Jevrejsko kulturno-prosvjetno i humanitarno društvo La Benevolencija organiziralo je tribinu "Ili jezički geto ili jezička asimilacija - o književnosti jevrejske majine u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata".

Jedan od govornika, urednik književnog časopisa Sic Haris Imamović, je kazao da su sefardski pisci, odnosno pisci na judeo-španskom, bosanskohercegovački pisci koji se na bh. tlu prirodno osjećaju kao svoji na svome, ali istovremeno najveći dio njih osjeća snažnu povezanost sa Španijom, kao domovinom njihovih predaka.

Govoreći o međuratnom periodu, učesnik tribine Damir Šabotić je kazao da je to doba sveukupnog kulturnog i nacionalnog preporoda bosanskih Jevreja, prevashodno Sefarda koji su taj kulturni uzlet i nazivali "renacimiento" što na španskom znači preporod.

- Nakon Prvog svjetskog rata Jevreji se snažnije integriraju u društvene i kulturne tokove u novoj političkoj stvarnosti Kraljevine SHS, odnosno Kraljevini Jugoslaviji. Tada djeluje već druga generacija jevrejskih intelektualaca s diplomama evropskih univerziteta tako što nastavlja ono što su uradili njeni prethodnici koji su još uvijek aktivni u društvenom i kulturnom životu zajednice - dodao je.

To je vrijeme kada se internacionalizira i pitanje potomaka Jevreja prognanih iz Španije (dvadesetih se aktualizira pitanje repatrijacije Sefarda) i kada koncept filosefardizma dobija na značaju prije svega u španskom kulturnom prostoru i postaje platforma za neoimperijalne ciljeve Španije.

Šabotić je kazao da posebno mjesto u ovom procesu kulturnog preporoda zauzima pokretanje jevrejskih časopisa u Sarajevu jer oni će usmjeravati dalje kulturno djelovanje.

- Treba napomenuti da je Sarajevo sefardski centar u Kraljevini - od ukupno 12.000 Jevreja koliko ih je bilo u BiH više od 10.000 živjelo je tada u Sarajevu - dodao je.

Govorio je o borbama proponenata različitih koncepata, od onih koji su zagovarali univerzalni identitet utemeljen na osjećaju pripadnosti hebrejskom jeziku i ideji obnove jevrejske države, preko onih koji su zagovarali očuvanje judeo-španskog kao govornog jezika bh. Sefarda, pa do onih poput Isaka Samokovlije koji su zagovarali prihvatanje tadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika kao književnog jezika.

Iako je književni kritičar Jovan Palavestra 1928. godine istaknuo da je Samokovlija "prvi i jedini jevrejski pripovjedač iz Bosne", Šabotić je skrenuo pažnju na čitav korpus književnosti bh. Sefarda pisane na judeo-španskom jeziku.

- Odnos sefardskih pisaca prema Španiji je ambivalentan. On se kreće od romantičarskih predstava o idealnoj prošlosti u Španiji gdje su sefardi činili izuzetno važan dio društva, sve do potpunog negiranja ikakve ljubavi prema Španiji. To se vidi i kod Laure Papo Bohorete, koja, kada se 20-ih godina pokrenulo pitanje repatrijacije, kaže na jednom mjestu: 'Šta hoće ti Španci od nas? Mi jesmo grana romanskog naroda, ali grana koja je pustila korijenje na jednom drugom tlu' – zaključio je Šabotić.