Samit nesvrstanih za svrstavanje uz velikosrpske ambicije u regiji

Beograd je ovih dana bio domaćin Samita Pokreta nesvrstanih, na kojem se okupio prilično veliki broj predstavnika država članica, ali i posmatrača. Pozivi na mir u svijetu, poštovanje međunarodnog prava i smanjenje nejednakosti te pozivni na multilateralizam jesu neke od poruka koje su se mogle čuti na ovom dvodnevnom samitu održanom 11. i 12. oktobra u Beogradu. Činjenica da ova vijest zvuči kao nešto što se moglo čuti u prošlom stoljeću i mileniju, kao neki radijski izvještaj iz šezdeset i neke, odaje utisak da se radi o neobičnom i na prvi pogled anahronom skupu. Ipak, da je ovo okupljanje sasvim u skladu s današnjim dnevnopolitičkim interesima, pokazuje to da je predstavnik Venezuele izjavio kako njegova država “odbacuje nametnute američke sankcije”, predstavnik Sirije obećao nastavak “borbe protiv terorizma” i “povratak okupiranih teritorija” te optužio Zapad i Tursku da rade protiv sirijskih interesa, irački delegat zatražio pomoć u obnovi države, predsjednik Azerbejdžana optužio Armeniju da je odgovorna za rat u Nagorno-Karabahu, dok je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pričao o Kosovu, ističući kako Srbija “samo štiti svoj suverenitet”. Uglavnom, svako se javno i glasno češao tamo gdje ga ponajviše svrbi, svi su se uglavnom žalili na osip koji im izaziva “Zapad”, naročito Sjedinjene Američke Države, dok je domaćin Aleksandar Vučić iskoristio Samit nesvrstanih za svrstavanje gostiju uz velikosrpske ambicije u regiji.

Sama ideja Pokreta nesvrstanih uvijek je bila poprilično licemjerna, čak i parodična, jer inaugurirana za vrijeme hladnog rata kao protuteža blokovskoj podijeljenosti i inicijalno promovirana kao plemenita ideja da se “male i slabe” države u razvoju odbrane od nasrtaja velikih kroz udruživanje i kolektivnu sigurnost ostaje sjena činjenice da je većina država članica Pokreta ustvari pripadala redu postkolonijalnih diktatura i sličnih totalitarnih sistema. Tu se radilo više o namjeri nedemokratskih režima, naročito njihovih lidera sklonih kultu ličnosti poput Tita, Nasera, Sukarna, Kastra, Boumedienea, Kaunde, Mugabea pa i Nehrua, da legitimiziraju svoju višedecenijsku vladavinu kao borbu protiv neokolonijalizma, hegemonije i imperijalizma, a manje o okupljanju oko progresivnih i altruističkih ideja.

Raspadom SSSR-a te prestankom hladnog rata i blokovske podjele Pokret nesvrstanih u dobroj je mjeri izgubio sami razlog svog postojanja pa se nekako čini da je danas najprije riječ o još jednoj hladnoratovskoj zaostavštini koju Rusija pokušava da nekako oživi i prisvoji za širenje vlastitih interesa, a što pokazuje i počasno mjesto koje je Vučić namijenio ministru vanjskih poslova Rusije Sergeju Lavrovu. No, u pitanju je historijska pojava koja sa sobom nosi i određeno pozitivno naslijeđe, prvenstveno u smislu dekolonizacije i oslobađanja velikog broja naroda širom planete.

SLON U SOBI

Stoga nije parodično, već je čista travestija i skandal to što se politička ličnost poput Milorada Dodika uopšte usudila obratiti na ovome skupu. Ne samo zbog toga što nije nastupio kao predstavnik države Bosne i Hercegovine, za šta uostalom i nije imao odobrenje, već i zbog svega onoga što predstavlja u bosanskohercegovačkoj politici i javnom prostoru. Svakako, Dodikovo učestvovanje na ovome skupu nije neka slučajnost već je u skladu s politikom kako Srbije, tako i Rusije koje pokušavaju deblokirati Dodika iz međunarodne izolacije u kojoj se nalazi, ali i legitimizirati njegove pozive na otcjepljenje manjeg bh. entiteta.

Dodik je naravno iskoristio pruženu priliku da se obruši na Sjedinjene Američke Države, ali i države Zapadne Evrope, što i nije toliko neuobičajeno ako se uzme u obzir povod, mjesto i sponzor. No kuriozitet jeste da na skupu Pokreta koji je, kakav god bio, ipak nastao na paroli miroljubive koegzistencije te odbrane suvereniteta malih od nasrtaja velikih govor drži separatistička marioneta domaćina koja hegemoniju i imperijalističke nasrtaje na teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine pokušava prikazati kao nekakvu neokolonijalnu borbu.

U tom iznenadnom antikolonijalnom zanosu Dodik je tako tvrdio da je Bosna i Hercegovina pod protektoratom SAD-a, dijela evropskih zemalja te čak i Japana i Kanade, koji navodno nameću “svoja rješenja” ovdašnjem stanovništvu. Interesantno, ove države, prema Dodiku, ne razumiju situaciju u BiH, poput one da velikosrbi imaju pravo na otcjepljenje onoga što su genocidom osvojili, pa primjenjuju duple standarde, čime Bosnu i Hercegovinu dovode do raspada. Prema Dodiku, ne dopuštajući raspad Bosne i Hercegovine, ove države ga ustvari uzrokuju! Ustvari, ovakve logičke vratolomije Dodiku služe kako bi argumentirao poznatu velikosrpsku tezu da je Bosna i Hercegovina nametnuta “kolonijalna tvorevina” nastala djelovanjem Osmanskog Carstva, Austro-Ugarske i SKJ, te da nema historijski kontinuitet, legitimnost, ali ni pravo da postoji, ponajprije jer “razdvaja Srbe”.

Dodik također tvrdi da iste te imperijalističke države “povlađuju” Bošnjacima te da uporno “osuđuju” samo Srbe, a što stvara klimu nepovjerenja, odsustvo komunikacije i saradnje. Tragikomedija! O klimi nepovjerenja i odsustvu komunikacije i saradnje priča politička ličnost koji širi fašistički govor mržnje spram Bošnjaka na dnevnoj osnovi i koji prijeti secesijom jer mu je onemogućeno da negira genocid! Suština je naravno Dodikova tvrdnja da “punu stabilnost i daljnji napredak razvoja ovog dijela Evrope” može vratiti jedino “samoopredjeljenje”, a što je retorička figura za secesiju manjeg bh. entiteta, tačnije onih prostora koje su velikosrbi genocidom očistili od bošnjačkih starosjedioca. U tom kontekstu, Dodikove nebuloze o tome kako je on “predstavnik naroda koji je uvijek bio na strani pravednika u svim ratovima sa kojim se region suočio” jeste dodatna uvreda jer ne samo da se njome negiraju zločini nad Bošnjacima kroz historiju već ih se, štaviše, predstavlja kao neku pravedničku borbu.

Također, ako uzmemo u obzir da je značajan broj država s muslimanskom većinom bio te je i danas jeste dio Pokreta nesvrstanih, obraćanje Dodika je još i degutantnije. Političar koji svaki dan izjavi nešto krajnje šovinističko u vezi s muslimanima obratio se skupu u kojem je sjedio veliki broj njihove braće po vjeri, zahtijevajući od njih podršku za nastavak svoje šovinističke politike! Šta li su mislili delegati muslimanskih zemalja slušajući u Beogradu čovjeka kojemu smeta ezan i koji inače tvrdi da mu muslimani ne mogu suditi ili da je prelazak na islam odlika beskarakternosti te kulturološke čak i genetske inferiornosti jedne zajednice? Da li su mogli imati razumijevanja spram Dodikovih apela kako je sasvim legitimno svojatati i tražiti otcjepljenje onih dijelova Bosne i Hercegovine na kojima je genocidom istrijebljeno starosjedilačko i većinsko muslimansko stanovništvo? Jesu li imali poriv svezati mu vruću šamarčinu ili puni gađenja napustiti skup? Da li realpolitika ima granice?

Međutim, Dodik je u suštini tek oruđe u tuđim rukama, jedan od mnogobrojnih izvršnih aktera velikosrpske politike, a ne neko ko osmišljava njenu političku strategiju, pa je pravo pitanje šta stvarno stoji iza odluke službenog Beograda, tj. režima Aleksandra Vučića da organizira jedan ovakav skup?

VIZIJA OBNOVE “SRPSKOG SVETA”

Iako su se mogli pročitati komentari da Aleksandar Vučić pokušava da imitira Josipa Broza, tako što pokušava da se nametne kao Tito poslije Tita, ipak je vjerovatnije da su Vučićeve ambicije nešto skromnije te da mu je uzor imenjak Aleksandar Karađorđević, nekadašnji kralj Kraljevine Jugoslavije. Vučićeve vizije nisu titoističke prirode, jer on nema namjeru da obnavlja bilo kakvu Jugoslaviju, neku “zajednicu naroda i narodnosti”, već prije svega želi da pozicionira Beograd kao glavni grad “srpskoga sveta”, a što će reći Srbije i svih susjednih država u kojima živi dovoljno Srba da mogu odlučno utjecati ne samo na unutrašnje političke procese već i na vanjsku politiku.

Namjerava se ispraviti ono što jedan dio velikosrpske elite vidi kao sudbonosnu historijsku grešku, čak i veliki krimen, nesretnog Aleksandra Karađorđevića, kojem se zamjera da se zbog megalomanskih dinastičkih interesa odlučio na formiranje prve Jugoslavije (kao kraljevine SHS), umjesto što je proširio Kraljevinu Srbiju isključivo na južnoslavenske prostore sa srpskim stanovništvom. Ovim izborom Jugoslavije umjesto Srbije Karađorđević je, po mišljenju ove velikosrpske struje, uveo Srbe u neodrživu i nestabilnu državnu tvorevinu koja je svoju truhlost pokazala sramotnom aprilskom kapitulacijom, lišio Srbe istinski vlastite srpske države, odložio ideju ujedinjenja Srba za više od stotinu godina, produžio život “neprirodnim granicama” između Srba, potaknuo umjesto trajno riješio konflikt s Hrvatima, izložio prekodrinske Srbe genocidu tokom Drugog svjetskoga rata te na kraju direktno doveo do formiranja, još neprirodnije druge Jugoslavije.

Stoga je ovdje u pitanju korištenje jedne titoističke, hladnoratovske preživljene ideje radi ispunjavanja ciljeva koji su tipično velikosrpski i nacionalistički. Ne radi se o obnovi Jugoslavije već pokušaju legitimizacije obnove Srboslavije. Vučićevo poigravanje s idejom Pokreta nesvrstanih je u funkciji boljeg pozicioniranja Srbije unutar regije s namjerom da, kako je to rekao srbijanski ministar vanjskih poslova Nikola Selaković, “Srbija potvrdi svoj ugled kao brzorastuća ekonomija i država sa kojom svi žele sarađivati" ili tačnije da se Vučićeva Srbija predstavi i legitimizira kao istinski lider regije, rješenje problema na Zapadnom Balkana, a ne njegov istinski uzrok. U pitanju je političko pozorište u kojem Dodik i Vučić igraju različite, ali komplementarne uloge, Dodik se ponaša kao divlji pas koji glasno laje, reži i pokazuje zube, a Vučić kao njegov vlasnik, jedini koji mu može staviti i skinuti brnjicu.

Iako ponešto kontradiktorno, riječ je i o nastavku Vučićeve igre “muzičkih stolica” sa Zapadom, gdje Vučić pokušava već oprobanim receptom iznuditi nove koncesije i ustupke tako što će otvoreno koketirati s anatemisanim Istokom. Želi se poručiti da, ukoliko EU ne udovolji ambicijama Beograda, ima neko ko hoće, pa otuda i učešće Rusije, a što je opet naročito ironično ako se uzme u obzir da je Pokret nesvrstanih napravljen u pokušaju da se odmakne ne samo od američke već i od sovjetske hegemonije.

NA ZAPADU NIŠTA NOVO

Na prvi pogled sve ovo izgleda kao opasan hod po žici, ali u suštini se radi o dobitnoj kombinaciji za Srbiju jer Vučić je ovakvom strategijom do sada, od civilizacijski iscrpljene, neodlučne i licemjerne EU, ili dobijao ono što je tražio ili u najmanju ruku kontinuirano nesankcionirano djelovao. Kada je u pitanju prostor Balkana, pokazalo se da EU ide linijom manjeg otpora, tačnije da se popušta onima koji prave probleme i izazivaju krize na račun onih koji su spremni ili primorani na kompromise u cilju očuvanja mira. Zato ne bi trebalo iznenaditi ako Vučićevo javno traženje podrške Pokreta nesvrstanih za velikosrpske stavove i ambicije u vezi s Kosovom, Bosnom i Hercegovinom, ali i čitavom regijom rezultira popuštanjem od strane EU, upravo po tim pitanjima.

U svemu tome se krije i neka poruka i pouka za bošnjačku politiku, čija je orijentacija prema Zapadu do sada bila neupitna, što je dovelo ne samo do mnogih kompromisa i odricanja na vlastitu štetu već i do toga da se bošnjačka kooperativnost i spremnost na popuštanje u ime “mira u kući” uzima zdravo za gotovo od strane zapadnih faktora. Možda je vrijeme da i bošnjački predstavnici počnu otvoreno tražiti sugovornika i saveznika na drugim adresama, nekoga ko je spreman za nešto više od ispraznih floskula i još ispraznijih garancija koje vrlo često prelaze u uvredljivo izjednačavanje onih koji narušavaju mir i onih koji ga nastoje očuvati. Indikativna šutnja visokog predstavnika Christiana Schmidta na Dodikovo divljanje te Schmidtovi problematični stavovi oko pitanja poput Izbornog zakona ili “Otvorenog Balkana” pokazuje da više nema čak ni bezvrijedne verbalne i sedativne podrške interesima BiH i Bošnjaka.

U tom smislu je recimo poučan primjer Šri Lanke, koja se nije riješila separatističke i terorističke prijetnje koju su predstavljali militantni “Tamilski tigrovi”, sve dok nije odustala od pokušaja da pronađe razumijevanje na zapadnim adresama te se na kraju okrenula onima koji su nudili konkretnu i stvarnu pomoć i podršku. Naravno, bošnjačka politika nema takvu potpunu slobodu djelovanja zbog mnogobrojnih objektivnih i subjektivnih razloga, ali možda je vrijeme da se otvore razni bilateralni kanali komunikacije, barem da se i uvidi, ali i pokaže da uvijek postoji alternativa. Bezuvjetna odanost i prijateljstvo ne postoje čak ni u međuljudskim, a kamoli međunarodnim odnosima, u kojima caruje goli interes. Zašto ne bi i Bošnjaci “sjedili na više stolica” i mijenjali ih u skladu sa svojim interesima?

Ne treba gajiti iluzije o navodno dobroj obaviještenosti Zapada u vezi sa stanjem u regiji. Ne treba računati na to da shvataju da je čitav taj beogradski “teatar užasa” u kojem im Vučić prijeti Rusijom, Kinom i trećim svijetom ustvari običan blef kojim nastoji iznuditi ustupke. Sjetimo se da je tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu vojna intervencija prolongirana i odlagana zbog budalastih stereotipa kojekakvih zapadnih “vojnih eksperata” o tome kako su Srbi “rođeni gerilci predisponirani da se bore do zadnje kapi krvi”, a što će navodno dovesti do hiljada mrtvih vojnika NATO-a i tome slično. Sasvim je moguće, čak i izgledno, da Vučićev nesvrstani cirkus, ma koliko izgledao komičan, ojača njegovu poziciju u očima EU i zapadnih krugova te da se čak još više izađe u susret srbijanskim ambicijama. Koliko god to bilo strano bošnjačkoj političkoj kulturi, očito je da se nagrađuju problematični i nerazumni nauštrb kooperativnih i razumnih te da se prvo hrane oni ptići koji se najglasnije deru. Možda je vrijeme da i bošnjačka politika skrene pažnju na sebe udaranjem u bubnjeve te traženjem zajedničkog interesa sa svima onima koji su spremni da saslušaju. Ma ko bili i ma na kojoj strani svijeta se nalazili.