Ovih dana napunilo se četvrt stoljeća kako je moja divna majčica prof. Sadeta Mehanović (1919–1996) brutalno likvidirana u svom stanu, u kojem je dočekivala reintegraciju Grbavice u sustav Federacije Bosne i Hercegovine. Desilo se to u noći između 5. i 6. marta 1996. godine, kad se Grbavica već nalazila pod kontrolom međunarodnih snaga. Bila je sama i poluslijepa, jer je vid izgubila radeći na elektronskom mikroskopu u Zemaljskom muzeju, u kojem je bila kustosica na Prirodnjačkom odjeljenju. Četiri pripadnika paramilitarnih srpskih jedinica provalili su nasilno u njen stan, maltretirali je cijelu noć i likvidirali mecima u glavu.

Naknadno je izvršeno mrtvozorstvo i tijelo je sahranjeno na muslimanskom dijelu greblja u Gornjim Miljevićima. Stan je ostao sav krvav i opljačkan, a njeno je zlato nekoliko dana potom prodano u “srpskom dijelu” Sarajeva. Nestale su i pletenice njene majke i njen Mushaf, kao i stvari koje su pripadale maminoj teti prof. dr. Anici Savić-Rebac, dakle koje su bile dio najfinije pozitivne kulturne povijesti srpskog naroda.

Nekoliko godina tragali smo za tijelom i tražili zvaničnu sudsku ekshumaciju i patologiju. To se desilo tek 2000. godine, a uz nesebičnu pomoć gospodina Amora Mašovića, pa je njeno tijelo prebačeno u Visoko. Tu je načinjena zvanična obdukcija. Radila ju je međunarodna ekipa i utvrdila da je moja majka brutalno likvidirana.

Moja majka, inače profesorica biologije iz Visokog, imala je želju da se sahrani na Gradskom groblju, pored svoje majke Đulse. To je obavljeno 2000. godine uz prisustvo brojnih Visočana, posebno onih koji su bili njeni učenici u gimnaziji.

Nažalost, sve do danas niti jedan od četvorice ubojica nikada nije procesuiran niti priveden pravdi. Iako smo i moj brat Predrag-Dragan i ja kucali na sva moguća vrata i na sve institucije od onih koje bi taj zločin trebale kazniti, prije svih Kantonalno tužilaštvo, nikada se ništa nije uradilo. Pasivnost i letargija na koju smo nailazili kad smo posjećivali tužitelje koji su vodili njen slučaj, njihova arogancija i odbijanje bilo kakve akcije, dovodila nas je do očaja i danas nas dovodi.

Jedini čovjek s kojim sam imao prisnu komunikaciju bio je i ostao Amor Mašović, merhametli i plemenita osoba, kod koga smo uvijek nailazili na otvorena vrata.

Njena nasilna smrt zamalo nam je, kao dodatnu kaznu, donijela i gubitak njenog stana, a uz sve to rečeno nam je da je taj zločin bio iz koristoljublja, nije se vodio kao ratni zločin, jer se desio nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, tj. rat je bio okončan. Mada je bilo očito da je ona likvidirana po nečijem nalogu zato što je za vrijeme okupacije ovog dijela Sarajeva bila svjedokom mnogih ratnih dešavanja.

U subotu 6. marta moji rođaci i prijatelji posjetili su njen mezar i proučili joj Jasin i Fatihu, a meni ostaje da odavde tiho tugujem sjećajući se te divne, plemenite i hrabre žene koja je čitav svoj život posvetila nama, svojim sinovima, i nauci.

Ognjen Tvrtković, London / Sarajevo