Dočekujući 1951. godinu, predsjednik Jugoslavije maršal Tito se, po običaju, obratio stanovništvu čestitkom. Kazao je:

               - Drugovi i drugarice, građani i građanke,

               Ulazimo u novu, 1951. godinu sa mnogim novim pobjedama naših radnih ljudi. Možemo kazati da smo u prošloj godini savladali razne velike teškoće, koje su ponekad izgledale skoro nepremostive. Mi ulazimo u novu godinu, uprkos svih nedaća koje su nas pratile u prošloj godini s velikim radnim pobjedama naših trudbenika.

               Novina u životu ovdašnjih ljudi bješe i u tome što se od sredine godine u zemlji prestalo sa mobilizacijom seoske radne snage jer se industrija njome već zasitila. Počeo se stvarati korpus nezaposlenih. U maju je oko šest hiljada mladih ljudi tražilo posao a takvih je krajem godine bilo više od dvanaest hiljada. U Bosnu su iz drugih republika, osobito iz Srbije i Crne Gore, stizale stotine radnika, većinom u građevinska preduzeća i u obrazovne institucije jer su se ovdje stalno dizala nova industrijska preduzeća i gradile škole, a domaće stanovništvo nije bilo stručno. Ovdašnje ljude je već sada brinulo gdje će zaposliti svoju djecu kada porastu i steknu stručnu naobrazbu.

                              *

               Hana Begović je prebolila dubinu svoje duševne rane nastale tragičnim gubitkom sinova pa je sa ostatkom snage mogla da gleda preostalu djecu i da ih vodi na putu ka odrastanju. Pređašnju duhovnu slabost je ispratila mišlju da «od kako dunjaluk postoji, insan i kamen se nadmeću u poređenju ko je tvrđi» i njoj je «Allah pomogao da istraje u saburu». Opet je mogla da nosi svu odgovornost u kući.

               Kad je Habiba spomenula da hoće momentalnu rastavu zaustavila ju je u toj namjeri. Kazala je i zašto - nije pravi čas za to. Nečasno je ostaviti muža kad nije slobodan, kad je u nevolji. Neka čeka njegov povratak pa nek zajedno kroje svoju dalju sudbinu.

               - Ali ja se hoću sama brinuti o sebi i Nijazi - kazala je majci. - Ne tiče me se šta on misli ni šta je njegovo pravo.

               - Jah, nu da li more tako? Šta ako sud dijete dodijeli njemu?

               Mlada žena je zastala, iznenađena i zatečena.

               - Nisam mislila na to - rekla je.

               Zamislila se i na kraju dala za pravo majci. Čekat će da joj se vrati Bećir.

               Ako joj je preticalo vremena u kućnim poslovima ili radu u polju odlazila je raditi na imanju imućnih susjeda, Smailbegovića ili svog daidže Halila. Bila je vrsna žetelica i neumorna u svakom radu pa su je mnogi cijenili i pozivali sebi.

               Hana je shvatala njeno nezadovoljstvo i saosjećala je s njom, ali je jednako mislila i na vjersko određenje prema rastavi, gdje se veli da je ona Allahu dž.š. jedna od najnemilijih ljudskih djela. Stoga je još gajila nadu da je neće ni biti ili, ako je bude, da će se završiti dogovorom.

               Hadžera, druga kći, ponavljala je kako joj smeta muževa vrela ljubomora, zatvor u kome je drži, i kruta omča kojom joj je steže čak i disanje. «To kazuje koliko mu je stalo do tebe», tumačila je kćeri, «i to ludilo vaktom prolazi. Rodi dijete pa će sve biti drukčije, i njemu i tebi».

               Nije prošlo puno vremena a Hadžera posla Habibi i Zejni poruku da joj odmah dođu u Grapsku. Morala je hitno razgovarati s njima. Došla bi ona ovamo, ali nema mogućnosti za to (ko joj brani - one znaju!)

               Pojavile su se pred njom već sljedećeg dana. Sestra ih je iznenadila riječima od kojih su obje zanijemile - prevarila je muža. Taib to ne zna, ali i da zna njoj bi bilo svejedno. Toliko se napunila gorčinom i gnjevom da je morala puknuti. Prvo ju je oklevetao za nevjeru, da je sama u kasni akšam bila na sokaku a onda kazao kako će joj zabraniti da neko vrijeme posjećuje majku i sestre. Neće je puštati čak ni sa pratnjom. Na njeno poricanje i neslaganje nije se obazirao već je drsko tvrdio kako ju je vidio u mraku. Izašao joj je iz sobe s prijetnjom da će razmisliti hoće li je, tako neposlušnu i neodgovornu, zadržati u kući.

               Uvrijeđena, nije izdržala burnu navalu emocija pa je zaplakala. Osjetila je svu težinu svog ropskog položaja i nemoć da se iz njega izbavi. U tom času nije imala nikog uza se i činilo joj se da će tako i ostati. Bezizlaz je bio jedini vidik na koji je tada mislila. Sažalila se na se i dugo je ostala na mjestu, zadržana suzama.

               Uto joj je u sobu ušao svekar. Pojavio se mirno, gotovo nečujno, i pogledao je pun sućuti. Izgledalo je da zna šta je tišti i zašto plače. Prišao joj je, sjeo do nje, i položio joj u znak utjehe ruku na rame. Ona se glavom naslonila na tu ruku a onda osjetila kako mu se i druga ruka dotakla njenog ramena. I ostala na njemu. Taj izliv njegove nježnosti pokrenuo je u njoj val oprečnih emocija pa se mahinalno naslonila na njegove grudi i dozvolila da je on jače zagrli.

               Potom se desilo T0.

               Nakon što se povratila od šoka, Habiba je rekla:

               - Dobro, prevariti muža nije tako strašno, ali... baš sa svekrom...

               - Nisam bila svjesna šta mogu napraviti - skrušeno je kazala Hadžera. - Sad više i ne znam šta sam ja. Znam samo da više sebe ne poštujem. Pomozite mi, recite šta da radim.

               - Kaješ li se? - upitala je Zejna.

               - Ne, ali se užasno stidim. Kako ću svekru u oči gledati? Taibu mogu. Možda sam u podsvijesti i zamišljala da mu ovo napravim. Bilo s kim.

               - To je osveta - kazala je Zejna. - Više ga ne voliš.

               - Znam. I kako onda da živim dalje?

               - Razvedi se - rekla je Habiba. - I ja ću to učiniti čim se Bećir pojavi. Tebi je i jednostavnije, nemaš dijeta.

               - Jah, a šta ćemo poslije toga imati?! Šta će svijet za nas kazati: kuća raspuštenica! To bi nam majku ubilo.

               - Da li da joj kažemo, da je pripremimo na to? Voli nas, razumjet će nas.

               - Nemojmo još - rekla je Zejna - lošu vijest nije nikad kasno kazati. Mislim, sestro, da bi se s Taibom trebala izdvojiti iz zajedničkog domaćinstva. Neka to bude prvi korak. A poslije... Poslije neka i Bog malo pomogne.

               Uskoro je slijedio novi neslavan događaj.

               Hadžerinog muža su u seoskoj gostionici, u vrijeme veselog raspoloženja uz piće, prijatelji izazvali bezazlenom šalom koja se ticala njegove lijepe žene. «Maca najviše mijauče kada je zatvorena», rekao je neko. Taib je tog ošamario, a ovaj, iznenađen, uzvratio je udarac. Nastala je tuča u koju se umiješalo cijelo društvo. Ono se podijelilo. Jedni su stali uz izazivača, drugi uz napadača. Padali su teški udarci. Počelo je pesnicama, nastavilo stolicama a završilo - krvlju. Bljesnuo je nož. Izvukao ga je izazivač i stao sjeći Taiba do trenutka kad je ovaj uspio da ga otme. Njime se razmahao ne samo po protivniku neko i onima koji ga nisu direktno napali. Zadavao je udarce sve dok nije osjetio strašan udarac stolicom po glavi i pao izgubivši svijest.

               Osvijestio se u bolnici, sav u zavojima. Liječio se tri sedmice a onda odazvao pozivu na sud. Osuđen je na deset mjeseci zatvora.

                              *

               Muslimani, prema već ustaljenom odnosu u društvu, nisu birani na značajna mjesta ni u jednom djelokrugu javnog života ili pak nisu proporcionalno zastupani prema svojoj brojnosti. Kad je sedmog aprila izvršena reorganizacija i rekonstrukcija Savezne vlade u nju je ušao samo jedan ministar Musliman, a u sastav bosanskohercegovačke vlade samo nekolicina bjehu Muslimani, i to uglavnom oni koji se tako nisu ni izjašnjavali. Javno se nije govorilo, ali se pouzdano znalo, da je većina predstavnika vlasti srpska. Oni su u Bosni i Hercegovini imali više od osamdeset pet posto sekretara osnovnih organizacija Komunističke partije, osamdeset posto članova biroa osnovnih organizacija Komunističke partije i oko osamdeset tri posto članova sreskih, gradskih i reonskih komiteta. U Savjetu za prosvjetu, nauku i kulturu samo je petina članova bila muslimanska.

               Naporedo s burnim životom u zemlji tekao je buran slijed događaja u svijetu. Ravnoteža snaga velikih sila nikako nije mogla da se uspostavi i da se ustali jer je strah jednih od drugih razarao čak i pomisao na iskren mir. Prijetnja atomskim oružjem nije se stišavala. Ove godine su se istakli Amerikanci. Oni su u Nevadi izvršili prvu podzemnu atomsku eksploziju. Netrpeljivost i mržnja između Istoka i Zapada zamagljivala je vidike i ovdje. Želeći ojačati odbrambenu moć Jugoslavije, osobito pred prijetnjama Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Američke Države su Jugoslaviji odobrile vojnu pomoć i, uz to, predsjednik Hari Truman je osudio agresiju ma gdje do nje došlo. Sjedinjenim Državama su se pridružile Engleska i Francuska te još pružile i ekonomsku pomoć.

               Proljetos, na drugom kongresu Saveza boraca u Beogradu, predsjednik Tito je govorio o prilikama u zemlji i svijetu. Tada je kazao:

               - Drugovi i drugarice delegati,

               Moram prije svega da se izvinim što nisam mogao da prisustvujem diskusiji o referatu. Ja bih to vrlo rado učinio, ali, nažalost, nisam mogao. Da vam pravo kažem: nešto malo gripa me uhvatilo. Možda skoro ne bih ni došao, ali sam se sjetio kako se ovih dana proveo drug Kardelj, kad je štampa objavila da je obolio, jer su ga informbiroovska piskarala već proglasila eliminisanim. Pa, da se to ne bi i sa mnom desilo, ja sam došao ovdje. (Smijeh.) Mi rukovodioci u Jugoslaviji nemamo pravo da budemo bolesni, jer se to smatra kao krupna politička greška i skretanje u imperijalističke vode. (Smijeh.) Druga je stvar kad od njih neko oboli. Na primjer, ako Staljin kihne, to će biti prilog marksizmu-lenjinizmu. (Smijeh i odobravanje.) I pored bolesti ja sam došao, drugovi i drugarice, jer želim da vam kažem nekoliko riječi. (...)

               U današnjoj fazi međunarodne situacije naš Savez boraca predstavlja krupan faktor u odbrani naše zemlje. Naša armija, koja je budni čuvar mirne izgradnje socijalizma u našoj zemlji ima prvog i najboljeg saveznika u Savezu boraca. To je druga armija, koja ne stoji skrštenih ruku i ne čeka da dođe rat pa da se onda sprema, - a rat niko kod nas neće, - nego je uvijek spremna da daje otpor svakom nasilniku koji bi htio porobiti našu zemlju i oduzeti nam slobodu i nezavisnost (...)

               Drugovi i drugarice, najvažniji problem koji danas interesuje našu zemlju, a bogme i čitav svijet, to je pitanje mira ili rata. Drugo najvažnije pitanje koje nas interesuje jeste pitanje izgradnje naše zemlje, pitanje ostvarenja socijalizma u našoj zemlji.

               Ali ono prvo pitanje, pitanje mira ili rata, koje danas interesuje cijeli svijet, jer cijeli svijet pred njim strepi, ono itekako interesuje svu našu zemlju, sve naše narode.

               Nas optužuju informbiroovska piskarala u svojoj propagandi, da smo agresivna zemlja, da smo latentni agresor, da ugrožavamo mir. Ja i mnogi naši drugovi već smo ukazivali na nevjerojatnu glupost takve tvrdnje, kad se zna koliko smo mi mala zemlja, koliko je nas - a koliko ima njih. To je jedno. Drugo, mi smo kazali, tvrdili smo, da mi nemamo nikakvih pretenzija ni prema jednoj od tih zemalja koje nas okružuju, ni teritorijalnih niti nikakvih drugih - razumije se, mi se ne slažemo s njihovim klevetama, mi s ogorčenjem odbijamo njihove klevete, psovke, ali to ne može biti povod da mi mislimo ratovati. Jer, ko kod nas odlučuje o miru ili ratu? Ne odlučuje sama vlada ili pojedinci, već narod. Naš narod je prošao krvavu istoriju kroz vjekove, a naročito je krvava bila ova posljednja etapa, tj. posljednja oslobodilačka borba. Mi mrzimo rat, mi bi željeli da mirno radimo, da izgrađujemo, jer mi smo postigli ono što smo htjeli, sačuvali smo našu zemlju, oslobodili je od okupatora, ujedinili naše narode, stvorili bratstvo i jedinstvo kakvog nikada nije bilo. Jednom riječju, postigli smo sve ono čemu smo težili i za što smo se borili i sada nemamo nikakvih drugih pretenzija radi kojih bi htjeli da ratujemo, nego da mirno gradimo svoju bolju budućnost.

               Ja sa ovog mjesta, duboko vjerujući da dijelim vaše mišljenje, mogu kazati svima onima u susjednim zemljama koji nisu načisto kakve mi namjere imamo prema njima, da mi ništa drugo ne želimo nego živjeti u miru s njima i da mi njih nećemo nikada napasti. To kao zakletva zvuči kroz svaka usta u našoj zemlji koja to kažu: nikada mi njih nećemo napasti. Mi hoćemo da oni nas ostave na miru - ne narodi, jer oni nama nisu neprijatelji, nego neodgovorni ratnohuškački rukovodioci tih zemalja, koji rade po direktivama jedne velike imperijalističke zemlje, Sovjetskog Saveza, pa mute vodu na Balkanu.

               Ko je počeo stvarati ovdje između naroda na Balkanu ljepše odnose, bratske odnose, prijateljske odnose? Mi, narodi Jugoslavije.

               Narod Jugoslavije je prvi pružio svoju ruku, prešao preko svih onih mučnih stvari koje su se u historiji događale, preko svih onih uvreda i šteta koje su učinjene našoj zemlji. Prešao je preko toga, jer je znao da je najdragocjenija stvar - bratstvo i prijateljstvo naroda u ovom dijelu Evrope. Mi smo sve svoje snage uložili u to da živimo s tim narodima u miru. Mi nismo pravili nikakve političke kombinacije ili manevre s tim našim izjavama. To je proizlazilo iz dna duše svakog našeg građanina - iz srca naših ljudi proizlazila je ta želja za bratstvom i jedinstvom.

               Ko je onda došao da sve to sruši i pretvori u ništa? Sovjetski Savez je došao - ne Savez, nego rukovodioci Sovjetskog Saveza na čelu sa Staljinom. («Tako je» - aplauz.) Oni su došli da siju mržnju među narodima, oni siju i danas tu mržnju, oni siju šovinizam ovdje na Balkanu. Oni mute u Bugarskoj, u Albaniji, u Rumunjskoj, u Mađarskoj, da i ne govorim o drugim zemljama. Oni hoće da stvore što masovniju mržnju kod tih naroda kojima mi nismo ništa zla učinili, ništa skrivili, niti im ikada mislimo zlo učiniti. Da, ali to odgovara njihovim imperijalističkim ciljevima. Danas se više ne treba stidjeti da se ti ljudi nazovu imenom kakvo zaslužuju, jer su njihovi postupci takvi da im daju jasan pečat imperijalističke sile koja želi da kroz lažne manevre potpuno zavlada ovdje na Balkanu.

               A šta možemo mi sada, u takvoj situaciji, da radimo? Razumije se, oni imaju ogromnu propagandu. To su oni nama rekli prvog dana, kad su dolazila ona pisma: «Čuvajte se, - govorili su - naš je propagandni aparat tako snažan i silan da će vas smrviti za kratko vrijeme». Mi smo im onda kazali: «Ako sve zavisi od jedne lažne propagande, onda ćemo vidjeti da li je jača istina ili laž». Mi smo se dosada stalno borili istinom i to ćemo produžiti. Mi nećemo skrivati ništa što smatramo da je štetno i pogibeljno za mir na Balkanu. Nećemo se bojati da im kažemo istinu u oči: da su oni ti koji prijete agresijom, u prvom redu našoj zemlji. Zar nije već l948. godine rezolucijom jasno postavljeno pitanje agresije protiv naše zemlje, radom na svrgavanju rukovodstva, miješanjem u unutrašnja pitanja naše zemlje? Nama je već tada bilo jasno, a danas je jasno čitavom svijetu.

               Drugovi, kad danas rukovodioci Bugarske, Mađarske i drugi vrše razne ratne pripreme protiv naše zemlje, a u isto vrijeme tvrde da mi imamo agresivne namjere, da bi svoj narod ubijedili u to, - oni samo psihološki pripremaju svoje narode, a mi kažemo da je naša historija kroz vjekove pokazala da nikada naši narodi nisu kao osvajači gazili po tim zemljama. Naši narodi nisu nikada nikoga porobljavali, a uvijek su bili objekt za porobljavanje.

               Šta nam preostaje da radimo? Da se borimo protiv laži iz dana u dan. Ne treba da nam dosadi da pobijamo te laži, jer nemojte misliti da taj ogroman propagandni aparat nema izvjesnog uspjeha kod neobaviještenih masa, u prvom redu u njihovim zemljama, ali mi se nadajmo da je istina tako snažno oružje i da mora pobijediti. Ja sam ubijeđen da će sve demokratske snage svijeta, sve što nije prevareno, što nije zaluđeno i što misli svojom glavom, biti na našoj strani, i da mora biti na našoj strani, jer se iz dana u dan ubjeđuje u lažnost propagande koju oni vode protiv nas. (...)

               Znajući sve njihove mahinacije i šta se sve iz toga kuha, mi smo, razumije se, prisiljeni da prilično otvoreno radimo na obrani naše zemlje, da jačamo našu Armiju, da mobilišemo sve naše narodne snage da budu spremne ako bi se neko usudio da uđe protiv naše volje u naš jugoslovenski socijalistički vrt, da smo spremni da branimo našu zemlju, da branimo socijalizam. (...)

               Oni se neće usuditi da napadnu našu zemlju ako budu uvjereni da će naši narodi stajati kao monolitna stijena, jedinstveni, protiv svake agresije. Oni samo mogu računati na unutrašnji razdor, a mi čuvajmo to jedinstvo, čuvajmo ga od petokolonaša i raznih drugih reakcionarnih tipova koji hoće da mute i koriste sadašnju situaciju. (...)

               Demokratija kod nas znači privlačenje sve širih i širih masa u upravljanje našom državom, odnosno privredom itd. Mi smo već učinili mnogo u tom pogledu, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazimo, i učinićemo još više. Razumije se da bismo mi već daleko otišli da nam oni nisu skuvali onu poparu l948. godine i da nam stalno ne prijete, tako da mi mnoga svoja sredstva, koja bi inače išla u korist naše izgradnje, moramo prebacivati na naoružanje. Ali, to je sada potrebno, drugovi i drugarice, jer ne smijemo stajati goloruki. Da smo l948. godine bili goloruki, da nismo imali snažnu Armiju, jedinstvenu Partiju i jedinstvo naših naroda, oni bi nas progutali i sa nama bi bilo gotovo. (...)

               Mnogo gore bi oni radili, da su uspjeli porobiti Jugoslaviju, kad ne bi danas postojala slobodna i nezavisna socijalistička Jugoslavija kao savjest čovječanstva, kako reče jedan napredni francuski književnik. (Odobravanje.) (...)

               Ako je ruska revolucija bila ugrožena u prvoj fazi od kapitalističkih zemalja, mi smo u prvoj svojoj fazi ugroženi od takozvanih socijalističkih zemalja. (Dugotrajan aplauz.)

               Ali to nas neće smesti. Mi idemo i ići ćemo ravno svojim putem dalje. Ako me upitate ovdje kakva je sada situacija, da li je gora ili bolja, mogu, nažalost, da vam kažem da je danas gora nego što je bila juče i da je svakog dana gora.

               Evo, uzmite samo slučaj Trsta. Razvijena je nevjerovatna kampanja u italijanskoj fašističkoj, polufašističkoj i kominformovskoj štampi u vezi s Trstom i šire se sve moguće izmišljotine. Čiji su to prsti? Tu su prsti i rukovodilaca Sovjetskog Saveza. Gromiko je već u Parizu postavio pitanje Trsta. Oni mute i hoće, pošto su nas na svim granicama ogradili kineskim zidom, da postignu to isto i na toj strani, prema italijanskom narodu. Ali ja mislim da će italijanski narod znati da procijeni šta znači taj manevar: da li je pametnije živjeti s narodom Jugoslavije u prijateljskim ili u neprijateljskim odnosima.

               Jasno je da to ima za cilj i strategijsko opkoljavanje naše zemlje, ali ima i nešto drugo. Oni žele da od Trsta načine još jedno žarište za ratnu opasnost. Italijanski fašisti, koji još sanjaju da ponovo osvoje ono što su nekad izgubili, ujedinili su se pod kominformističkim plaštom u borbi protiv nas. Cilj im je jedinstven i zajednički, a zajednička im je i akcija. (...)

               Ja poručujem ovdje, sa ovoga mjesta, - i preko delegata koji su došli iz Italije i koji treba da budu tumači naših želja da živimo u najboljim odnosima s italijanskim narodom, - da pitanje Trsta nije nikakav krupan problem, da je ono vrlo lak problem, kad se u njega ne bi miješali svi i svako sa strane, i da ćemo mi znati da ga riješimo kad bude vrijeme, a ne sada, kad je atmosfera u svijetu zapaljena do te mjere da svakoga časa postoji opasnost da opet na kom drugom mjestu eksplodira ratni požar. (...)

               Mi imamo jasno odeđeni cilj: da stvorimo jednu sretnu i zadovoljnu Jugoslaviju sa demokratijom kakve nema danas u svijetu, jer se ne može govoriti o demokratiji u Sovjetskom Savezu i u informbiroovskim zemljama. Oni ne vole govoriti o demokratiji, jer je to za njih otrcana kapitalistička fraza, već govore o diktaturi proletarijata. Ja im priznajem diktaturu, ali to nije proleterska nego birokratska diktatura. (Aplauz.) (...)

               I ovoga puta, drugovi i drugarice, ja hoću da kažem da je ovakva naša linija - uporno čuvanje našeg jedinstva, uporno stajanje na braniku naših velikih tekovina Oslobodilačkog rata, uporna borba za mir među narodima i za međunarodnu saradnju, - naš glavni zadatak i da mi to treba da radimo bez obzira šta se vani događa. (Burno odobravanje.) (...)

                                                           *

               U vrijeme kad je razmjerena trasa nove pruge i red došao da se siječe okućnica Halila Kadića, Šerifa je izašla pred geometre, prostrla se po tlu i zavapila: «Ne! Ne dam! Ne dam, samo mi mrtvoj morete uzeti zemlju!» A kad su je pokušali ukloniti, otrgla se, zgrabila motku i ustremila se na njih. Pokušali su je urazumiti govoreći da će za zemlju dobiti pristojnu naknadu, ali ona to nije htjela ni čuti. Zaprijetila je da će ih tući ako ne odu i, zaista, kad je nisu poslušali, stala je udarati koga je prije stigla. Toliko se razbijesnila da je ličila na razjarenu zvijer. Lice joj se zajapurilo a usta zapjenila. Pozvana je milicija koja je smirila spor. Nju su odvezli u pritvor i držali je do kraja dana, dok se nije stišala i shvatila da joj je snaga slabija od huje. Mišljenja ljudi, njenih komšija, su se podijelila. Jedni su je podržavali polazeći od iskonskog ubjeđenja da silom samo Bog seljaka može rastaviti od zemlje, a drugi nisu jer su govorili da je država često jača od Boga. Šerifa se od tog dana posve razboljela, nije ustajala s dušeka. Jače je kašljala i počela je pljuvati krv. Dohodio je ljekar i kazao da su joj pluća ozbiljno načeta. On joj malo može pomoći a Viša sila, jer je do nje, može. Bolest joj se odužila, potrajala mjesecima.

               Sad je sva kuća Tifi pala na ruke. Tifa je postala i domaćica i hizmećarica i sluškinja. Na sve je stizala i nikada se nije žalila.

               Jednom je Hamidu šapatom, u povjerenju, zadovoljno rekla:

               - Hamide, bit ću tvoja strina.

               - Ja već imam strinu - začudio se on.

               - Halil ne vjeruje da će Šerifa ozdraviti. Rekao mi je to. Pošto hasta preseli, trebat će mu nova žena. Išćili da to budem ja.

Navikao se na mene i cijeni što sam vrijedna, što sam mu posve odana.

               Hamida je pogodila time jače od biča. Misao mu je stala.

Mada strinu nije volio, osjetio je nešto oporo i ogavno. Tifa je pokvarila njegov sud o sebi. Ne zna jasan razlog njenog pristanka, ali je osjećao da u tome ima nečeg nepoštenog i bilo mu je krivo što je to tako. Taj osjećaj mu se učvrstio kad je dodala da je već primila vjerenički amanet. U njemu se budila odvratnost prema oboma, a posebno njoj. Ona je to osjetila i požurila da kaže:

               - Kad ti budem strina, Hamide, sve će ovdje biti drukčije. Neću ti davati teške poslove, nećeš džaba raditi i nikada nećeš biti gladan. Jest ćeš koliko želiš. Bit ću ti prijateljica kao i do sada.

Pristaješ li na to?

               - Ne znam - rekao je neodređeno - ne zanima me, svejedno mi je...

               - Je l´ se ti to ljutiš?

               - Nije važno - uzvratio je i okrenuo se od nje. Zaista je želio da je više ne sluša.

               - Jeste, važno je - čuo ju je za sobom.

               Boravak na imanju postao mu je još mučniji. Uz dosadašnji obilan i težak posao došlo je razočarenje izazvano sumornim

odnosima u kući. Sve mu je u njoj omrzlo. Do sada su ga zadržavali poštovanje prema amidži i simpatije prema Tifi, a sada ga ne drži ništa. Tifa mu je, da bi ga odobrovoljila, odmah stala ugađati. Iznosila mu je dovoljno jela, produžavala vrijeme odmora a čitati je mogao svu noć, nije žalila svijeće.

               Ljetos, dok su trajale sparine, Hamid je spavao na tavanskom sjeniku. Birao je osamu a godio mu je miris novog sijena, što ga je smirivalo i u razmišljanju i u snovima. Čak mu je i stalno mišije struganje pod strehom bilo podnošljivije nego govor amidžinih i Tifinih usta.

               S tavana, čija je vrata uvijek držao otvorena, volio je gledati mjesečinu. Tišina i dubok mir osvijetljene noći imaju neku magičnu moć, čiju je snagu katkad sjećao. Jedne noći do njega je dopro nemušti glas da mu strina neće umrijeti i da u to može vjerovati. Drugi put mu se javila slika: vidio je Tifino obnaženo tijelo i čak osjetio njegov miris.

               Njegova snoviđenja su živjela i rasla, redala se u nedogled i puno su mu značila. Navikao se kretati u tom tajanstvenom svijetu. Neki prizori su izlazili iz snova i postajali stvarnost. Padne mu na um da će sutra njegov voz kasniti i - on kasni; sine mu da će na sljedećem času odgovarati historiju svejedno što je već ispitan i - profesor ga prozove...

               Mašta mu se katkad prekidala živim prizorima. I noću. Dolje, preko avlije, pri jasnoj mjesečini, odjevena samo u tanku noćnu košulju kroz koju se naziralo tijelo, prošla je Tifa. Nečujna, lahka koraka, uputila se mutvaku. U trenu je nestala iza njegovih vrata. Hamidu se uzbudila misao, odmah i krv: u mutvaku spava amidža. Spustio se s tavana i tiho, poput sjene, pošao tamo. Zastao je pored prozora i provirio krajičkom oka. Dah mu je stao. Dva naga tijela grčila su se u ljubavnom zanosu, motala se po podu, smotana u čvrst, neraskidiv čvor.

               Ovaj akt se uplitao u sve njegove naredne snove. Kvarila se njegova predstava o čistoti ljubavi i iskrenosti za koju je mislio da u njoj postoji.

               Tifa je posrnula u čuvanju djevojačke časti, zbog čega ju je prestao poštovati i lišio svoje naklonosti te se posve udaljio od nje. Ona je to brzo osjetila i uplašila se njegove otuđenosti.

               - Hamide - upitala je - zašto više nisi isti?

               - Ni ti više nisi ista. Opoganila si se.

               - Šta govoriš?! - zadrhtala je.

               - Ono što i noću mutvak.

               Prenerazila se.

               Naglo je buknuo plamen njenog stida a potom straha da će je odati. Zadrhtala je od njegovog hladnog držanja: simpatija se preobrazila u antipatiju, naklonost u prezir a iskrenost u sumnju. Nije više vjerovala da će Hamid čuvati tajnu. Osjećala je da joj je sudbina prešla u njegove ruke. Ostane li i otvrdne li nepovjerenje, put do ružne i sramotne istine će se brzo skratiti.

               Zabrinula se i ponašala kao krivac pred izricanje kazne. Nije mu se više obraćala jer je mislila da je postao neosjetljiv prema njoj. Sklanjala se od njega, čak i od njegove sjene.

               Njemu nije padalo na pamet da ruši tvrđavu u koju se sklonila, ali je uživao u njenom strahu. Doživljavao ga je kao akt osvete. Sviđalo mu se što je na neki način postala njegova žrtva.

               Ipak, ona nije mogla do u beskaj trpjeti neizvjesnost. Strah ju je tjerao da nešto učini. Morala se spašavati od prijeteće bruke. Kakve je dane proživljavala, nije znao, ali je znao da je dugo razmišljala dok nije izabrala način za koji je vjerovala da će ih ponovo zbližiti i time obnoviti povjerenje. On je trebao da odagna sve sumnje u sretan ishod.

               - Hamide - rekla je - sad kad znadeš šta sam uradila, moram te pitati: mrziš li me?

               - Ne, ali te više ne gledam kao što sam dosad.

               - Znadem. Isto tako znadem da sam ti ostala dužna.

               - Šta?

               - Onomad si se divio mom tijelu. Išćilio si da me dodirneš. Išćiliš li to i sada?

               Zabezeknuo se. Svašta mu je padalo na pamet, ali ovakvo nešto nije. Ona je mislila da će biti sigurna jedino ako on učini isto što je i ona. Ovo njeno poniženje bilo je nadomjestak onome što je već učinila, što je u njemu izazvalo još veću ogavnost. Misleći da oklijeva zato što je nesiguran i slab, a da bi ga oslobodila, otkopčala je půle na bluzi i otkrila grudi.

               - Moreš ih dodirnuti - rekla je.

               - Neću - rekao je ne pogledavši je.

               - Govorio si da su lijepe.

               - Nisu! Ružne su!

               - Kaniš li me to odati? - upitala je zabrinuto.

               - Ne. Šutim i šutit ću.

               Neočekivano, njen boravak na imanju ubrzo je okončan. Šerifi se počelo vraćati zdravlje te je iz dana u dan izgledala sve bolje. Vraćali su joj se živost i snaga.

               Tifa, ostavši bez nade i, uz to, osjetivši da je trudna, pokupila se i otišla. Zaposlila se u gradu kod nekog Jevreja, brijača, u službi čistačice, ali ni kod njega nije ostala dugo.

               Izgubila se negdje u svijetu.

                              *

               Zaboravljen, otuđen i siromašan, Edhem Mulabdić se od bremena dosade branio čitanjem. Nije to činio što je željan novih saznanja i potrebe da razgali dušu (ona je ionako usahla) nego zato što se nije imao čime odupirati vremenu i mislima o prolaznosti svega što je u njemu.

               Odavno ne piše i prestao se zanimati onim što drugi pišu, posebno o ovom dobu kome on više ne pripada. «Život je podnošljiv i ima smisla samo dok čovjek radi», razmišljao je, «jer nakon rada nema ni života, nema radosti niti uzbuđenja, on ide dalje bez onog ko ne može s njim. Ne znam zašto Bog tako dugo drži ljude i kad više nisu korisni». Novine koje je dobijao od Hamdije samo je ovlaš prelistavao, a zadržavao se jedino na onome što se pisalo o prosvjeti i kulturi. I sada, na izmaku svog dubljeg razmišljanja, smatra da jedino kultura istinski određuje čovjeka. Zastao je na bilješci Meše Selimovića o književnosti i književnicima. «Kabinetski rad», piše tamo, «završna je etapa u stvaranju književnog djela. Ono se začinje u životu, među ljudima, u masi onih koji najintenzivnije djeluju. Bez životnih sokova koji stalno pritiču u književnost, ona se suši. («Tako je sa mnom», misli Mulabdić.) Ne primajući neprekidno od života, ona mu sve manje daje, sve manje je društveno značajna. («Da, posebno kada se smjenjuju društveni sistemi. Ne pripadam socijalizmu», dodao je ironično, «ne pripadam ničemu vrijednom»)...

               «Koliko utiče savremeni pisac?» pita Selimović i sâm odgovara. «Onoliko koliko može. Ali sigurno manje nego što želi. Vršeći veoma težak posao, jer «pakao je u mastionici», jedan daje bolje, drugi slabije stvari. Ali ne treba potcjenjivati srednje i slabije pisce, ne zato što ih ima najviše u svijetu i kod nas, i ne zato što jedna arapska izreka kaže da treba poštovati svakog pjesnika, nego zato što oni nisu bez značaja naročito u sredini koja nije stigla do luksuza u kulturi. Treba prezreti samo nepoštene i lažne književnike. Ali njih nema mnogo. Umiru brzo od nečitanja...» («Nisam bio nepošten», brani se starac. «To znaju ljudi s kojima sam živio a moje knjige nisu umrle od nečitanja, nego od želje savremenika da one umru».)

               Više nije silazio u čaršiju, nije imao snage za to. Sad su mu nedostajali trenuci kad u haremu Begove džamije, nad mezarom Safvet-bega Bašagića, uči Fatihu. «Ubrzo će ona trebati i meni», razmišljao je, «ali neće biti onih koji će je učiti. Prijatelj mi je barem sahranjen uz počasti, a ja ću dodirnuti zemlju kao «lažni književnik» i beznačajan smrtnik.

               Obroke, ionako skromne, samo je doticao. Rado bi pio više kahve, ali nje nije imao. Kći ili unuka ga katkad upitaju želi li nešto, ali on odgovara odrično, ne nalazeći više razlog da treba nešto željeti. Sve njegove želje su davno mrtve.

               Jednom pročita da Bahrija Nuri Hadžić, Osmanova kći, svojim baršunastim glasom osvaja publiku evropskih operskih scena i na toj novosti zastade. Na trenutak se prenuo iz letargije. Sinulo je sjećanje na tu djevojku dok je Nurijeva porodica živjela ovdje, ponosna na svoje porijeklo i hrvatstvo. I to se promijenilo: ni porodice ni hrvatstva. Živeći dugo u tuđoj sredini, ko zna koliko je sačuvala muslimanskog duha u sebi. Da li ga uopće ima? Ona ne nastupa kao Muslimanka, ni kao Bosanka, već kao Srbijanka, čiji je talenat otkriven i obrazovan u Beogradu. Ipak, obradovao se njenoj slavi. To je nagovještaj da će se u budućnosti i Muslimanke baviti «visokom» muzikom, umjetnošću uopće, svrstavati se u elitu svjetskih umjetnica i posvuda pronositi dično ime islamske kulture. «Evo, Bahrija je prva naša Muslimanka u operi, kao što su Hajrija Hadžikarić ili moja Šemsa prve Muslimanke učiteljice. Naš muslimanski (propustio je dodati «hrvatski») svijet počinje se kretati naprijed i dat će Bog da izađe iz sjene i krene prema nekom vedrijem svitanju».