Presuda Međunarodnog suda pravde, najveće sudske instance u sistemu organizacije Ujedinjenih nacija, od 26. februara 2007. godine, u vezi s primjenom Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida u predmetu tužba Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore, predstavlja značajan međunarodni sudski akt. Bez obzira na činjenicu da je Sud odbio aplikaciju za reviziju presude iz 2007. godine, ona predstavlja čvrst i nepobitan dokaz da je u Bosni i Hercegovini počinjen genocid. Presuda iz 2007. godine, bez obzira na trenutna dnevnopolitička trvenja, od velikog je značaja za pravne stručnjake i istraživače bosanskohercegovačke historije. Ona bi konačno trebala postati interesantna za širu javnost, posebno za političke predstavnike Republike Srpske koji, s obzirom na njen sadržaj, nemaju razloga za likovanje.

Tim povodom časopis Stav prenosi znanstveni rad prof. dr. Sakiba Softića, profesora međunarodnog prava na Fakultetu kriminalističkih nauka Univerziteta u Sarajevu i Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli, te agenta tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore zbog kršenja Konvencije o genocidu. Znanstveni rad objavljen je 2011. godine u Zborniku radova Međunarodne naučne konferencije održane 10. i 11. jula 2009. godine u Potočarima (Srebrenica) u izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Ispričavamo se našim čitaocima radi zahtjevnosti u razumijevanju pravne terminologije kojom se služi prof. dr. Sakib Softić, u nadi da će i sami zaključiti da se pravne bitke dobivaju pravnim jezikom, a ne jezikom čaršije.

Međunarodni sud pravde u Hagu donio je 26. februara 2007. godine presudu u sporu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Utvrđeno je da je genocid počinjen protiv grupe bosanskih muslimana u i oko Srebrenice.

Kao počinitelji genocida, imenovani su članovi Vojske Republike Srpske, odnosno snage bosanskih Srba: VRS i MUP Republike Srpske. Srbija je proglašena odgovornom zbog propuštanja da spriječi genocid i kazni počinioce.

Međunarodno pravo obavezuje sve države da ne priznaju stanje stvoreno ozbiljnim kršenjem peremptornih (bezuslovnih imperativnih) normi općeg međunarodnog prava i da ne pružaju pomoć u održavanju takvog stanja. Zabrana činjenja genocida predstavlja peremptornu normu općeg međunarodnog prava.

Republika Srpska, stvorena 9. januara 1992. godine, nikad nije postigla međunarodno priznanje kao suverena država, ali je imala de facto kontrolu znatnog dijela teritorije Bosne i Hercegovine i lojalnost velikog broja bosanskih Srba. Elemente državnosti i teritorij stečen genocidom zadržala je i nakon zaključenja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

  1. Relevantno pravo
  2. 1. Bečka konvencija o pravu ugovora

Bečka konvencija o ugovornom pravu iz 1969. godine u članu 53. definiše peremptornu (ius cogens) normu kao “normu koju je prihvatila i priznala cjelokupna međunarodna zajednica država kao normu od koje nikakvo odstupanje nije dopušteno i koja se može izmijeniti samo novom normom opšteg međunarodnog prava koja ima isti karakter.”[1] Ukoliko, pak, nastane nova peremptorna norma opšteg međunarodnog prava, svaki postojeći ugovor koji je u sukobu sa ovom normom postaje ništavan i prestaje da važi (čl. 64).[2]

  1. 2. Pravila o odgovornosti država za međunarodna protivpravna djela[3]

Pravila o odgovornosti država za međunarodna protivpravna djela u Poglavlju III, koje nosi naslov: Ozbiljne povrede obaveza po peremptornim normama općeg međunarodnog prava propisuju posljedice kršenja peremptornih normi. Poglavlje III sadrži dva člana. Član 40. Pravila odnosi se na međunarodnu odgovornost država koja nastaje kao posljedica ozbiljnog kršenja peremptornih normi općeg međunarodnog prava. “Kršenje takve obaveze ozbiljno je ukoliko uključuje velike i sistematske propuste odgovorne države da ispuni obaveze.”[4]

 

Čl. 41. 2. Pravila[5] koja se tiče posljedica koje nastaju uslijed povreda unutar ovog poglavlja propisuje da “Nijedna država neće priznati kao zakonitu situaciju stvorenu ozbiljnim kršenjima peremptornih normi općeg međunarodnog prava, niti će pružiti pomoć u zadržavanju takve situacije.” Međunarodnopravna komisija UN dala je primjere međunarodnih ugovora kršenje čijih normi je ustvari kršenje peremptornih normi međunarodnog prava. Kršenje zabrane činjenja genocida je kršenje peremptorne norme međunarodnog prava.[6]

Kao što smo već naveli, član 40. služi da definiše povrede pokrivene poglavljem III. On ustanovljava dva kriterija za razlikovanje ozbiljnih povreda peremptornih normi opšteg međunarodnog prava od ostalih povreda. Prvi definiše karakter povrijeđene obaveze koja mora proizilaziti iz peremptorne norme općeg međunarodnog prava. Drugi se tiče intenziteta povrede koja mora biti ozbiljne prirode.

Prvi kriterij tiče se karaktera povrijeđene obaveze koja mora biti peremptorne naravi, kako je to definisano Bečkom konvencijom o pravu ugovora. Koncept peremptornih normi općeg međunarodnog prava priznat je u međunarodnoj praksi, u jurisprudenciji međunarodnih i nacionalnih sudova i tribunala kao i u pravnoj doktrini.

Obaveze na koje upućuje član 40. proizilaze iz kršenja pravila ponašanja koja se ne mogu tolerisati zbog prijetnje koju ona nose sa sobom zbog prijetnje preživljavanju država, njenih naroda kao i osnovnim ljudskim vrijednostima.

Opšteprihvaćeno je da je zabrana agresije peremptorna norma općeg međunarodnog prava. Također, postoji nepodijeljeno mišljenje da u tu kategoriju padaju trgovina robljem, genocid, rasna diskriminacija i aparthejd. Što se tiče peremptornosti zabrane genocida, ona je potvrđena brojnim odlukama nacionalnih i međunarodnih sudova.[7] Mada međunarodnopravna komisija UN nije u svome komentaru člana 53. Bečke konvencije o pravu ugovora navela peremptorni karakter nekih drugih normi, općeprihvaćeno je da i one spadaju u tu kategoriju. To su zabrane tortura kako su definisane u članu 1. Konvencije protiv tortura i drugog okrutnog, nehumanog i drugog degradirajućeg tretmana i kažnjavanja iz decembra 1984. godine.[8] Peremptorni karakter ovih zabrana potvrđen je odlukama nacionalnih i međunarodnih sudova.[9]

Drugi kriterij tiče se povrede peremptorne norme koja mora biti ozbiljna. Član 40. 2. Pravila definiše ozbiljnu povredu kao veliki i sistematski propust odgovorne države da ispuni odnosnu obavezu. Riječ ozbiljna znači da je potrebno utvrditi određeni red veličina da ne bi trivilijazirali povredu. Na taj način ustanovljavamo razliku između ozbiljnih i trivijalnih povreda peremptornih normi. Trivijalne povrede peremptornih normi ne pripadaju ovoj kategoriji i nisu uključene u ovo poglavlje. Samo velike povrede spadaju u ovo poglavlje.

Da bi bila sistematična, povreda mora biti učinjena na organizovan način i namjerno. Ovi izrazi se uzajamno ne isključuju. Ozbiljna povreda će biti obično oboje – i velika i sistematična. Faktori koji uključuju ozbiljnost povrede mogu uključiti obim i broj pojedinih povreda, kao i ozbiljnost posljedica za žrtve. Mora se također imati u vidu da agresija i genocid kao najistaknutije među ovim zabranama po svojoj prirodi zahtijevaju povrede velikog obima.

Član 41. Pravila elaborira posebne posljedice povreda iz člana 40. Pravila. On se sastoji iz tri stava. Prva dva propisuju posebne pravne obaveze državama koje su se suočile sa povredama iz člana 40., dok treći ima formu rezervne klauzule.

Po stavu 1. člana 41., države imaju pozitivnu obavezu da sarađuju u cilju okončanja ozbiljne povrede iz člana 40. Zbog različitosti okolnosti koje mogu postojati, ovaj stav ne propisuje detaljno koja forma saradnje treba postojati. Ta saradnja treba biti organizovana unutar postojećeg međunarodnopravnog okvira i to posebno u okviru sistema Ujedinjenih nacija. Ovaj stav dakle predviđa i mogućnost vaninstitucionalne saradnje. Također, ovaj stav ne propisuje ni koje mjere trebaju biti poduzete u cilju okončanja ozbiljnih povreda iz člana 40. Pravila. Ove mjere moraju biti u okviru zakonitih sredstava čiji će izbor zavisiti od okolnosti svakog posebnog slučaja.

Međutim, potpuno je jasno da obaveze saradnje postoje za države bez obzira da li su one same pogođene ovim povredama. Od njih se zahtijeva da koordiniranim naporima uklone posljedice ovih zločina. Može se postaviti pitanje da li propisivanje pozitivne dužnosti odražava postojeće međunarodno pravo ili je u pitanju progresivan razvoj međunarodnog prava. Ako pogledamo sadašnje stanje, možemo zaključiti da takva saradnja postoji, i da je često jedini način osiguranja efektivnih sredstava za okončanje takvih povreda. Stav 1. traži jačanje postojećih mehanizama saradnje, na temelju obaveze svih država da odgovore na ozbiljne povrede označene u članu 40.[10]

Dok stav 1. člana 41. propisuje državama pozitivne dužnosti, stav 2. propisuje im negativne dužnosti. Prvo, da ne priznaju kao zakonitu situaciju stvorenu ozbiljnim povredama i, drugo, da ne pruže pomoć u održavanju takve situacije.

Prva od ovih obaveza upućuje na obavezu kolektivnog nepriznavanja od međunarodne zajednice kao cjeline legalnosti situacije koja je direktno proizišla iz povrede u smislu člana 40.[11] “Ovo ne upućuje samo na formalno priznanje ovih situacija, nego također zabranjuje akte koji mogu podrazumijevati takvo priznanje.[12]

Postojanje obaveze nepriznavanja stanja stvorenog kršenjem peremptornih normi općeg međunarodnog prava nalazi svoju podršku u međunarodnoj praksi i odlukama Međunarodnog suda pravde.[13]

Primjer prakse nepriznanja kršenja peremptornih normi pruža reakcija Savjeta sigurnosti na iračku invaziju Kuvajta 1990. godine. Nakon invazije, Irak je proglasio sveopštu i trajnu aneksiju Kuvajta. Savjet sigurnosti je Rezolucijom 662 (1990) odlučio da aneksija nije pravno važeća i pozvao sve države, međunarodne organizacije i specijalizirane agencije da ne priznaju aneksiju i da se uzdrže od bilo koje radnje koja bi mogla biti protumačena kao priznanje. U stvarnosti nijedna država nije priznala aneksiju.

Čak i ukoliko bi povrijeđena država priznala stanje stvoreno aktima kršenja na poticaj države kršitelja, takvo stanje ne treba biti priznato.[14]

Druga obaveza sadržana u stavu 2. člana 41. zabranjuje državama pružanje pomoći u održavanju situacije stvorene ozbiljnim povredama peremptornih normi iz člana 40. Pravila. Ovo se odnosi na ponašanje država nakon akata kršenja koje pomaže državama prekršiteljima u očuvanju stanja stvorenog povredama međunarodnog prava. Njeno postojanje kao samostalne obaveze neovisno o obavezi nepriznanja stanja stvorenog silom potvrđeno je rezolucijama Savjeta sigurnosti koje su zabranjivale bilo kakvu pomoć ilegalnog režima aparthejda stvorenog u Južnoj Africi ili na teritorijama pod portugalskom kolonijalnom upravom.[15] Ove rezolucije izražavaju univerzalne ideje primjenjive na sve situacije stvorene kršenjima iz člana 40.

Prema stavu 3. člana 41,. ovaj član je bez prejudiciranja drugih posljedica na koje se upućuje u ovom dijelu i takvih daljih posljedica, koje povrede, na koje ovo poglavlje upućuje mogu proizaći po međunarodnom pravu. Cilj ovog člana je dvostruk. Prvo, on pojašnjava da ozbiljne povrede povlače pravne konzekvence. Shodno tome, ozbiljne povrede u smislu člana 40. vode obavezi za državu prekršitelja da prestanu sa protivpravnim djelovanjem, da poštuju zabrane kršenja i da daju garancije da neće ponovno kršiti peremptorne norme. Drugo, stav 3. dopušta postojanje daljih međunarodnopravnih posljedica koje prouzrokuju ove povrede.

Ključni preduslov za primjenu ovog poglavlja je utvrđivanje oštećene države. “To je država čije je individualno pravo osporeno ili oštećeno međunarodnim protivpravnim djelom ili koje je na drugi način posebno pogođeno djelom.”[16] Ovaj pojam je predstavljen u članu 42. Pravila[17] i iz njega su izvučene različite konzekvence u drugim članovima Poglavlja i Trećeg dijela.

  1. 3. Konvencija o kažnjavanju i sprečavanju zločina genocida

Konvencija o genocidu nameće obaveze državama članicama da spriječe činjenje genocida, da kazne počinioce, kao i da same ne počine genocid. Ali isto tako, zabrana činjenja genocida predstavlja peremptornu normu međunarodnog prava koja obavezuje sve države članice međunarodne zajednice, a ne samo potpisnice konvencije. Također, postoji obaveza i to ne samo za potpisnice Konvencije nego za sve države svijeta da uklone posljedice prouzrokovane genocidom. Stoga je stanje stvoreno genocidom neodrživo. Počinilac genocida ne može koristiti i uživati u posljedicama i prednostima stvorenim genocidom.

Ovdje je prvo neophodno utvrditi koje obaveze državama članicama međunarodne zajednice nameće Konvencija o genocidu, koje obaveze nameće opće međunarodno pravo, a zatim utvrditi da li je počinjen genocid kao zločin protivan međunarodnom pravu, nakon čega treba utvrditi koje posljedice je prouzrokovalo činjenje genocida po žrtvu, a koje prednosti je dalo počiniocu genocida. Nakon toga, treba utvrditi koje obaveze proizilaze po osnovu konvencije o genocidu, odnosno koje nameće opće međunarodno pravo državama potpisnicama Konvencije, međunarodnoj zajednici u cjelini i pojedinim institucijama međunarodne zajednice, odnosno tijelima obrazovanim sa zadatkom uspostave i očuvanja mira kao i uklanjanja posljedica genocida.

Ovo je važno ne samo zbog ispravljanja nepravde počinjene žrtvi genocida nego i radi očuvanja principa na kojima je utemeljen međunarodni poredak u cjelini. Stoga inicijativa za uklanjanje posljedica genocida ne smije doći samo od žrtve genocida, nego i od ostalih članica međunarodne zajednice jer je logična pretpostavka da je genocid osakatio žrtvu genocida i da ona nije sposobna valjano pravno artikulirati svoje zahtjeve.

Prema članu 1. Konvencije o genocidu: “Strane ugovornice potvrđuju da je genocid, bez obzira je li izvršen u vrijeme mira ili rata, zločin prema međunarodnom pravu, i obavezuju se da će ga spriječiti i kazniti.” U ovoj presudi Sud navodi:

“162. Navedene karakteristike zabrane genocida i svrha Konvencije su značajne za tumačenje druge propozicije iz člana I – obavezivanja strana ugovornica da spriječe i kazne zločin genocida, posebno u kontekstu obaveze sprječavanja... Navedena obilježja podupiru zaključak da član I, naročito dužnost sprječavanja, stvara posebnu obavezu, različitu od onih koje su određene narednim članovima. Takav zaključak također podržava i čisto humanitarna i civilizacijska svrha Konvencije.”

Članovi II i III Konvencije o genocidu definišu genocid i kažnjive radnje koje proizilaze iz ovog kršenja, a prema članu IV, osobe koje počine bilo koje od navedenih djela bit će kažnjene, bez obzira jesu li državnici koji su odgovorni prema ustavu javni službenici ili pojedinci. Članovi V, VI i VII zahtijevaju donošenje zakona, a naročito propisivanje djelotvornih krivičnih sankcija za osobe krive za genocid i druga djela nabrojana u članu III Konvencije, kao i za krivični progon i ekstradiciju navodnih počinilaca. Pošto odredbe koje propisuju kažnjavanje imaju i odvraćajući karakter, pa samim tim i preventivni učinak, mogu se posmatrati i kao ispunjenje preuzete obaveze da se spriječi zločin genocida iz člana I, naveden i u nazivu Konvencije. Na osnovu toga, ovaj član bi se mogao označiti kao upozoravajući. Preostalu specifičnu odredbu član VIII, koji govori o akciji nadležnih organa Ujedinjenih nacija, moguće je posmatrati kao dopunu sistema na političkom nivou.[18]

Genocid je zločin protiv međunarodnog prava i zabrana genocida predstavlja peremptornu (ius cogens) normu međunarodnog prava. U uvodu Konvencije o genocidu stoji da je Konvencija usvojena “uzimajući u obzir izjavu Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, datu u Rezoluciji 96(1) od 11. decembra 1946. godine, da je genocid zločin, prema međunarodnom pravu, protivan duhu i ciljevima Ujedinjenih nacija i da ga civilizovani svijet osuđuje...” U savjetodavnom mišljenju o rezervama na Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1951. godine, Međunarodni sud pravde navodi da genocid kao zločin prema međunarodnom pravu[19] predstavlja negaciju prava na postojanje cijelim ljudskim grupama, “negaciju koja šokira savjest čovječanstva i rezultira velikim gubicima za čovječanstvo i koja je suprotna moralnom zakonu i duhu i ciljevima Ujedinjenih nacija.”[20] Sud dalje izvlači dva zaključka iz ovakvog shvatanja zločina genocida. Prvi, da su principi na kojima počiva Konvencija priznati od civilizovanih naroda i da oni obavezuju države čak i ukoliko nisu potpisnice Konvencije. Drugi je univerzalnost ovoga i to kako osude genocida, tako i obaveznost saradnje, “da bi se oslobodilo čovječansvo od jedne takve odvratne pošasti”.[21] Dalje se navodi:

U preliminarnoj fazi postupka zbog kršenja Konvencije o genocidu, Bosna i Hercegovina protiv SR Jugoslavije, navedeno je da prava i obaveze propisane Konvencijom o genocidu su prava i obaveze erga omnes. Ovakav stav doprinio je zaključku da njegova vremenska nadležnost nije ograničena na vrijeme od kad je država postala članica Konvencije.[22]

Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, dodatak je Aneksu IV Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini,[23] koji sadrži Ustav Bosne i Hercegovine. Ova Konvencija izravno se primjenjuje u Bosni i Hercegovini kao dio njenog ustavnog poretka.

  1. Zaključak

Na kraju ovog eseja možemo zaključiti da je Međunarodni sud pravde utvrdio da je nad zaštićenom grupom Bošnjaka, odnosno dijelom te grupe Bošnjaka Srebrenice i Bošnjacima istočne Bosne, počinjen genocid. Genocid je počinio entitet Republika Srpska putem svojih oružanih snaga: vojske i policije. Republika Srpska, koja je u trenutku činjenja genocida po presudi Međunarodnog suda pravde bila de facto država, nije stekla međunarodno priznanje nego status entiteta unutar Bosne i Hercegovine.  Srbija je proglašena odgovornom zbog nesprečavanja genocida. Posebni paralelni odnosi između Republike Srpske i Srbije posljedica su genocida.

Utvrdili smo kakve obaveze međunarodnoj zajednici u cjelini nameću norme općeg međunarodnog prava u slučaju kršenja peremptornih normi općeg međunarodnog prava. Nužno je utvrditi postojanje kršenja peremptornih normi međunarodnog prava i zatražiti uklanjanje posljedica tog kršenja.

Presudom Međunarodnog suda pravde u Hagu od 26. februara 2007. godine utvrđeno je kršenje peremptornih normi općeg međunarodnog prava sadržanim u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, počinjeno od organa Republike Srpske.

Republika Srpska je počinilac genocida i posljedica genocida. Stoga je u skladu sa međunarodnim pravom i ustavnim poretkom Bosne i Hercegovine nužno poduzeti sve neophodne mjere u cilju uklanjanja posljedica genocida.

 

[1] Član 53. Bečke konvencije o pravu ugovora glasi:

Ugovor koji je u sukobu sa imperativnom normom opšteg međunarodnog prava (jus cogens) koji je u trenutku svoga zaključenja u sukobu sa imperativnom normom opšteg međunarodnog prava ništavan je. Za svrhe ove Konvencije imperativna norma opšteg međunarodnog prava je norma koju je prihvatila i priznala cjelokupna međunarodna zajednica država kao normu od koje nikakvo odstupanje nije dopušteno i koja se može izmijeniti samo novom normom opšteg međunarodnog prava koja ima isti takav karakter.

[2] Član 64. Bečke konvencije o pravu ugovora glasi:

Ako nastane nova imperativna norma opšteg međunarodnog prava, svaki postojeći ugovor koji je u sukobu sa ovom normom postaje ništavan i prestaje da važi.

[3]United Nations A/RES/56/83 od 28. januara 2002.

[4] Ibid Čl. 40. Primjena ovog poglavlja

  1. Ovo poglavlje primjenjuje se na međunarodnu odgovornost koja proizilazi iz

ozbiljne povrede od države neke obaveze koja proizilazi iz peremptorne norme opšteg

međunarodnog prava.

  1. Povreda takve obaveze je ozbiljna ukoliko uključuje velike i sistematske propuste

odgovorne države da ispuni obaveze.

[5] Čl. 41., koji nosi naslov: Posebne posljedice ozbiljne povrede obaveze po ovom

poglavlju, glasi:

  1. Države će surađivati da okončaju zakonitim sredstvima svaku ozbiljnu povredu

unutar značenja člana 40.

  1. Nijedna država neće priznati kao zakonitu situaciju stvorenu ozbiljnim kršenjima

unutar značenja člana 40., niti će pružiti pomoć u zadržavanju takve situacije.

  1. Ovaj član je bez prejudiciranja drugih posljedica na koje se upućuje u ovom dijelu i

takvih daljih posljedica, koje povrede, na koje ovo poglavlje upućuje mogu proizaći po

međunarodnom pravu.

[6] Yearbook . 1966, vol. II, p. 248.

[7] Vidi naprimjer: The International Court of Justice in Application of the Convention on

the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide, Provisional Measures, I.C.J.

Reports1993, p. 325, at pp. 439-440; Counter-Claims, I.C.J. Reports 1997, p. 243; the

District Court of Jerusalem in Attorney-General of the Government of Israel v. Eichmann,

(1961) I.L.R., vol. 36.

[8] United Nations, Treaty Series, vol. 1465, p. 112.

[9] Cf. the U.S. Court of Appeals, 2nd Circuit, in Siderman de Blake v. Argentina,

(1992) I.L.R., vol. 103, p. 455, at p. 471; the United Kingdom Court of Appeal in Al

Adsani v. Government of Kuwait, (1996) I.L.R., vol. 107, p. 536 at pp. 540-541; the

United Kingdom House of Lords in R. v. Bow Street Metropolitan Magistrate, ex

parte Pinochet Ugarte (No. 3), [1999] 2 W.L.R. 827, at pp. 841, 881. Cf. the U.S.

Court of Appeals, 2nd Circuit in Filartiga v. Pena-Irala, (1980), 630 F.2d 876, I.L.R.,

vol. 77, p. 169, at pp. 177-179.

[10] Vidi ILC 2001. chpt IV p. 287.

[11] Ibid, This has been described as .an essential legal weapon in the fight against grave breaches of the basic rules of international law.: C. Tomuschat, International Crimes by States: An Endangered Species?., in K. Wellens (ed.), International Law: Theory and Practice: Essays in Honour of Eric Suy (The Hague, Nijhoff, 1998), p. 253 at p. 259.

[12] Ibid

[13] Ibid str. 288.

[14] Ibid. str. 290. Evidently the responsible State is under an obligation not to recognize or sustain the unlawful situation arising from the breach. Similar considerations apply even to the injured State: since the breach by definition concerns the international community as a whole, waiver or recognition induced from the injured State by the responsible State cannot preclude the international community interest in ensuring a just and appropriate settlement.

[15] Vidi S.C. Res. 218 (1965) on the Portuguese colonies and S.C. Res. 418 (1977) and 569 (1985) on South Africa.

[16] Ibid. Str. 293.

[17] Član 42.

Prizivanje odgovornosti od oštećene države.

Država je ovlaštena kao oštećena država da traži odgovornost druge države ukoliko je prekršena obaveza prema:

  1. a) Toj državi pojedinačno; ili
  2. b) Grupi država uključujući i tu državu, ili međunarodnoj zajednici
  3. c) u cjelini, i povreda obaveze.

( i ) posebno pogađa tu državu

( ii ) je takve prirode da radikalno mijenja položaj svih drugih država prema kojim postoji obaveza daljeg izvršavanja obaveze.

[18] Vidi paragraf 159. Vidi Presuda Međunarodnog suda pravde od 26. februara 2007. godine u sporu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

[19] Ibid para.161.

[20] Reservation to the Convention on the prevention and punishment of the crime of genocide, Advisory opinion of may 28th, 1951. p. 12

[21] Ibid

[22] Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide, Preliminary Objections, I.C.J. Reports 1996, p. 595, at p. 616, para. 31.

[23] DODATNI SPORAZUMI O LJUDSKIM PRAVIMA KOJI ĆE SE PRIMJENJIVATI U BOSNI I HERCEGOVINI 1. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, 1948.

Tekst je prvi put objavljen u 106. broju Stava u martu 2017. godine.