Još u mektepskim danima naučili smo prve riječi Kur’ana Časnog, koje glase: “Uči, čitaj, u ime Gospodara tvoga.” Ove riječi ispunjavaju mi misli i dok se s Brda spuštam u Olovo, na kojem sam s ekipom bh. pisaca posjetio izuzetnog insana Dževada Abazovića, magistra šumarstva, profesora u penziji, kolekcionara, zaljubljenika u selo i tradicionalni način života i ekosistem, i šampiona među bibliofilima. U svojoj kući ima biblioteku s preko 15.000 knjiga i desetine vlastitih rukopisa koji čekaju na objavljivanje. Prisjetih se i nekih drugih izreka o čitanju koje izgovoriše mudri ljudi. Tako neuronaučnica Kristen Willeumier, autorica knjige Biohack Your Brain, savjetuje da bismo svakog dana trebali čitati od 15 do 30 minuta, pa konstatuje: “Čitanje je davno izgubljena navika. Naravno, možete reći da čitate svaki dan tekstove na društvenim medijima, ali to su često tek kratkotrajna iskustva. Umjesto toga, otvorite knjigu i uronite u stranice, da se stvarno upoznate s likovima i naučite nešto novo. Kada mozak uči, oblikuje kognitivne karte, a što više čitate kako starite, bolje ćete održavati mentalnu oštrinu.”
Prva destinacija u gradu nam je Gradska biblioteka Olovo. Smještena je u novoj i modernoj zgradi Doma kulture. I pored pretrpjele štete od poplave, ima solidan fond od petnaestak hiljada knjiga. Ovo je prilika da na mikroplanu pokušam naći odgovor koliko naši ljudi čitaju. Od poduzetne direktorice Sanele Kaikčije saznajem da Biblioteka ima preko hiljadu učlanjenih čitalaca, te da su oni iz svih struktura ovdašnjeg društva. Upoznaje me sa Sakibom Kibom Dedić-Hasanspahić, jednom od redovnih čitateljki ove biblioteke.
Direktorica Kaikčija kaže: “Sakibu sam upoznala kroz posao, kad sam počela raditi u biblioteci. U Olovu ima žena koje se bave raznim poslovima, ali su korisnici biblioteke. Sakiba je za nijansu specifičnija od svih njih. Ona u svom domaćinstvu na selu ima i stoku o kojoj brine. Ima više obaveza od ostalih. Sakiba je tip bosanske žene koja sprema ukusnu hranu, a s druge strane i savremena je koliko joj to dozvoljavaju njene obaveze. U njoj je sublimacija tradicije i ovdašnjih običaja. Sakiba je čitala duboko umnije knjige i onda sam zalazila u razgovor s njom. I ponekad me iznenadi nekom svojom idejom. Jednom prilikom iznenadila me svojom željom da mi pošalje svoje pjesme. Tako smo postale bliske prijateljice. Intenzivno se družimo. Kao i svi mi, pogotovo iz manjih sredina, i Sakiba je imala turbulentan život. Ipak, uvijek dolazi vedra i nasmijana, bez obzira na to što je njen život veoma težak. Ona je, po mom mišljenju, žena borac, žena heroina. Ona je neko ko ima talenta. Inače, Olovo je podneblje talenata. Nagovaram je da pripremi knjigu svojih radova. Sakiba puno toga zna o stanovništvu Olova.”
Direktorica Sanela Kaikčija s čitateljkom Sakibom
ČITATELJKA SAKIBA
Tako započeh priču sa Sakibom, domaćicom u selu Olovske Luke, ženom koja s ponosom nosi hidžab, vrijednom čitateljkom knjiga. Kroz osmijeh i pomalo stidljivo kaže: “Rođena sam 1975. godine u Olovu. Imam stariju sestru i mlađeg brata. Rođena sam u Solunu. U braku sam. Imam dva sina, jedan je student, budući arheolog, a drugi maturant srednje škole. Kad je agresija počela na BiH, bila sam drugi razred srednje škole. Kad me neko pita otkad čitam, odgovorim: otkako znam za sebe. Nekad uporedo čitam po dvije knjige. Čitam dok pečem hljeb i pitu. Čitam kad god imam slobodnog vremena. Najviše mi je žao što nisam napisala sve naslove knjiga koje sam pročitala. Čitam sve žanrove. Posebno me zanima naša ratna tematika. Volim i autobiografska djela. Iako spremam hranu za tri muškarca koje imam kod kuće, stignem se brinuti o kravi, posaditi povrće u bašči, kupiti sijeno za kravlju zimnicu, a nađem vremena za knjigu. Životne su mi prilike takve da ne mogu putovati svijetom. Plafon mojih putovanja su Sarajevo i Živinice. Zato ja, čitajući knjige, putujem svijetom. S njima idem gdje hoću. Knjiga je i moj odmor, moja relaksacija. Ona je i moja terapija. Knjiga mi je sve. Bude i nerazumijevanja od strane onih koji ne čitaju. Podsmjehuju mi se. Što se tiče mog pisanja, u šali volim reći da sam ja covid-pjesnik. Volim humor. On je moj odbrambeni mehanizam.”
I dok smo razgovarali, Sakibin sin student došao je da uzme novu knjigu na čitanje. Ponosna majka Sakiba kaže da je i njega zaintrigirala za čitanje.
GDJE SE U SVIJETU NAJVIŠE ČITA
Impresije na Abazovićevom Brdu i u Gradskoj biblioteci u Olovu podstakle su me da istražim kakva je situacija s navikom čitanja u svijetu. Uprkos jasnom i glasnom kur’anskom imperativu da čitamo i učimo, koji je Ummetu direktno došao od Allaha, Stvoritelja, među trideset zemalja svijeta čiji stanovnici najviše čitaju samo su četiri muslimanske. Naime, Britanski Independent objavio je interaktivnu mapu zemalja u kojima se najviše čita. Listu od 30 zemalja predvodi Indija, čiji stanovnici prosječno, tokom sedmice, čitaju 10 sati i 42 minute, slijede Tajlanđani, koji sedmično čitaju 9,24, zatim Kinezi s osam sati sedmičnog čitanja. Filipinci su četvrti sa 7,36 sati, a peti Egipćani sa 7,30 sati sedmično. Slijede: Češka, Rusija, Švedska, Francuska, Mađarska, Saudijska Arabija, Hong Kong, Poljska, Venezuela, Južna Afrika, Australija, Indonezija, Argentina, Turska, Španija, Kanada, Njemačka, SAD, Italija, Meksiko, Velika Britanija, Brazil, Tajvan, Japan, Koreja... Srećom, nisu objavili redoslijed ostalih zemalja. Gdje bismo bili mi u Bosni I Hercegovini?!
