Umjetničkog fotografa, filmskog režisera i snimatelja Šahina Šišića (rođen 1961. godine u Međeđi kod Višegrada) u bosanskohercegovačkom glavnom gradu najčešće možemo vidjeti za vrijeme Sarajevo Film Festivala. Trenutno živi u Holandiji, koja mu je tek baza za njegova mnogobrojna putovanja na koja ga tjera neiscrpna energija i kreativna znatiželja. Proputovao je čitav svijet autostopom, a o tom podvigu priprema svoje životno djelo, koje je snimljeno i čeka na montažu. No, prije toga, ovaj bh. režiser želi završiti igrani film o Srebrenici koji priprema po potresnoj životnoj priči Kadira Habibovića. Holandske studente u Tilburgu, predavajući o Habibovićevoj knjizi i njenoj budućoj ekranizaciji, vezao je kao što je Kadir bio vezan i vođen na strijeljanje. Tim performansom, Šišić je mladim holandskim studentima želio prenijeti dio jeze koju su Srebreničani proživljavali prije toga izdani od holandskih vojnika UN-a. Višestruko nagrađivani Šišić, zagrebački student fotografije, još je kao mladić imao sreću da stane iza velike kamere, tzv. tridesetpetice, i da radi s najvećim filmskim radnicima bivše države. Prije rata radio je i na Nadrealistima, ali prije svega, srca gledalaca osvojio je kao autor dokumentarca Planet Sarajevo (1994), s pravom nazvanim remek-djelom dokumentarnog filma na temu opsade Sarajeva. Nakon rata, snimio je nekoliko zapaženih dokumentarnih filmova koji su, nažalost, u BiH većinom nepoznati. Za naš sedmičnik otkrio nam je svoju životnu filozofiju i otvoreno pričao o svom bogatom životnom putu, radu na filmu i fotografiji.

STAV: Najavili ste da pripremate film o srebreničkom genocidu po knjizi Kadira Habibovića, koji je preživio strijeljanje. Jeste li uspjeli naći sredstva i logistiku za ostvarenje te svoje zamisli?

ŠIŠIĆ: Namjerno sam izašao s tom vijesti. Obično bi čovjek to radio tiho i, tek kad sazri vrijeme, izašao bi s tim, ali sam želio prije svega da pomognem Kadirovu knjigu, da se za nju čuje i da ona dobije na značenju. Knjiga je na bosanskom jeziku tiskana u 1.500 primjeraka, a nedavno je prevedena na engleski i turski jezik, a pri samom je kraju i prijevod na holandski. Scenarij je za film gotov i napravio sam nekoliko vrlo korisnih razgovora s raznim institucijama i producentima. To je izuzetno produkcijski složen i nije low budget projekt, tako da se ne može očekivati da će se budžetska konstrukcija desiti preko noći. Po sadašnjim reakcijama, optimista sam. Ono što sam zaključio za Kadirovu knjigu jeste da je to potpuno univerzalna priča. U tom smjeru upravljam i scenarij i ovaj projekt. Kada bi mi neko od producenata rekao da moram napraviti toliko “univerzalnu” priču da se u filmu ne vide oznake Republike Srpske na vojnicima koji rade genocid i zločin, kao što je to bio slučaj s nekolicinom prethodnih filmova, ja bih tu prekinuo razgovor, ispio kahvu, a o filmu ne bi bilo više razgovora. Mada mislim da to nijedan pametan producent neće reći, jer to bi bilo isto kao da napravite film o Auschwitzu, a da ne čujete nijednu njemačku riječ, ili neka druga budalaština. Tu nema kompromisa, taman kad se film nikada ne bi snimio. Taj se film mora i treba desiti, i to ne zbog Bosne i Bošnjaka već zbog ljudskog roda i samog čovjeka. Kadir je napisao knjigu bez mržnje, a najdublje je rekao o Srebrenici između svih onih priča što ljudi evo već dvadeset godina pričaju i pišu. To je dokument i on je snažan.

STAV: Da li smo mi do sada napravili veliki film o bosanskom ratu, bez obzira što je Danis Tanović za film Ničija zemlja dobio Oskara?

ŠIŠIĆ: Mislim da nismo. To nije samo stvar filmadžija, neki i bježe od toga, ali iskreno, ne postoje ni uvjeti za to. Potrebno je, po mom nekom osjećaju, prenijeti onoliku količinu tragedije koja se slila između 1992. i 1995. godine i koja je toliko toga razorila. Za sve je to potrebno napraviti neki film da ljudi osjete da je to bilo u tolikoj mjeri stravično, a do sada nijedan film to nije autentično prikazao. Ljudi zaboravljaju, pogotovo mlađe generacije ne znaju kako je to sve bilo. Pokušao sam skupiti neke izjave od svojih prijatelja koje sam poznavao iz višegradske općine. Svaka priča bila je za jedan zaseban film. To je fenomen. Pokušao sam sve te priče koje sam čuo staviti u jedan film, i to sam i uradio. Uradio sam taj scenarij, ali je on toliko složen i produkcija je toliko složena da će vjerovatno trebati mnogo vremena da se stvore uvjeti i da se pronađe strana koja bi odlučno rekla: “Hajde da uradimo taj film.”

STAV: Rekli ste nam da su Holanđani u nevjerici reagirali na činjenicu da je 8.000 srebreničkih muslimana pobijeno. Čudili su se otkuda sad muslimani u Evropi.

ŠIŠIĆ: Prije nego što mi je Kadir poslao knjigu, ja sam uradio scenarij za film Second Hand Life, koji govori o ljudima koji odu vani pa dobiju ime izbjeglice, pa se vrate pa onda dobiju ime povratnici, i prikazuje taj jedan zaokruženi put. Mislio sam da ću se sada samo time baviti. Onda mi se javio Kadir, kojeg nisam poznavao, i poslao mi je svoj rukopis. Nakon toga sam shvatio da bih prije tog filma svu svoju snagu i znanje trebao okrenuti prema Kadirovoj knjizi. Second Hand Life sam samo stavio u donju ladicu, iako bi s komercijalne i mnogih drugih filmskih strana to bilo mnogo zanimljivije za producente. To sam vidio i u Bukureštu, gdje su bile vrlo dobre reakcije na Second Hand Life. Tri godine bavim se ovom knjigom i pisanjem scenarija, pa ponovnim iščitavanjem knjige, pa provjeravanje svih mogućnosti, i tako ukrug. Već sam nakon mjesec dana znao da neću stati i, kada sam jedan veliki dio knjige preveo na holandski i engleski jezik, znao sam da ću ovaj projekt gurati do kraja. Na promociji je jedan književnik i novinar iz Amsterdama pristao čitati dio knjige. U jednom momentu sam ga nazvao i zahvalio mu se, a on mi je rekao da je nevjerovatno kako to danas zvuči u Evropi. Pitao sam ga: “Kako to mislite?”, a on mi je odgovorio kako je osam hiljada muslimana povezanih ruku i nogu…, njemu je to totalno bilo kao iz nekog drugog ugla, vijest koja mu se ne uklapa u dnevne novosti koje on svakodnevno sluša o Africi i Bliskom istoku. Tako da sam tada shvatio, ako mogu suditi po jednom čovjeku koji je izuzetno informiran, da ljudi ustvari ne znaju šta se stvarno desilo u Srebrenici. Neki znaju samo njeno ime, ali suštinski se ne zna da su tu muslimani, Bošnjaci, vezani i ubijeni.

Holanđani znaju da se desilo nešto loše. Holandska vlada i mediji to vrlo pažljivo doziraju u javnosti i nastoje spustiti prašinu preko toga i da to vrijeme prekrije. Imao sam dosta i direktnih razgovora s njima i uvijek ostane neka nelagoda u sali ili za stolom gdje sjedim, i uvijek ostaje taj osjećaj da ljudi žele pobjeći odatle i da se ne žele u to upuštati. Kada bi čovjek to analizirao, mislim da bi se to trebalo secirati na način kako je to Hasan Nuhanović pokušavao prezentirati i pokazati kako holandska vojska snosi moralnu vojničku krivicu. Pokazao je kako su to Mickey Mouse vojnici koje su Ujedinjene nacije poslale tamo i da je teško uprijeti prstom samo u Holanđane, već je čitav sistem od UN-a do velikih sila NATO-a i ostalih potpuno zakazao.

STAV: Kada se govori o dalekovidnosti Nadrealista, predviđanju rata i podjela, naprimjer, niko od vas nije se bavio politikom, govorimo li o intuiciji?

ŠIŠIĆ: Ne znam to. I ja sam se iznenadio par puta. Kao direktor fotografije snimao sam Nadrealiste. Meni je to sve bilo smiješno i sve je to išlo na neku ekozezanciju. Ko je mogao pomisliti da će se takva agresija na našu zemlju desiti. Mislim, lahko je biti general sada poslije rata. U tom trenutku da je neko rekao da će biti upravo to što mi iz zafrkancije snimamo, smatrali bismo ga zasigurno ludim. Danas mi možemo to analizirati i pokušavati da ne razvodnimo činjenicu da se desila agresija na Bosnu i Hercegovinu.

STAV: Šta se događa s Vama u trenutku početka rata 1992. godine? Mislimo na prijelaz iz te jedne opuštene atmosfere kraja osamdesetih u opsadno stanje.

ŠIŠIĆ: Prvo je postojala ta nesvjesnost situacije. Prvo mi stvarno nismo znali šta se valja iza brda. Na početku rata radio sam na Televiziji BiH kao snimatelj. Trebalo je ići na Ilidžu. Pretpostavljam da sam tada bio posljednji Bošnjak koji je ušao na Ilidžu. Svi su mi nakon toga govorili da nisam normalan. Prošli smo one barikade, to je bilo kao nešto dogovoreno. Pustili su nakon nekog okršaja da dođe televizija i da se to snimi. Znam da, kada sam ušao u srpski štab, bila mi je čudna tamo ona zastava. Prepoznao sam jednog čovjeka koji je bio urednik na radiju. On mi onako govori na hodniku: “Šile, opet ćemo se mi vidjeti, opet će ovo sve biti OK.” Onda mi je oficir JNA ili rezervista rekao: “Ako pokažeš ove čahure, ubit ću te odmah!” Mi smo gazili po čahurama i bilo je nevjerovatno koliko su oni toga tada ispalili i ispucali. Vratili smo se, a da uopće nisam bio svjestan gdje sam to otišao i gdje sam bio.

U Sarajevu si mogao otići u kafanu, naručiti piće i zezati se s društvom. Nikad taj dan na Ilidži nisam zaboravio i tada sam se zapravo osvijestio i lično uvjerio da je rat počeo. Nakon toga, nisam više mogao raditi za televiziju. Tada sam odlučio sam uzeti kameru, i sam zvjerati i hodati ulicama, kao ovi današnji sarajevski psi. Shvatio sam da to ništa nema vrijednost i da mi je bolje biti stalno na ulici, i gdje se zadesim i šta god vidim da to i snimim. Želio sam napraviti portret i razglednicu tadašnjeg ratnog Sarajeva kao što sam ga vidio svojim očima. Ali ti ne vidiš tu pravu sliku. To je bila jedna potpuno nova realnost koju ti htio ili ne htio moraš prihvatiti. Bio je to rat. Imao sam malu bolex kameru, Miro Margetić mi je dao da koristim. Vrlo brzo, pošto sam jedan čitav dan bio na ulici, pa onda i idući, pa onda i idući, uvidio sam na koji način ulica živi. Vidio sam ko ulazi i izlazi iz podruma, gdje ljudi idu i šta rade. Onda ti se odjednom nametnu neki likovi, vidiš nekoga treći put zaredom na istom mjestu u isto vrijeme.

STAV: U dokumentarnom filmu Planet Sarajevo, kojega ste snimali za vrijeme opsade, vidi se Vaš osjećaj za ono što se događa na margini. Iz margine gradite priču, a snažna emocija dolazi iz potpuno neočekivanog rakursa.

ŠIŠIĆ: Kada pokazujem film Planet Sarajevo Italijanima, ili Fincima ili nekim drugima na raznoraznim projekcijama, uvijek vidim da ljudi imaju isti osjećaj. Pogodi ih film, legne im nekako na dušu. Bila je jedna starica u Finskoj i ona je izašla uplakana iz kina i pitala je: “Ko je ovo radio?” Neko joj je iz organizacije pokazao na mene i ona me sa suzama u očima zagrlila i rekla: “To je to, to je to! Ja sam bila u Drugom svjetskom ratu!” Ja sam nju zapravo vratio u to doba, nju i sve ostale ljude koji su preživjeli Drugi svjetski rat. Poslije me pozvala da dođem na festival u Montecatini, jer je ona tamo bila u žiriju i birala je filmove.

Može se to nazvati margina. Negdje su tu i moji korijeni, gdje sam shvatio da imam jednu vezu s Romima. Prije se zvalo Cigani, pa je to nekako postao ružan termin, iako je to meni lijepa riječ. Ne znam zašto je odjednom to prešlo u Romi. U isto vrijeme kada sam se zaljubljivao u film, bio sam vezan i s njima. Gledao sam ih kada bi ljeti pravili svoje čerge pored Drine. Znaš, ti imaš sređen život, a odjednom tamo vidiš neku djecu koja nemaju nijedno dugme na košulji, i ona trče, a ima ih i golih i bosih, i oko vatre, i tamo neki konji... Znao sam stati iza žbunja i po pola sata gledati i upijati ono što oni rade, kako oni prave ‘nekakav’ lonac i ubacuju u njega one krompire, i onako, šta je ko donio. Odjednom veselje. Nevjerovatno mi je bilo kako su oni zapravo socijalna zajednica i koliko imaju između sebe zdrav odnos. Kada bih pogledao moje Rome, uvijek bih vidio ljepotu života, i ta ljepota nije u materijalnom i u nekoj urednosti. Ta je njihova unutarnja ljepota meni bila mnogo važnija i danas mislim da je to zapravo esencija života i da se tako čovjek može lakše rasteretiti materijalističkih gluposti i više ovih trenutaka doživjeti. Tražiš ljepotu, a možda ona i ne izgleda onako kako si je ti sebi zamislio. Svaki čovjek ima ljepotu koja iz njega izvire.

Ljude koji prose i koji su invalidi i koji su stvarno u nekom belaju, uvijek sam nastojao, ako ne mogu da im pomognem, da ih zaobiđem. Ako je neko gladan ili bogalj, pa ti napraviš fotografiju, ne, to nisam radio. Lešinarstvo me zaista nikada nije zanimalo. Imao sam odbojnost prema tome. Na kraju sam shvatio da ja nisam za to, i to sam i prestao raditi. Ako neko tamo muca ili mu se trese ruka, a ja ovamo da kreiram svoju poziciju kao fotografa. Ne ide to.

Ovo je sada idealno vrijeme low budget filmova, gdje imate malo novca i možete vrlo lahko naći porodicu koja ima neki konflikt. Ili je tu ljubav izhlapila, ili se umiješala treća strana, ili su to neki tragovi prošlosti iz ranije pa su sada došli na vidjelo. Niko tu ne razumije zašto su ti neki ljudi usamljeni i zašto se povlače u svoja četiri zida. Sve je to ono što je kontra mojih slika iz djetinjstva sa Ciganima, gdje ljudi idu jedni drugima. Ovaj nosi kukuruz, onaj nosi krompir, treći loži vatru. Mislim da je to neki smisao. Sada ljudi hoće sve sami i u toj usamljenosti rađaju se psihički problemi.

STAV: Kako ste završili u Holandiji?

ŠIŠIĆ: Cijelu sam Evropu obišao u šest mjeseci i to autostopom. Samo sam putovao. Francuska, Njemačka, Austrija, Italija... Sjeo sam u Damraku u Amsterdamu i osjećao sam se kao da sam u Sarajevu, kao da sam negdje na Ferhadiji, ista je to neka energija. Nisam to osjetio u Berlinu, Hamburgu, Münchenu i Parizu, niti u Veneciji, niti u Budimpešti, ali u toj ulici u Amsterdamu sam osjetio Sarajevo i tada mi je kliknulo, ako bih se igdje prijavljivao da živim, onda bi to definitivno bilo ovdje.

Nakon toga sam otišao u Bredu, jer sam saznao da tamo živi dosta naših ljudi. Ona je nebitna za razliku od Amsterdama, koji mi je trebao biti prvi izbor zbog posla i zbog filma, ali eto, Holandija se desila tako, tim nekim autostoperskim osjećanjem i to je bilo mjesto gdje sam volio provoditi vrijeme. Međutim, to mi nikada nije bila baza. Kada sam pokušao sebe razumjeti, ni sam sebi to nisam mogao objasniti. Kao da sam u životu imao neki otpor da pustim korijenje. Kao da te neko tjera da oženiš neku djevojku, a ti bi nekako da je pustiš i da daš sebi malo vremena. Zbog toga taj moj brak s Holandijom na početku nije funkcionirao. Ne znam zašto je to. Možda sam na drugi način vezan za Bosnu. To je neka metafizika. Međutim, čovjek je biće kojem se stvari u duši polahko pomjeraju i sortiraju. Htio ti to ili ne htio, određene stvari ti polahko ulaze pod kožu. Ja ni danas nisam prihvatio holandski jezik, što i nije bilo najpametnije, iako mi se troje djece rodilo u Holandiji. Njima je holandski jezik gotovo maternji.

STAV: Iz tih Vaših lutanja zadali ste da ćete napraviti životni projekt – dokumentarac o autostopu?

ŠIŠIĆ: To je meni odmah bilo jasno. Već sam u Hamburgu kupio kameru da mogu snimati i nisam se od kamere odvajao sve do danas. Samo sam ih mijenjao nakon što bi pregorjele. Autostop je jedan skup sjećanja, ali nije to samo autostop. To može zvučati i onako površno, jer ja sam na stotine ljudi intervjuirao na tom autostopu. Posmatraš ljude kao što i oni tebe posmatraju. Zbližiš se s nekim, napraviš s njim par fotografija i vidiš, od čovjeka do čovjeka, da svi mi ličimo jedan na drugog. Imam gomilu materijala i, kad se krene u postprodukciju, onda će me sama montaža navigirati. Evo, i sada sam iz Varšave došao autostopom, da vidim kako funkcionira, i išlo je odlično. Održavam kondiciju, a i pronalazim nove uglove.

Kada imaš osamnaest godina, šoferi ti pričaju jednu priču. Ali kada imaš pedeset godina, onda dobiješ šofere mlađe od tebe, i onda čuješ priču iz njihovog ugla. Onda nekad ustopaš nekoga i starijeg od sebe, i onda počneš razmišljati o prolaznosti vremena. Mi smo svi kao cvijet. Prvo rasteš, pa se polahko savijaš, a unutar toga kreiraš neke filozofije od tog cvjetanja. Vidiš to kroz vrijeme, jer neke ljude vidiš sad, pa ih onda vidiš poslije dvadeset godina. A imaš ih snimljene prije dvadeset godina, pa onda vidiš kako su se isti ti ljudi malo smirili ili pomirili s nekim stvarima. Znalo mi se desiti da ustopam čovjeka koji psuje na Aliju što je potpisao Daytonski sporazum, ovo-ono. I snimim ja njega u Austriji. Prođe nekoliko godina, ponovo ustopam istog šofera. Ovaj put ništa nije pričao o politici. Kupio je novi telefon i pokazuje mi neki pornofilm na njemu dok vozi kamion. Tu sam vidio kako ta energija i ti politički vjetrovi znaju otpuhati ljude, pa se onda čovjek nekad kasnije dohaviza i vrati se životu.

STAV: Šta Vas vraća Bosni?

ŠIŠIĆ: Slušaj, Bosna je u meni i nikad nisam ni otišao iz Bosne, tako da me teško nešto može vraćati u nju. Nikada nisam imao osjećaj da sam otišao. Vidim ja to po nekim prijateljima koji su otišli i presjekli vezu za sva vremena. Neko nikada nije našao mir, nigdje. Pazite, kada kažeš Bosna, ljudi različito reagiraju jer su različito emocionalno vezani za Bosnu. Neko je lakše presjekao tu vezu. Važno mu je da ima posao, kuću. Neko se borio čitav život i nikako nije mogao naći mir. Zavisi sve ko je šta ostavio u Bosni i koji i kakav je dio života tu proživio. Teško je to generalizirati. Imate ljude koji ne vole ni riječ Bosna, a iz Bosne su. Ja sam imao tu sreću ili nesreću što se nikada nisam mogao vezati ni za jednu zemlju. Kada sam vidio šta sam sve uradio, sve osim ovih poslova kada te neko zovne da snimaš pa ti to i plati, a i to je neko putovanje što mi je blisko, sve drugo što sam sam pisao i radio, apsolutno je sve od Drine do Sarajeva i vezano je za Bosnu.

 

ŽIVOTNA FILOZOFIJA ŠAHINA ŠIŠIĆA

TAJNA O DEDI I MAČKAMA U FILMU “PLANET SARAJEVO”

Krišom sam pratio dedu koji je hranio mačke u filmu Planet Sarajevo. Većinu onih kadrova on nije bio svjestan da ga snimam. Postavljao sam mu čeku. Znao sam da će tada proći kroz Kralja Tomislava. Ušao bih u haustor, sakrio se iza prozora i provjerio bih da li on ide s onim štapom. Kasnije sam nastojao približiti mu se i pričati s njim. Zvao se Šemsudin Harlač. U jednom momentu sam ga pitao: “Čega se Vi bojite? Bojite li se ovih granata?” Upravo je bila neka granata roknula, pa se tu staklo razasulo. On mi reče: “Ne bojim se granata, bojim se samo snajpera.” “Kako Vi vidite ove snajpere i ko to uopće puca?”, upitao sam ga, a zapravo sam ga htio navući da vidim kako on politički razmišlja. On je nakon tog pitanja zanijemio. Spojio usne čovjek da mu slučajno ne bi izletjela neka riječ. Danima sam pokušavao izvući neku riječ od njega. Sve mi je ispričao u tim našim susretima. Kako je spavao s prvom djevojkom, kako ga je majka sekirala i nije ga voljela. Sve intimnosti mi je rekao i tu nije bilo nikakvih problema da mi to ispriča. Međutim, kada sam ga upitao nešto o politici, on kao rajfešlus zaveže svoje usne. To je trajalo dobrih par mjeseci dok ga naposljetku nisam otvorio.

Na kraju sam saznao i od nekih ljudi indirektno i od njega samog da je odmah poslije Drugog svjetskog rata za vrijeme Titine vlasti bio odveden i da su mu ovi mozak rastočili negdje u zatvoru. Vidio sam da je njemu jedna čivija u mozgu zapamtila to iskustvo i da sada nije bilo nikakve šanse da on nešto ispriča na temu politike. Kao da je govorni osigurač za politiku izvađen i on ništa ne govori. To mi je ostalo tako upečatljivo. Mi o tome pričamo, okolo rokaju granate, a mi u nekoj potpuno drugoj priči. Tada su ljudi u Sarajevu bili nevjerovatno solidarni. Recimo, neki čovjek ima samo jednu malu zdjelu supe ili skuhane riže i on za ovog dedu odvoji šaku te riže da bi ovaj onda to kasnije dijelio sa životinjama. Dedo bi prvo nahranio životinje, a sebi bi ostavio ono što je mislio mu je dovoljno. Mi bismo tako išli od Kralja Tomislava skroz do Baščaršije. Imao je svoju maršrutu kojom je svakodnevno išao. On je bio lik koji vas naprosto plijeni i želio sam biti s njim što duže. Ustvari sam preko njega pravio portret o Sarajevu. Ne znam tačno kako je umro. Već je tada pokazivao da ga izdaje snaga i da je bio sve umorniji. Jednom smo bili kod Narodne banke i nekako je bio mirniji dan i bilo je malo više ljudi na ulici. Šemsudin je taj dan bio umoran i ja sam stao u Titovoj s velikom kamerom da ga snimim. Odjednom sam čuo škripu jednog dobrog auta. Auto se vratio malo unazad i iz njega izađoše trojica dobro naoružanih ljudi s novim uniformama. Jedan od njih me onako kritički upita: “Što snimaš o ovom starom?” Mislio je što ne snimaš nešto zdravije i pozitivnije. Nisam mu to toliko uzeo za zlo jer sam mislio da bih i ja možda tako postupio da sam na njegovom mjestu i da sam vojnik. Šemsudin me tada pogledao, a inače me zvao zlatni Šahine, ne znam zašto i otkud mu to zlatni. Kaže on meni: “Zlatni Šahine, kakav li će on biti čovjek kada bude u mojim godinama?” Ja sam onako zbunjeno gledao i u tom sam trenutku zaboravio na rat. S njim sam zaista doživljavao takve situacije u kojima odeš u neku sliku i kao da si u nekom teatru i zaštićen si. Kao da ti je čitavo Sarajevo jedna ratna scena i sad je trebalo snimiti jedan kadar ovdje, a jedan ondje. Između snimanja bile su borbe ili pauze, ili granatiranje.

NISAM IMAO SRCA RADITI SENZACIJU OD SLIKA MRTVIH SARAJLIJA

Izbjegavao sam snimati mrtve ljude. Jednom je jedno tijelo, onamo prema Izvršnom vijeću, dugo tamo ležalo. Tu sam bio došao snimati tramvaje koji su zapaljeni. Gledao sam to tijelo koje je tu dugo ležalo i niko nije mogao doći da ga podigne. Trebali su oni bijeli terenci doći, zakloniti ga, podići i odnijeti. Od tog dugog čekanja napravio sam par fotografija, međutim, nisam to nikada izložio. Jedne prilike, kada sam bio pozvan na jugu Francuske da prezentiram rad, imao sam taj print koji je bio u mojoj fascikli, ali ga nikada nisam stavio na zid. Onda je jedan čovjek primijetio da te slike nema i rekao mi da želi kupiti samo tu sliku. To me fasciniralo. Vidio sam da se čovjek vezao za tu fotografiju, a ja nisam shvatao ni zašto ni kako. Pokušao sam poslije u jednom razgovoru s njim da mi objasni tu stvar i na kraju sam uvidio da je on bio impresioniran tom fotografijom i da je na njoj u njegovim očima ležao šehid, a on je bio vrlo emotivan prema šehidima. Zbog toga je želio kupiti tu fotografiju. To mi je kao fotografu bila jedna novost. U arhivu imam dosta slika koje nikada nisam izložio, ali slučajno, jedna koja je bila u mapi, nju sam dao ovom gospodinu, takva mu je bila nafaka. Njegov odnos prema mrtvima bio je začuđujući. On je s jednim poštovanjem i divljenjem tome pristupao. Druge fotografije manje su ga zanimale. Imam jednu fotografiju čovjeka bez glave kako sjedi u fotelji, a ispred njega televizija. Čovjek je gledao televiziju i, kako je opalila granata, tako je i ostao. Stajao sam tu jedno pet minuta gledajući taj prizor, i tu sam shvatio da nemam srca snimati takve stvari. Nisam bio takav fotograf da napravim senzaciju od tih nekih fotki. Tu je bio jedan engleski fotograf koji je ispucao jedno tridesetak fotografija. Valjda sam se i ja malo adaptirao na tu situaciju, pa sam i ja škljocnuo dva-tri puta s pozicije tu gdje sam stajao.

KAKO SAM PREKO BIJELOG LUKA POSTAO GURU

Na pitanje o najluđoj dogodovštini autostopom, čovjeku obično budalaštine padnu na pamet. Imao sam mnogo pametnih i zanimljivih razgovora, ali oni nekako brzo izhlape. Uvijek ostanu one priče gdje ima malo i ironije i humora. Ne znam zašto je to tako. To je uvijek dobro i u filmu, kao i u životu. To sam naučio kada se kreira scenarij, inače, nema filma bez toga. Jedne noći, negdje sam bio blizu Düsseldorfa. Žena stade, gospođa, onako malo starija. Rokerka, bila je starija od mene. Išla je u pogrešnom pravcu, prema sjeveru. A ja sam pošao prema jugu, prema Ljubljani. Prije ovog puta, ja sam osjećao da ću dobiti gripu. Znao sam da se ne smijem razboljeti, jer kako ću se kao stoper liječiti, nemaš nikakvih sredstava, nemaš se nigdje nimalo odmoriti kako treba. Zato sam prije polaska pojeo čitavu glavicu bijelog luka, da me to kao penicilin sterilizira, da ne dobijem gripu. Samo mi je bilo važno da dođem do Ljubljane, pa bih tamo preležao jedan ili dva dana. Kako je ta ženska mene primila, ja se u po frke sjetim da sam pojeo cijelu glavicu bijelog luka. S njom sam pričao i sve vrijeme držao ruku na ustima. Otvorio sam malo prozor, da neugodan miris izlazi iz auta. Upitao sam je gdje ide, na što mi je ona odgovorila da ima jedan spiritualni sastanak s danskim guruom. Taj Danac bio je velika zvijezda, prošao je pola svijeta i bio je veoma poznat. I sve žene njemu idu. Pošto sam joj objasnio da idem prema Münchenu, ona mi predloži da odem s njom prema sjeveru, pa će me ona vratiti dolje prema Münchenu nakon sat ili dva, koliko bi seansa trebala trajati. Pristanem ja. Dođemo mi tamo, a tamo puno potkrovlje spiritualista, žena, i svi su obučeni kao da su iz Indije, mada su svi bili Evropljani. Tamo je bio čovjek, a svi ufurani da je “Božiji poslanik”. Nešto je on tamo bio značajan. Svi su tu stali u red, jer treba im on staviti ruku na čelo i stomak. Ja se nisam htio gurati u taj red, pa sam kod nekog uzvišenja od drveta prilegao i od onog bijelog luka zaspao kao fakir. Stavio sam ruku pod glavu, gledao sam onog čovjeka šta radi i samo sam se ugasio.

Spavao sam oko dva sata. Bijeli luk me potpuno obanđijao. Ljudi koji su išli do ovog gurua i prolazili pored mene, to mi je gospođa koja me ovdje dovezla kasnije pričala, svi bi zastali pored mene i posebno me pozdravili. Ja sam bio u totalnom transu, transu bijelog luka. Probudio sam se, a u redu je bilo ostalo još samo desetak žena. Odlučim tu da iz pristojnosti odem i da pozdravim tog čovjeka. On bi svaku ženu držao tu po jedan minut, nešto joj čakre pogađao ispod slabina. Onda bi joj stavio ruku na čelo, pa bi neka od njih tu pala i u nesvijest. Kada sam došao do njega, valjda ga je onaj bijeli luk zapahnuo, on mi je odmah odmahnuo rukom i rekao da idem. Nije imao vremena staviti mi ruku na čelo i na rame. Ovi su ljudi u sali tek tada vidjeli da sam ja istinski duhovnjak i da ovaj poznati guru nema sa mnom nikakvog posla. Žena s kojom sam tu došao insistirala je da prespavam u njenoj kući, jer je moj ugled kod nje nakon ovoga izuzetno porastao. Prespavao sam kod nje, bila je udata za nekog gazdu milionera. Ujutro mi je napravila sendviče i odvezla me na benzinsku pumpu, odakle sam dalje nastavio put za Ljubljanu.