njegova empatija s gradom i sa Sarajlijama otvara vam sva vrata”, kaže Maragall. “Povezanost s gradom koja se može osjetiti i u dokumentarnom filmu, od prvog trenutka osjećali smo se kao kod kuće. Sarajlije su tako dobri sagovornici i zaista smo uživali u intervjuima”, dodaje scenarist.

Jedan od razloga koji dokumentarni film pretvaraju u tobogan emocija jeste taj što se djeca prvi put susreću s fotografom, što prvi put vide neke svoje fotografije, a neki nisu znali da su fotografirani. “Bilo je vrlo uzbudljivo tražiti protagoniste fotografija, neke koje smo locirali u vrijeme snimanja, a druge ranije. Doveli smo Gervasija kako bi ih upoznao”, zaključuju scenaristi. Čovjeka koji im donosi prošlost na fotografiji i vraća dio nedovršene ratne historije koju je svojim fotografijama snimio prije tri desetljeća.