Zamišljao sam prostrani Heldenplatz u Beču, hiljade mladih i vatromet... Potom bih u mislima preletio do Berlina, Bernauer Strasse, ondje gdje se nekada ginulo na putu, prelasku iz Istočnog Berlina, navodno boljeg i humanijeg svijeta, u drugi dio podijeljenog grada, na “truhli” Zapad, kako su to voljeli portretirati ideolozi marksizma i na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

Na licima mladih osmijeh, odbrojavanje je moglo početi. Deset, devet... jedan. Sretna Nova! U ujedinjenoj Evropi! Mogao sam biti jedan od “tinejdžera” izbjeglica. Njemačka i Austrija najviše su pružile našem svijetu, primile su najveći broj izbjeglih, prognanih, nesretnih ljudi iz naše domovine, i to ne treba zaboraviti!

Ovako, silom prilika, nakon putešestvija, izbjeglica sam u vlastitoj zemlji. Tek desetak kilometara od kuće. Uostalom, da sam otišao daleko, van Bosne, ostao bih uskraćen za ove retke historije što se upravo dešavaju. Obnavlja se “tisućljetna” državnost Bosne... U krvi, nemilosrdnom ratu, agresiji Miloševiće Srbije na sve što nije srpsko ili “uz srpsko”.

Razmišljam... Možda bih naučio jezike... Vidio evropske gradove, znamenitosti, onako uživo, nogom prešao sve te trgove, a ne putem fotografija, enciklopedija, dokumentaraca... S druge strane, ostao bih uskraćen za najdramatičniji period naše povijesti. A gdje je drama, tu je i tragedija, tu je i humanizam... S jedne strane zlo, a kao pandan, sve ono plemenito što se probudi u čovjeku a da ga nije ni svjestan, sve ono što je dobro... Rat definitivno filtrira ljude, na one u službi dobra i one u službi zla. Vatra oblikuje željezo, daje neki smisao, upotrebnu vrijednost... Zvuči paradoksalno, ali rat oplemenjuje, čini da stvari gledaš iz drugog ugla, cijeniš što imaš, pojačava ono nutarnje, nevidljivo, neopipljivo, za razlikovanje dobra i zla. Rat je neprocjenjivo iskustvo, naravno, ako preživiš...

Jedan je sat. Nema struje. Nema slavlja. Ne mogu spavati. Zato maštam i ponešto zapišem – od ovih nazovi “dubokoumnih razmišljanja”.

Jutro je. Prvi sati nove devedeset i četvrte godine. Zima. Valja naložiti vatru. Valja složiti drva. Iznijeti lug. Valja razmišljati kako razvući ono malo namirnica do proljeća, kada se nešto može i posijati, kada se nečemu može i nadati. Ako ništa, vode će biti manje, niži će biti vodostaj, lovit ću ribu na Krivaji... Valja nam biti i “u pripravnosti”, s pripremljenim ruksacima, za ne daj Bože, ako pukne linija... Vode se borbe. Čuju se detonacije u daljini. I nikako mi se ne ustaje ovaj dan... A i mati spava.

Zatutnjala su vrata. Taib, naš stanodavac, prošao je po ko zna koji put sa svojim WV kombijem. Sada je u službi za prijevoz težih ranjenika iz ratne bolnice u Paskoj Luci, ondje gdje ranjeni prvo dođu, te ako se ne mogu sanirati, šalju s one strane Konjuha, gdje je smještena dosta opremljenija bolnica s hirurškim odjelima, u nekadašnjem hotelskom kompleksu nadaleko poznate “Muške vode”. Ako ni tu ne bi mogli ništa, ranjenici bi se slali dalje, u Tuzlu. Sa svakim kilometrom dalje, šanse za preživljavanje su se smanjivale. Veliki bi broj poslanih u Tuzlu podlegao.


Kompleks "Muška voda", nekadašnja ratna bolnica         

Neko je pokucao na vrata. Na ulazu je stajala Julija. “Jutro, je li ti mama tu”, reče. “Da, uđi, ne stoji na pragu”, odgovorih. Nikada nisam vidio Juliju u takvom stanju. Izgledalo je kao da danima nije spavala, natečena lica, ruku, blijeda. Dok je skidala zimsku jaknu, vidjeli su se crveni tragovi na bijeloj uniformi medicinske sestre. Uniforma je sličila neurednoj mesarskoj kecelji. Znao sam da je od krvi. Nevješto je i nabrzaka obrisana. Jasno su ostale fleke.

“Sjedi, moja Julija. Šta se to dešava? Hoćeš li kahvu, nešto za pojesti?”, reče mati, koja je bila upravo ustala. “Ništa, Dino. Imam negdje dva sata, dok se i vozač raspremi, okupa, pa moramo nazad. Bila sam u pratnji ranjenika. Postalo je neizdrživo. Evo već pet dana sam pod zemljom. Nisam sveukupno spavala pet-šest sati. Svaki dan je gori od prethodnog. Svakodnevno pristižu teško ranjeni, ima dosta poginulih. Ne znam na šta će izaći. Možda bi bilo dobro da odete ponovo u Kladanj. Tamo imaš tetke?”, upita Julija. Mati je pogledala, a zatim sasvim tiho rekla: “Haj ti odmori. Evo, krevet je raspremljen. I ne idem nikuda, što će biti s ostalim narodom, bit će i s nama. Ne može se vječno u strahu živjeti! A dosta nam je i seljakanja. Ako budemo išli igdje ponovo, bit će to vani.”

Čini mi se, samo što je legla, Julija je zaspala. Prostoriju je ispunio zvuk “pilanja”.

“Otiđi do Kišića. Čula sam sinoć kod Merime da će klati tele. Raspitaj se gdje. Donesi nam dva kilograma. Neka ti nasitno isjeckaju, da može za bureka. Ja ću do tada razviti jufke. Da možemo Juliju počastiti”, reče mi mati i dade novčanicu od 100 DM, što je čuvano za crne dane. Nije bilo hrane. Ipak, paradoks je bio da uglavnom nije bilo struje, tako da vlasnici nisu mogli sačuvati meso niti je bilo ko bio zainteresiran za kupovinu većih količina. Moralo se zaklati, raspodijeliti i pojesti u što kraćem periodu. Cijene su dostizale astronomsku vrijednost.

Izašao sam. Zapahnuo me hladan januarski zrak. Sreća što je snijeg prestao. Moram požuriti. Prolazio sam pored kuće iznad nas. S. je dugim tankim rukama zagrlila svog muža A., ljubeći ga strasno na pragu, kao da se opraštaju. Bili su tek nekoliko mjeseci u braku. A. je bio pod punom ratnom spremom – uniforma, ruksak i puška. S. je ispraćala A. na liniju.

Prošao sam što sam brže mogao kako me ne bi vidjeli, kako ih ne bih omeo. Stigao sam u Kišiće oko deset. Baš u pravo vrijeme. Nisam trebao nikoga pitati, dovoljno je bilo locirati grupu ljudi. Već se raspoređivalo meso.

Na povratku sam prisustvovao nesvakidašnjem prizoru. Vidio sam dobro poznato lice u grupi vojnika. N. na pragu punoljetstva, izbjeglica iz istočne Bosne, priključio se Armiji RBiH odmah po dolasku u Olovo. Stajao je na ulazu kuće u maskirnoj uniformi. Pustio je brčiće, izgledao je ozbiljno i zabrinuto. Pravi vojnik. Pokucao je na vrata. Naslonio sam se na ogradu u nadi da će me vidjeti. Taman sam se htio javiti, kada se pojavila žena na ulazu. Možda pedesetak godina. Vojnici su joj prišli, otpočeo je razgovor. Nedugo zatim, žena je prekrila usta rukom, da bi se potom sručila na pod. Začula se vriska, ko zna odakle. Utom su i ostali ukućani izletjeli. Polili su je vodom. Žensko lice u grupi vojnika nazor joj je pokušalo ugurati pilulu. Potom su došle komšije, bliže i daljnje, činilo mi se, cijelo se selo iskupilo za tren...


Daleko je Tuzla, ratni put Olovo-Solun-Milankovići-Breteljevići-Kladanj-Živinice-Bolnica Gradina (Tuzla)

N. je izašao iz te gužve. Sada me spazio. Krenuo je prema meni. “Šta ti radiš ovdje?”, upita. “Kupovao sam meso”, odgovorih. “A ti? Utjeruješ ljude, mobiliziraš?”, pokušao sam se našaliti. Odmahnuo je rukom i rekao: “Da je bogdom to što misliš. ‘Mrtvozornik’ sam ti, paša moj. Idem na adrese majke, oca, žene, djece... saopćiti ono najtužnije. Da je njihov najmiliji poginuo. Ispočetka sam povraćao, svaki put. Sada me samo tjera na toalet. Već sam navik’o. Pokušavamo ući, staviti tabletu za smirenje, neki sedativ dati, ako ne uspije, vako ti je kako si vidio. Imam još na tri adrese otići... Još tri će majke zaplakati danas... Ko zna koliko njih do kraja rata...”, reče N.

Već smo bili izašli iz sela. N. je izvadio paklicu cigareta, nervozno je razderavši. Pripalio je cigaru. “Opa, ti pušiš?”, rekoh. “Jah, uz ovaj pos'o ide nikotinski otrov i katkad koja pilula za spavanje... Čini mi se da bih poludio da nije toga”, odgovori N. neprestano othukujući. “Kad se ovo govno završi, otići ću negdje na otok. Na Jadran... Cijelo ljeto. Da budem sam sa sobom. Da se sredim. Rat je jedno veliko sranje. Samo to ti mogu reći!”

Dalje nismo pričali. Rastali smo se nešto prije ulaza u Kalesiju. On je nastavio u smjeru Glavišna. Mahnuo sam mu. Ubrzo se na horizontu pojavila i preostala grupa vojnika.

Već je bilo prošlo sat i po otkako sam izašao iz kuće. Mati je izvadila meso. Zaboravio sam reći da sitno nasjeckaju, ovako su bile više krupne kocke, nešto što bi se moglo iskoristiti za gulaš. “Rekoh li ti da naglasiš da izrežu nasitno?”, prekori me mati. “Dođi, pomozi mi sad da ovo isjeckam, nema još puno vremena. Brzo će Julija nazad. Da napravim pa makar da ponese ako ne stignemo jesti ovdje.”

Srećom, ni Taib se nije pojavio nakon dva sata, ostao je duže kući... Burek je bio gotov. Miris se širio prostorijom. Probudili smo Juliju. Već je djelovala drugačije. Dobila je boje u licu. Bila je i bolje raspoložena.

San i burek čine čuda, ma kako teško bilo. Protjecao je još jedan ratni dan. Težak. Olovan. Siv. Ipak, u konačnici, neprijatelj nije napredovao niti centimetra. Olovo i dolina Krivaje i dalje su bili tu. Slobodni. A ta se sloboda skupo plaćala. Krvlju najboljih sinova i kćeri jedine nam domovine...