Kada se prvi put spustio na sankama niz trebevićku bob-stazu 2015. godine, Mirza Nikolajev vjerovatno nije ni sanjao da će sedam godina poslije na otvaranju Zimskih olimpijskih igara u Pekingu nositi zastavu svoje domovine.
A sve je krenulo, kako to obično u životu biva, sasvim slučajno. “Bez dvije osobe ništa od ovoga ne bi bilo moguće, bez moga prijatelja iz osnovne škole Harisa Vrcića i njegovog oca Ernesta. Jedan dan poslije škole kaže nam Ernest: ‘E, momci, jeste mi lijepi, krasni, imam jednu sjajnu vijest za vas, našao sam vam jedan strašan sport, putuje se, nećete biti u školi, dobit ćete opravdanje.’ Logično, ko ne voli malo izostati iz škole?! I mi rekli: 'Hajde, OK, može.' Jedan vikend odveo nas Ernest na Trebević kod trenera Senada Numanovića, on nam pokazao kako sanke rade, kako se vozi, kako se upravlja. Prva vožnja na stazi nije bila ništa spektakularno, vozili smo samo od predzadnje krivine. Od prvog momenta mi se svidjelo to što je sankanje jedinstven sport, poseban, što nema mnogo ljudi koji ga treniraju, a ja po prirodi volim da se ističem i takmičim. Kad sam vidio dvojicu starijih koji su trenirali, znao sam da nemam šanse protiv njih, ali htio sam se takmičiti. Zavolio sam ovaj sport kroz adrenalin, brzinu, zahtjevnost sporta, imao sam podršku roditelja i trenera, bez te podrške i te male koincidencije, sve ovo ne bi bilo moguće”, priča nam Mirza dok se sprema za povratak kući iz Pekinga, gdje je završio takmičenje na svojim prvim Olimpijskim igrama.
Mirza je imao čast da zajedno s Elvedinom Muzaferijom nosi zastavu Bosne i Hercegovine na otvaranju Olimpijskih igara. Kaže da je u početku mislio da će to biti lagana šetnja bez ikakvog pritiska i opterećenja.
“Tako sam mislio dok smo prolazili kroz tunel stadiona ‘Ptičije gnijezdo’. Ali kada smo došli na otvoreno, jeza je prošla kroz kosti, plakao bih i smijao se u isto vrijeme. Osjećao sam se ponosno. Drago mi je da smo imali priliku, i Elvedina i ja, da nosimo zastavu Bosne i Hercegovine, to je bilo neprocjenjivo iskustvo koje se ničim ne može kupiti”, ispričao je Nikolajev.
VIDEO NA KINESKOM
I prije početka sportskih takmičenja, neovisno od sportskih rezultata, Mirza Nikolajev “kupio” je kinesku publiku spontanim, šarmantnim namigivanjem u kameru dok je nosio zastavu. U Kini je odmah postao “zvijezda”, videoisječak s otvaranja Olimpijade u kojem Mirza namiguje pregledalo je nekoliko miliona ljudi na društvenim mrežama, a njegovo ime našlo se među deset najpretraživanijih imena ili pojmova na internetu u Kini.
“Utisci tokom ceremonije otvaranja i nakon nje su nevjerovatni, to ću pamtiti do kraja života”, kaže Nikolajev, koji je nastavio šarmirati kinesku publiku objavljivanjem videa u kojem je na kineskom jeziku čestitao Kinesku novu godinu, zahvalio na gostoprimstvu i predstavio sport kojim se bavi.
“Toliko ljudi mi se javilo u Kini i mislio sam, ako oni meni mogu pokloniti toliko pažnje, mogu i ja naučiti tri rečenice na kineskom. Pamtit ću do kraja života podršku i poklone koje su mi poslali. Puno poklona sam dobio u olimpijskom selu. Od ceremonije otvaranja ne mogu da prođem do sobe normalno a da me neko ne upita može li potpis i fotografija, ne mogu doći na stazi do svlačionice da me neko ne pita može li zajednička slika. Jutros kada su dolazili da mi čiste sobu, dok sam još bio u krevetu, prvo su me pitali za potpis i fotografiju”, govori Mirza.
Što se tiče takmičenje, Mirza ističe da je odranije znao kakva je staza, znao je da je zahtjevna i teška jer se još u novembru niz nju spuštao.
“Meni je zadatak bio da napravim čiste vožnje. Moj lični cilj bio je da se kvalifikujem, da odem na Olimpijadu i osjetim ono što svaki sportist sanja. Što se tiče moje vožnje, nisam zadovoljan, iako moram priznati da nisam razočaran, prva mi je to olimpijada, nisam očekivao ovakvu vrstu pritiska. Dodatna otežavajuća okolnost jeste ta da sam zbog protokola zbog pandemije bio bez trenera na Olimpijadi, ali, evo, predstavio sam Bosnu i Hercegovinu. Nakon 24 godine pauze, opet smo izašli na sankašku scenu, sebe sam usrećio, učinio ponosnim roditelje, trenera, a za ove koji me ne podržavaju – pa hvala i njima, i oni su me gledali”, kaže Mirza.
Nikolajev je prvi sankaš koji je za Bosnu i Hercegovinu nastupio na Zimskim olimpijskim igrama nakon Ismara Biogradlića i Olimpijskih igara u Naganu (Japan) 1998. godine. Bilo je još pokušaja sankaša da dođu na Olimpijadu, ali nije bilo uspjeha.
PRIPREME ZA NAREDNU OLIMPIJADU
Mirza Nikolajev opisuje kakav je to osjećaj biti na vrhu staze, na startu: “Uvijek ima malo straha, to je neminovno, mora biti ta umjerena doza straha, jer te to upozorava na nešto što se može desiti, tjera te da se fokusiraš, da ozbiljno tome pristupiš, jer ideš brzinama većom od 100 km/h i, kad padneš, dešavaju se povrede, nekada lakše, nekada teže. Generalno, nije ovo sport za šalu, mora postojati doza straha, da te urazumi, da se fokusiraš. Trudim se da na startu budem potpuno miran, da se isključim i fokusiram na ono što je ispred mene. Ta količina zahtjevnosti, ne samo fizičke nego i psihičke, i to je ono što mi se sviđa u ovom sportu.”
Budući da je nedavno dobio nove sanke – za koje su novac sakupili naši građani širom svijeta – ističe da će mu trebati vremena da se navikne na njih, da unaprijedi svoje psihofizičke sposobnosti.
“Nisu sanke jedini posao, moram i ja uraditi svoj dio posla i dobro se pripremiti”, kaže Mirza.
S obzirom na to da je završio takmičenje na Olimpijadi, Mirza se vraća u Sarajevo u srijedu 9. februara.
“Izvukao sam lekciju iz ove olimpijade, znam šta mi fali, gdje sam loš, znam šta trebam učiniti da to popravim. Prvo ću se mjesec odmoriti, sezona je bila naporna. Nakon toga ću sjesti s trenerom, napraviti plan i program rada za naredne četiri godine, da se pripremim za narednu olimpijadu i, naravno, da napravim bolji rezultat. Tako smo i obećali jer mislim da mogu bolje”, kaže Nikolajev.
A za bolje rezultate mora se trenirati i ljeti, no na trebevićkoj bob-stazi ljeti se ne može spuštati iz jednostavnog razloga – nedostaje ljudi. Naime, s obzirom na to da je na Trebeviću mnogo turista, potrebno je dosta ljudi da se osigura staza, da ne bi neko ušao na nju tokom spuštanja i da ga sankaš ne bi udario.
“To mi je jedan od najvećih problema. Kada bi se to riješilo, pomoglo bi mi da obavim važne treninge. Zbog toga se tokom ljeta najviše fokusiram na kondiciju, snagu i eksplozivnost”, kaže Mirza.
Ističe kako su mu trener i roditelji najveća podrška u sportu kojim se bavi. Na pitanje smiju li roditelji gledati dok se spušta niz stazu, Mirza odgovara: “Mama smije, ona gleda, a tata svaki put kaže: ‘Nisam gledao, jesi li se spustio', kažem da jesam, a on će: ‘E, svaka čast!’ Mama zna sakriti zabrinutost, mislim da i tata gleda, ali malo žmiri na jedno oko. Ma ni meni nije svejedno gledati momke iz ove sankaške grupe, nije svejedno gledati kad neko udari u zid, mnogo to strašnije izgleda nego kada ste na stazi i kad vozite.”
Uz podršku roditelja, trenera i javnosti, Mirza Nikolajev već počinje pripreme za novu olimpijadu.