Bošnjački književnik Salih Alić rodio se u Bijeljini 30. septembra 1906. Preminuo je u Zagrebu 11. marta 1982. Osnovnu školu i gimnaziju-medresu pohađao u rodnom mjestu. Radio kao službenik u trgovačkim poduzećima i kao novinar. Počeo je objavljivati u sarajevskom Novom Beharu. Pisao je poeziju i, rjeđe, prozu – novele, zapise, crtice. Neki kritičari pripisuju mu utjecaj Vidrića i Ćatića. Pjesme su mu uvrštene u zbirku šestorice autora Ranjeni galeb (1942). Nakon rata, radio je kao službenik u Nakladnom zavodu Hrvatske, Ministarstvu ribarstva NRH i Zagrebačkoj vojnoj pošti, a 1953. odlazi u mirovinu. Godinama je boemski drugovao s Tinom Ujevićem u Sarajevu i Zagrebu. Po njemu nosi ime jedna ulica u Zagrebu.
Bio je jedini književnik čiju je zbirku Tin Ujević popratio svojim tekstom (Moj pogovor Lirskom dnevniku, 1953), upozorivši na Alića kao pjesnika koji „kuša svojom smionošću mašte dići se na krajnji vrhunac pravog umjetničkog lirskog stvaranja“. Ujević ustvrđuje da svjedočimo „Salkinom velikom pjesničkom talentu i neiscrpnom stvaralaštvu, koji kuša svojom smionošću mašte dići se na krajnji vrhunac pravog umjetničkog lirskog stvaranja... Kao nastavljač nekog vlastitog smjera, Salko nas katkada uvodi u fantastične prizore kompozicija, prepunih čudnog osvjetljenja, s bezbroj još čudnijih boja.”
Na Ujevićeve opservacije se nastavlja historičar književnosti Miroslav Šicel koji je 1966. godine o Aliću pisao: “Njegove opservacije prirode uvijek su pune boja, muzike i svjetla. Kompozicija njegovih pjesama originalna je, a sutonski štimunzi puni mjesečine ili motivi suncem obasjanih njiva pokazuju izrazite pjesnikove slikarske sklonosti.”
Salih Alić između dva svjetska rata piše svoju poeziju naslonjen na impresionističke i pejzažne nasade hrvatskog pjesništva, primjećuje Zilhad Ključanin, koji je pripremio njegovu zagubljenu zbirku Kaside (izdanje BNZH, Zagreb, 2008).
Naime, nakon Drugog svjetskog rata Alić (mada u četrdesetim godinama života) piše do sredine pedesetih i – ušućuje. Do smrti (1982.) izlazi mu samo jedna knjiga, i to izabrane, poezije, i posthumno jedna poema (Ponoćna ispovijed pjesnika M. Ć. Ćatića, Život, 1986.).
Ipak, za svo to vrijeme – sve do objave Kasida – postojala cijela jedna knjiga poezije Saliha Alića koja nije objavljena. U posveti Ivi Balentoviću na početku Kasida stoji i numeracija 1./1960. Evidentno: prvi mjesec 1960. godine. Evidentno: na kraju razdoblja pisanja njegove impresionističke i pejzažne faze.
„Drugih faza S. Alić, nije ni imao. Pitanje je: da li su Kaside bile, ili su mogle biti, intencionalna druga – u ovom slučaju simbolističko – 'orijentalna' – faza pjevanja ovoga pjesnika? Pitanje drugo: zašto Kaside nisu izašle nakon što su napisane, šezdesetih godina 20. vijeka? Je li u pitanju bila samo poznata bohemska nemarnost autora, ili se radi o nečem drugom? To jest, da li je tada uopće bilo moguće objaviti pjesme takvoga profila? (Par pjesama je objavljeno na samom kraju šezdesetih u Hrvatskom književnom listu zaslugom Ibrahima Kajana; a postoje indicije da su nuđene i drugim časopisma.) Ova pitanja su iznimno važna. Naime, sklon sam ustvrditi: da su Kaside Saliha Alića kojim slučajem objavljene početkom šezdesetih godina, slika bosanskohercegovačke poezije bi danas itekako bila drukčija. Naime, Kaside bi, nakon dugo vremena, uspostavile onaj plodonosni krak bh. pjesništva koji se naslanjao na naše divansko pjesništvo, i time omogućila razvoj takvog pjevanja do osamdesetih godina, kada se pojavljuju elementi divanskog poetskog diskursa kod Latića, Hajdarevića i drugih. Dakle, moguće je da bi Kaside, kao 'novi uzor', ispunile dvadeset godina prekinutog slijeda jednog veoma značajnog toka bh. poezije. Prvi put na Kaside ukazuje 1999. godine u časopisu Behar (VIII/1999, 40-41, 32-33.) Ibrahim Kajan. Po njegovim riječima rukopis Kasida dobio je od izvjesnog Abdulaha Talundžića rodom iz Sanskog Mosta; a ovaj od – Ive Balentovića. Ja sam pretipkan rukopis dobio od Abdulaha Talundžića. Drugi put na njih ukazuje autor ovog teksta u doktorskoj disertaciji i kasnije u knjizi Lice svjetlosti (Sarajevo 2004.)“, piše Zilhad Ključanin
O svojim sjećanjima na Saliha Alića u sedmičnom listu Stav pisao je književnik Ibrahim Kajan:
Pred bifeom “Blato” u Masarykovoj susrećem Saliha. “E, baš dobro”, veli, “volio bih da nešto pročitaš, jedno moje sjećanje.”
U “Blatu”, na zidu nasuprot ulaza, velika kaširana “kafanska” fotografija veličine “metar s dva” Tina Ujevića i studenata, mladih pjesnika…, a uz njega, ovaj moj sugovornik, baš taj Salih Alić sa zidne fotografije. Fotografija prikazuje jedan od bezbrojnih trenutaka iz vremena kad su bili nerazdvojni intimusi, iz kojih će biti zapamćene Salihovom rukom zabilježene misli i anegdote vezane za svog intelektualnog mentora i vinskog prijatelja Tina.
Sjedamo ispod zidne slike, a Salih sporo vadi presavijene papire sa svojim tekstom. “Da pročitam ili da mi ispričaš?” – smijem se. U bifeu i nije neka naročita svjetlost. “Pa dobro, ne moraš sve čitati, ali ovaj dio gdje Tin priča o Musi Ćazimu Ćatiću… S Tinom sam imao dogovor da se oko 9 sati nađemo u Starom gradu, pred Lotrščakom…”, kaže Salih ne spominjući godinu – te da posjetimo prijatelja doktora Aleksa Milera. Ali Miler je već otišao iz kuće, pa smo se zaputili, po sitnoj kiši, prema stubama koje silaze na Mesničku ulicu. Tin je zastajkivao, osvrtao se, kao da nešto traži… – Požurivao sam ga zbog kiše, ali on ni habera! Elem, kaže mi: “Gledam ne bih li prepoznao kuću u kojoj sam stanovao s Musom Ćazimom Ćatićem. Kad smo već u gradu Zagorkinih vještica, neće biti naodmet da i ti vidiš tu kuću gdje smo nas dvojica živjela puno prije prvog svjetskog pokolja…”
Hajde, čitaj ovaj dio, upire mi kažiprstom gdje trebam početi: “Tin me proveo kroz nekoliko ulica tražeći kuću u kojoj je stanovao sa svojim prijateljem Ćazimom. Ali toj hižici nigdje ni slike ni prilike. Sve se to promijenilo. Ni traga starom Gornjem Gradu. Kuće su od onog doba rasle, rasle i narasle za kat-dva više. I vrag ga odnio, sada se, kao da je od onog doba do danas prošlo tisuću godina, ne mogu sjetiti tog kućerka!”
“Svratili smo u Lotrščak na ‘fileke’”, kaže Salih, a Tin mu nastavlja priču: “Prozori na toj kućici bili su toliko niski da se kroz njih svaka hulja mogla uvući. I jedne subote, pod konac jeseni, nagovorio me Musa Ćazim Ćatić da otiđemo u krčmu u Mesničku ulicu, gdje su se svaki dan predvečer gornjo i donjogradski lakrdijaši, hulje i vucibatine i burgijaši skupljali. Iako mi se nije išlo poradi nekih meni ‘nedoraslih znalaca’, prihvatio sam Musin poziv. Krčma je bila puna. Plinske svjetiljke jakosti mjesečevog svjetla na livadi prosipale su se po nama u dvoranisvo zelenkasti sjaj, pa smo izgledali kao strašila, kao mrtvaci ustali iz grobova da održe seansu dozivajući duhove živih. Među ostalima, bio je tu i poznati vinopija, grlati Rudo Štagljar, novinar i pokretač nekoliko ‘tulumaških’ oglasima izdržavanih novina. Taj čovjek po svojoj tjelesnoj prilici naličio je više na neko mitološko biće, nego na dvonošca. Urlao je da ga se čulo čak do Streljačke ulice. Ćazim je, kao neka sramežljiva djevojka, sjedio do mene i pobojavao se da iz ovog džumbusa ne ispadne batinom po glavi, kako se je često znalo dogoditi u toj jazbini kultur-strahoraća.
Kada su se duhovi ovih živih mrtvaca malo umirili, začuo se jedan glas; čovjeka koji je sjedio u pročelju sastavljenih stolova. Rekao je da je šala već napretek i da treba prijeći i na ozbiljan razgovor, da nam ta večer ne bi bez plamena znanja u čiru ugarka prošla. Ja sam se vrpoljio na sjedalici kao na užarenoj plohi pećnice, čekajući što će ovaj velikan stiha i proze reći. Bio je to Antun Gustav Matoš.” Nakon što je Tin skrenuo u ironičnu digresiju o Matošu, Salih ga “vraća“ na temu: “Što se dalje zbilo u krčmi u Mesničkoj?”
“Ono što se trebalo zbiti, zbilo se. Veliki meštar svih meštara slušao je ‘popijevke’ i pjesnika i nepjesnika. Grmjeli su pljesci, padale politre i litre, gudilo se, dok nismo došli na red Ćatić i ja. Ja sam otkazao sudjelovanje recitiranja. Prepustio sam Musi moj nastup. Mladi Bošnjak (Ćatić je studirao pravo za Zagrebačkom sveučilištu) hrabro je počeo recitirati svojim divnim tenorskim glasom. U krčmi je nastala tišina. Riječi Ćazimove prosipala su se po tihoj i vonjem od duhana zadimljenoj mehani. Odgudio je dva soneta vrednija od dva tovara blaga. Snažan pljesak pozdravio je ovog grudobolnog mladića, pa mu je Matoš pristupio i poljubio ga kao svog rođenog u čelo s riječima: ‘Musa, ti si pred ulaznim vratima vrta u kojem žive veliki talenti.’ Zatim su Musi pristupili i ostali štakori, a i neki iza susjednih stolova čestitajući Ćazimu. U taj čas pomislio sam: Ćazimov uspjeh je i moj uspjeh. Rekao mi je da mu je to najradosniji dan u životu.
Pilo se i pjevalo se sve dok neki kokot sa sjedala susjednog vrta nije upozorio na skoro svanuće… Dokotrljali smo se do stana. Gazdaricu nismo htjeli buditi, nego smo kroz poluotvoren prozor, kao tati, uvukli se s ulice i napiti kao američki Indijanci, ne svlačeći se, svaki u svoj krevet legli.”
“Svaka čast autoru!”, zahvalih se Salihu na povjerenju, a i zbog dragosti koju sam osjećao u sebi slijedeći vizije što su mi se rađale u svijesti čitajući Salihove retke zabilježenog posredovanja o dvojici velikih pjesnika, Tinu i Musi.
“Ako ti se sviđa, molim te, ponesi tekst Puliću, jer mi se ne da peti na treći kat u Haulikovoj, gdje su propeli uredništvo.”
SALIH ALIĆ
PJEVAČ S MEDVEDNICE
GOLUB
U saksiji dana
žuta ruža blista –
sunce, kao zjena
zlatna, s vedrog neba.
Golub bijeli, sličan
čaši vina čista,
sito selo letom
iz visina vreba;
i čini se da je
rob vječnosti strasne
u zvjezdanom nizu
nekog prapočetka;
pa ko junak smjeli
bogzna kakve basne,
leti vedar život
pradavnog začetka...
SLIKA IZ ZVONIKA
Vrh zvonika ponoć,
kao ptica plava,
iz zvjezdanog vrča
mrzlu rosu pije.
U tornju zvonika
pjani zvonar spava
i ludeći u snu
sam sebi se smije...
Do njega, u uglu,
mladi mjesec leži
na uljenoj slici
staroj mnogo ljeta;
i ko vječan komet
po nebu što bježi,
pijanome zvonaru
znojem lice cvjeta...
PJEVAČ S MEDVEDNICE
VI.
U mom uhu tiho prošli dani šume.
Mlazom sunca djeca kupaju se gola.
Nestašna, ko vjetar posred danjeg stola,
pod nebom u vrtu put u život glume.
Vjetar, ko dlan topli, lica im golica.
Pod tjemenom zrele misli im se šire,
pa ko ptičije oči kroz oblake vire
i žmire na sunce, u roj zlatnih klica.
Iz svojih života u moj život tonu
s upitnikom: “Brate, što su bijele smrti?
Što je vječna šutnja na nebeskom tronu?”
– O, kada bi samo jedan kutić osto
ispod neba, kojeg duša moja prti,
za odgovor možda ja bih bogom posto...
XI.
U požaru sunca prtim sama sebe.
Po razlitom nebu žute ptice gledam.
Na sedlastu grbu mjesečevu sjedam
i gatam u vjetar život što mi zebe.
Ja gledam na metu mojih tihih misli.
Kao genij zemlju nevidljivo maknuh.
Ispred sebe golem vatren planet taknuh –
zvijezdu, na kojoj su vjetrovi se stisli.
Rušim plahom mišlju noć i dan u vječno.
Nevidljivih zvijezda šumor ne čuje se.
Snaga sunca topi vedro nebo ml’ečno...
Jer moj put je njiva zlatasta od klasa.
Na zemlji ko stablo sišem život u se
za svodom, za tajnom, misao se talasa...
KARAVAN
Moje su deve mršave,
od dugog hoda
po pustinji goloj.
Hrtovi moji,
ožednjeli,
leže u hladu oaze.
At moj,
kopitom, od dosade,
pijesak suhi kopa.
A ja?
U svemiru atom jedan,
opružen na bijelom brežuljku,
s izvora pijem mudrost čistu:
najljepših misli žetvu
HADŽIJA
Hadžija u bijelom,
umiva se pijeskom
puste Sahare.
Koliko je,
koliko je trebalo godina,
da ovom prostirkom –
pijeskom, umije se.
Došao je s Meke,
da se probudi
praskom zore
nove
