“Svako normalan se boji rata, situacija nikako nije dobra, slična je onoj iz 1991. Ali, ako bude rata, neću bježati. Nisam bježao ni 1992. godine jer sam dužan braniti svoju toprak i državu Bosnu i Hercegovinu.” Riječi su to Šefke Gobeljića, povratnika u Cersku. Ono što nam je kazao Gobeljić preslikane su misli i strahovi bošnjačkih povratnika u taj dio zemlje.

U Bosni i Hercegovini sve podsjeća na 1991. godinu. Oni koji su im svjedočili dobro se sjećaju kakvu su jezu izazvale riječi ratnog zločinca Radovana Karadžića u Skupštini BiH u oktobru 1991. godine, kada je s govornice Bošnjacima i Bosni i Hercegovini zaprijetio nestankom. Tri decenije kasnije, Milorad Dodik ide njegovim putem, prijeti disolucijom zemlje i Bošnjake smišljeno naziva muslimanima, namjerno svodeći cijeli jedan narod na vjersku skupinu, kako bi tako izazvao simpatije i podršku dijela evropskih zemalja i njihovih lidera ogrnutih debelim plaštom islamofobije.

Mir potpisan u Daytonu, mukotrpno građen svih ovih poslijeratnih godina, u velikoj je opasnosti. Tri decenije nakon krvavog raspada Jugoslavije i početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu opet svjedočimo probuđenom srpskom i srbijanskom nacionalizmu, koji je doveo do rata i raspada Jugoslavije, svjedočimo buđenju, mislilo se, poraženog srpskog ekspanzionizma.

Probuđenog zahvaljujući nezainteresiranosti Sjedinjenih Američkih Država i zemalja Evropske unije, koji su mirno gledali i gledaju kako kulminira višegodišnja blokada institucija Bosne i Hercegovine, koji mirno slušaju sve glasnije poruke o separatizmu čelnika entiteta RS, ohrabrenih jasnom podrškom Rusije u svojoj nakani da unište državu Bosnu i Hercegovinu, da mrcvarenjem njenih institucija uvećaju Srbiju. Odnosno, “srpski svet”.

Tri desetljeća nakon Karadžića, Milorad Dodik upućuje slične prijetnje, najavljuje izlazak RS-a iz svih državnih institucija, najavljuje formiranje vlastite vojske, porezne uprave, pravosudnih institucija. Ruši državni poredak i stvara uvjete za brzo proglašenje nezavisnosti entiteta. Dodik i članovi njegove stranke u državnim institucijama poduzeli su u tom organiziranom poduhvatu, koji bi brzo mogao postati zločinački, niz koraka. Od bojkota državnih tijela do iniciranja novih zakona, kako bi “odgovorili” na ono što vide kao napad na institucije RS-a i “oduzimanje nadležnosti”.

“Činjenica je, i s time se većina slaže, situacija nikada od 1995. godine nije bila složenija. Ono što zabrinjava jeste bezidejnost one strane koja se zalaže za opstanak Bosne i Hercegovine. Koji je odgovor ako se zaista provedu odluke koje je NSRS na Dodikov zahtjev usvojila? To stalno nadanje da će neko iz međunarodne zajednice nas zaštititi ne smije biti jedina politička vodilja”, kaže Jasmin Medić, historičar porijeklom iz Prijedora, grada čiji su Bošnjaci i Hrvati na svojoj koži osjetili 1992. godine ozbiljnost Karadžićevih prijetnji. Medićev je otac ubijen u ratnom zločinu počinjenom na Korićanskim stijenama.

Čini se kako je Medić upravu, poznato je koje korake namjerava poduzeti Dodik u svom sumanutom secesionističkom pohodu jer ih svakodnevno najavljuje, poznato je i kako ga u tome tiho podržava HDZ s Draganom Čovićem na čelu. Ono što nije poznato jeste kako će sve skupa okončati i kakav odgovor ima “probosanska strana”.

Kako odgovoriti na jasnu najavu uspostavljanja Dodikove obavještajne službe, Dodikove porezne uprave, uspostavljanje Dodikove vojske i ukidanje Oružanih snaga Bosne i Hercegovine? Kako odgovoriti na eksplicitnu prijetnju nasiljem? Takve najave izazivaju strah u Bosni i Hercegovini. O mogućnosti izbijanja novog rata sve se više govori u medijima i na društvenim mrežama, što izaziva užas i podsjeća na stvari viđene ranih '90-ih.

“Bojim se novog rata”, kaže nam Adnan Džonlić, bivši zatočenik logora u Žepču. “Kao neko ko iza sebe ima strahote koncentracionog logora, četiri godine aktivnog učestvovanja u odbrani od agresije na Bosnu i Hercegovinu, te ljudske gubitke u porodici, sama pomisao, a kamoli razgovor na tu temu nije nimalo ugodan. Ko je '90-ih pretrpio ljudske ili materijalne gubitke neće pozitivno gledati ni na jednu priču, a kamoli na konkretne aktivnosti u tom smjeru. No, iskustvo tih godina pokazuje da je mala grupa dobro podržanih budala dovoljna za rat i masovna histerija utemeljena na mitovima i lažima. Iskreno, tih '90-ih je manje mirisalo na rat, a više smo vjerovali međunarodnoj zajednici. Ukratko, nisam nimalo optimist.”

A optimista nije jer zna da kriza u Bosni i Hercegovini nikada nije bila tako ozbiljna, čak ni onda kada je odbjegli kriminalac Ante Jelavić pokušao instalirati takozvanu hrvatsku samoupravu u zapadnoj Hercegovini. Dodik svako malo nađe razlog za blokadu državnih institucija, a sada je u takozvanom Inzkovom Zakonu o zabrani negiranja genocida našao odličan izgovor da ozvaniči blokadu Predsjedništva, Vijeća ministara i Parlamenta.

Zamah Dodikovoj suludoj avanturi dala je Rusija praćena Kinom kada su u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda stavili veto na predstavljanje prvog polugodišnjeg izvještaja visokog predstavnika Christiana Schmidta, bivšeg njemačkog ministra koji je od 1. augusta imenovan na dužnost međunarodnog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu. Rusija nije dopustila da Schmidt pročita izvještaj u kojem se jasno ukazuje na opasnost od novih etničkih sukoba i jasno potcrtava odgovornost čelnika entiteta RS za trenutnu situaciju.

Za razliku od Rusa, Zapad koji je osmislio i garantira provođenje Dejtonskog sporazuma potpuno je konfuzan i to je situacija kojoj se Dodik, odlično savjetovan sa strane o svakom koraku koji poduzima, vrlo raduje. Savršeno mu je jasno da su sve slabiji angažman i utjecaj SAD i EU u Bosni i Hercegovini, da su sve više nezainteresirani za Zapadni Balkan jer ni sami ne znaju, usred međusobnih nesuglasica i podjela, šta činiti s državama koje s nestrpljenjem iščekuju priključenje tom elitnom evropskom klubu. I to je idealan prostor za njegovo destruktivno djelovanje.

Dodika ne zanima integracija u Evropsku uniju, on ne pripada evropskom političkom i moralnom identitetu. Priznanje ratnih zločina i odgovornost za ratne zločine i Genocid koji su počinile vojne i policijske snage RS-a najvažniji su komadić ulaznice za Evropu. Dodika to ne interesira, on se svakim korakom i najavom “vraćanja nadležnosti” sprema za “legalnu” secesiju entiteta.

Dok on poduzima konkretne korake, još uvijek čekamo kako će Zapad odgovoriti na tako očito kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, da li će iskoristiti ovlasti i mandat koji su dani Uredu visokog predstavnika EUFOR-u da sankcioniraju Dodika i tako u korijenu sasijeku svaku mogućnost izbijanja nasilja. Nasilja na koje je Dodik itekako spreman.

“Bosna je već dugo u specijalnom ratu. Ovo nije 1992. i ja se takvog rata ne bojim jer su okolnosti potpuno drugačije. Vjerovatno neće biti oružanog sukoba, ali bojim se da moramo naći odgovor na specijalni rat kojim se želi dovršiti posao započet 90-ih”, tvrdi sarajevska novinarka Amina Čorbo-Zećo.

Što je savršeno tačno, jer je potpuno jasno da su Dodikove prijetnje vrhunac decenijskog, čak stoljetnog projekta stvaranja „“srpskog sveta”, modernog izraza za “Veliku Srbiju”. “Sveta” koji je na Gazimestanu najavio optuženi ratni zločinac Slobodan Milošević, kojeg su krvlju, silovanjima i Genocidom provodili ratni zločinci Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Projekta kojem sada završne detalje vlastitom rukom oslikava Milorad Dodik.