Cijene u Bosni i Hercegovini, kao i svugdje u svijetu, ratu, može se slobodno reći iz dana u dan. Svako se na svoj način nastoji nositi sa novonastalom situacijom. Rat koji je Rusija pokrenula protiv Ukrajine u februaru 2022. Godine uzima danak, napose u Evropi, zbog visokih cijena energenata, koji su pokrenuli spiralu rasta cijena. Također, mnogo je novca upumpano u sistem kako bi se sanirale posljedice pandemije virusa Covid-19, što je povećalo potražnju, i posljedično tome cijene. O inflaciji i kako odgovoriti na aktuelne izazove razgovarali smo sa profesorom na Ekonomskom fakultetu u Zenici dr. sc. Jasminom Halebićem.
STAV: Inflacija u Bosni i Hercegovini u augustu je iznosila 17 posto, čini mi se znatno iznad evropskog prosjeka, zbog čega je kod nas inflacija drastično veće nego u razvijenim zemljama? Ima li to veze sa nedovoljno uređenim tržištem gdje svako može povećavati cijene bez obzira na to ima li opravdanja ili ne (primjer trgovaca peletom koji imaju maržu od 200%)?
HALEBIĆ: U ekonomskoj teoriji postoji koncept jedinstvene cijene prema kojem u određenim, vrlo striktnim uvjetima, za jednu robu na savršeno konkurentnima tržištima postoji ista cijena. U tom bi slučaju i stope inflacije na takvim tržištima bile iste. Naravno ekonomska praksa je veoma daleko od ovog teorijskog koncepta, a ekonomska stvarnost u BiH pokazuje da tržišta u našoj zemlji nisu dovoljno efikasna. Naravno i drugi faktori utječu na prodajnu cijenu roba kao što su npr. troškovi transporta, porezna politika, itd. koji u BiH i drugim zemljama nisu podudarni. Tržišna neefikasnost u vidu viših cijena može nastati i onda kada tržišta nisu dovoljno konkurentna, odnosno kada pojedini učesnici imaju tržišnu moć koju koriste za (nezakoniti) dogovor o povećanju cijena. U pravilu, što je manji broj tržišnih učesnika na strani ponude, to je mogućnost tajnog dogovora o podizanju cijena veća. Pritom ne treba smetnuti s uma da prodavači u svakoj tržišnoj strukturi nastoje maksimizirati svoj profit. Kada su tržišta neefikasna onda im to lakše polazi za rukom. Dodatnim jačanjem tržišnog mehanizma jedna takva praksa, tzv. lova u mutnom, ukoliko ona postoji bi se mogla preduprijediti. Vrlo je bitno, na primjer, da se od strane tržišnih regulatora ne dopusti uspostavljanje monopolitičkih tržišnih struktura koje bi dovele prodaje roba po iznimno visokim cijenama koje obična domaćinstva sa svojim prihodima teško mogu priuštiti. Sa druge strane, podsticanje protoka informacija na tržištu o prodavačima sa povoljnijim cijenama moglo bi podići nivo informisanosti kupaca i olakšati im pronalazak roba sa nižim cijenama. Obzirom da je prodavačima u interesu da povećaju prodaju, snižavanje cijena ili prodaja po priuštivim cijenama im može poboljšati rezultate prodaje.
STAV: S obzirom da nemamo mjere monetarne politike, kako se možemo nositi sa inflacijom (istina, ni monetarna politika nije svemoguća)?
HALEBIĆ: Bez instrumenata monetarne politike na raspolaganju teško se može odlučno odgovoriti na inflatorne pritiske. Vidimo da centralne banke globalnih ekonomskih sila, SAD i EU, koriste monetarnu politiku kako bi se uhvatile u koštac sa rastućim cijenama. Takvi instrumenti kojima se smanjuje ponuda novca i podižu kamatne stope, kako bi se smanjenjem agregatne tražnje i korekcijom inflatornih očekivanja, zauzdalo povećanje cijena, naprosto nisu u domenu odlučivanja Centralne banke BiH u ovom trenutku.
Stoga se valja okrenuti instrumentima iz domena fiskalne politike i drugim mjerama. Kada se pogleda struktura cijena roba u BiH onda je evidentno da ne rastu sve cijene istom dinamikom. Tako su cijene u odjeljku hrane i bezalkoholnih pića u BiH, prema posljednjim podacima, porasle za 25,6% na godišnjem nivou, odnosno 32,4% ako se posmatraju prosječne cijene iz 2015. g. dok su cijene u odjeljku odjeće i obuće niže za oko 4%, odnosno cijelih 50% kada se posmatraju cijene iz 2015. g. U ovakvoj situaciji diferencirana stopa PDV-a bi mogla pomoći u ublažavanju rasta cijena kojom bi se nižim stopama PDV-a oporezovali pojedini prehrambeni artikli koji su, uz to, i u većoj mjeri zastupljeni u potrošačkoj korpi siromašnijih domaćinstava u BiH. Praksa uvođenja diferenciranih stopa PDV već postoji u zemljama regije koje su na uporedivom nivou razvoja kao i BiH te smatram da nadležni organi trebaju slijediti primjere zemalja iz regije.
Jedan od instrumenata koji se ne koristi u dovoljnoj mjeri jesu svakako robne rezerve. One mogu biti iskorištene upravo u ovakvim situacijama za smirivanje rasta cijena. To što su robne rezerve zapuštene ili potpuno disfunkcionalne u nekim dijelovima BiH sada dolazi na naplatu. Brza sanacija sistema robnih rezervi bi mogla recimo u 2023. g. biti dobar alat za ublažavanje eventualnog rasta cijena i za brze intervencije na robnim tržištima ukoliko se za tim ukaže potreba u budućnosti.
Postoji jedno zapanjujuće odsustvo bilo kakve horizontalne koordinacije vlasti na nivou BiH, dakle izvršne i zakonodavne vlasti, nimalo ne obećava da će se donijeti mjere koje vode smanjenju inflacije. Da ne spominjemo realnu potrebu postojanja i vertikalne koordinacije, dakle saradnju između državne i entitetskih vlasti u formi definisanja i donošenja zajedničkih mjera. Na žalost, pojedini nosioci izvršne i zakonodavnih vlasti su u tolikoj mjeri zaokupljeni izbornom kampanjom i lansiranjem neke uljepšane slike bh budućnosti da im potpuno promiče sadašnja slika u kojoj su pojedina domaćinstva zaista teško pogođena inflacijom. Uloga medija je da pitanja o rastućoj inflaciji i konkretnim mjerama koje se trebaju hitno donositi stalno održavaju na dnevnom redu.
STAV: Nedavno je u javnosti bilo govora o mogućnosti konvertovanja deviznih rezervi u inostranstvu u zlato. Kako bi to pomoglo našoj ekonomiji?
HALEBIĆ: Neke ranije izjave političara na ovu temu bile su izložena dosta oštrim kritikama u javnosti, od toga da se miješa u rad Centralne banke pa do toga da o monetarnoj politici ne trebaju odlučivati političari. Vjerovatno će i ova izjava pobuditi iste ili slične reakcije. Ovdje je bitno istaći nekoliko stvari. Najprije, Centralna banka BiH u skladu sa zakonom jest potpuno nezavisna institucija, na nju ne mogu (niti trebaju) utjecati nijedna druga institucija niti državni organ, kamoli pojedinac. CBBiH od svog osnivanja ostvaruje presudno važnu ulogu u postizanju makroekonomske stabilnosti u našoj zemlji.
To, dakako, ne znači da u javnosti nisu dobrodošli prijedlozi o tome kako se monetarna politika u BiH može unaprijediti. Odbacivanje bilo čijeg mišljenja ili stava, bez popratne rasprave i validne argumentacije, nije u duhu izgradnje demokratskog sistema i snaženja kulture dijaloga u BiH. Ovakvu i slične izjave najprije treba shvatiti kao poziv ljudima od struke, u prvom redu ekonomistima i bankarima, da iznesu svoje mišljenje, te da se u jednoj konstruktivnoj razmjeni stavova, u skladu sa nalazima znanstvenih istraživanja, ocijene i vrednuju različiti argumenti kako bi se iznašla najbolja rješenja ili, pak, potvrdila postojeća. Vjerovati da su monetarni aranžmani, bilo kakvi pa i sadašnji aranžman valutnog odbora u BiH, rješenja koja su najbolja za sva vremena, naprosto znači susprezati kritičko mišljenje u BiH u uslovima stalno mijenjajućih ekonomskih okolnosti u svijetu. Konačno, i monetarne politike centralnih banaka drugih zemalja nisu nešto o čemu se ne govori u javnosti i o čemu se ne potiče i vodi rasprava.
Nije nikakva novost, primjerice, da visoki zvaničnici zemalja komentarišu monetarnu politiku. Američki predsjednik i potpredsjednik se sastaju sa guvernerom američke centralne banke, najmoćnije finansijske institucije u svijetu. Na sastanku raspravljaju o pitanjima jačanja finansijskog sistema u toj zemlji i zaštiti potrošača. Kamo sreće da je to praksa koju njeguje i Predsjedništvo BiH. Francuski predsjednik je svojevremeno javno podržao politiku monetarnog popuštanja Evropske centralne banke sa ciljem pomoći eurozoni u borbi sa pandemijom Covid-19. Ne samo predsjednici, nego i predsjednički kandidati u demokratskim zemljama, sa svih strana političkog spektra, javno govore o pojedinim aspektima monetarne politike. Pritom se njihovi prijedlozi i ideje, naravno, ne kvalifikuju miješanjem u rad centralnih banaka niti vršenjem političkog utjecaja. Naprosto nijedna oblast društvenog života, pa tako ni monetarna politika, u demokratskim zemljama ne ostaje izvan javnog diskursa.
Nadalje, najvažniji umovi iz svijeta ekonomije redovno nude stručne osvrte na odluke centralnih banaka valorizirajući donesene mjere, a počesto zagovarajući i neke druge koje bi mogle polučiti eventualno bolji rezultat i postići ekonomske ciljeve: smanjenje inflacije, rast zaposlenosti, povećanje BDP-a. Nobelovac Joseph Stiglitz ne propušta priliku komentarisati odluke američke centralne banke, pa je tako nedavno upozorio da bi naglo podizanje kamatnih stopa od strane američke centralne banke moglo izazvati oštru recesiju.
Konačno, dosadašnje djelovanje CBBiH dokaz je da se ta institucija u cjelosti nalazi izvan domena političkog utjecaja tako da ne postoji bojazan da njena nezavisnost rada bude okrnjena izjavama i komentarima političkih aktera u BiH. Upravo suprotno, iznošenje stručnih ideja i gledišta u vezi sa adekvatnom monetarnom politikom na tragu je podsticanja njene optimalne profilacije.
