Iako je to uspješno prikrivao duži vremenski period, sada je potpuno jasno; Senad Hadžifejzović je izgubio „face“.

Bog u Kur'anu poziva vjernike da, bez obzira gdje se nalazili, svoje lice okrenu Božijem licu, jer lice (face) je to koje predstavlja samu suštinu svega postojećeg. Kada smo suočeni sa face-om upućeni smo na samu suštinu, jer face simbolizuje identitet.

Tako je i sa Senadom Hadžifejzovićem kao trenutnom pojavom. Ne treba zaboraviti da, u psihološkom smislu, trenuci nekada imaju trajanje vječnosti. Okrećući svoje lice prema TV Face-u za dane vikenda, shvatamo da smo lice usmjerili sadržajima koji svjedoče ogromnu prazninu, destrukciju i beznađe. Željan senzacije i gledanosti bez obzira na cijenu, Hadžifejzović svojom televizijskom predstavom svjedoči gubitak osjećaja za realnost i objektivnost. On, kao glavni protagonista savremenog medijskog senzacionalizma u BiH, zaboravlja i ignoriše činjenice, a u potrazi za istinom proizvodi vlastitu „istinu“.

Njegove emisije su vrlo često kopija Kafkinog procesa. On ne bira vrijeme niti brine o osjećanjima. Za njega je svaki trenutak „pravi trenutak“ da javnosti obznani istinu i to istinu koja je njemu, kao Božijem odabraniku, unaprijed poznata.

Istina o Bošnjacima njemu je omiljena tema. Predstavnici drugih naroda koriste se samo kao neuspjeli pokušaj prikrivanja sataniziranja i kriminaliziranja bošnjačkog naroda.  Bošnjak, bez obzira da li je riječ o individui ili kolektivitetu, vjerskom ili političkom funkcioneru, njegova je omiljena tema. Individualna čast ili osjećaj kolektivnog smiraja za blagoslovljeni mjesec Ramazan, nisu smetnja njegovom porivu za sado-mazohističkim seciranjem individualne i kolektivne bošnjačke svijesti i savjesti.

Tako Hadžifejzović u pravilu otkriva Bošnjake kriminalce, stavlja ih u okove i privodi pravdi, kreira optužnicu, bira sebi prikladne „advokate“ da zastupaju optužnicu, odabrane „advokate“ u vlastitom studiju koji je pretvara u čistilište, podvrgava činu sazrijevanja pomažući im da shvate „male tajne“ i nijanse optužnice. Na kraju, kao medijski imperator, pokazivanjem palca „gore“ ili „dole“, izriče presudu. Institucijama sistema ostaje lakši dio posla, potrebno je da takvu presudu naknadno potvrde. Međutim, kada institucije sistema svojom, ne potvrde njegovu presudu, sistem biva proglašen korumpiranim.

Takvu državu i takav sistem teško da neko može zavoliti, pa ni Bošnjak koji, Božijim usudom, nema rezervne domovine. Domovina se mora voliti da bi se u njoj živjelo i da bi se, uz veliku žrtvu i odricanje, mogla graditi i braniti. Slabljenjem domovinske ljubavi, slabi se i država.

Treba jasno kazati da niko ne brani nečastive, bez obzira kojem narodu po rođenju pripadali, niti nečasne radnje bilo koga, kako na individualnom tako i na kolektivnom planu, ali takve radnje moraju biti prethodno sudski, a ne medijski, verificirane.  Institucije sistema i postoje da bi utvrdile činjenično i pravno stanje stvari. I naravno, niko ne može biti proglašen krivim dok se suprotno ne dokaže, odnosno svako je do izricanja osuđujuće pravosnažne presude nevin i polaže pravo na takav tretman u javnom prostoru.

„Face suđenje“ neodoljivo podsjeća na „kafkijanski proces“ i provocira krv. U takvom suđenju istina se „odmotava“ umjesto da se, na osnovu nepristrasnog otkrivanja i utvrđivanja činjenica, otkriva i spoznaje. Prema relevantnim autoritetima u oblasti novinarstva savremeno novinarstvo se temelji na izvještavanju koje je istinito, tačno, pošteno, nepristrasno i uravnoteženo.

Teško je primjetiti da TV Face neki od pobrojanih standarda novinarstva danas prakticira. Prije se može steći utisak kako se radi o pristrasnom izvještavanju u okviru kojeg se “sagovornik siluje”, koji pod prisilom saopštavajući “željena” imena, zaboravlja vlastito ime, gdje se informacije silom izvlače, a nakon toga oblikuju i sugestivno interpretiraju. Na kraju, kada se optuženik, odnosno osuđenik pred očima javnosti dovoljno ocrni, pušta se “bijeli dim” i progalašava “strašni sud”. Istovremeno, građanstvu se ostavlja mogućnost glasanjem kako bi se na presudu stavio pečat neupitne istine, pri čemu se zaboravlja da se istina ne može zasnivati na izjašnjavanju, broju lajkova ili glasova, nego isključivo na prethodnom istraživanju i utvrđivanju činjenica.

Društvu je potrebno fer i pravedno suđenje i to od nadležnih institucija sistema, koje nema za cilj „skidanje glava“, nego utvrđivanje stvarnog stanja i izricanje presude koja je zasnovana na činjenicama, a ne pretpostavkama. Samo takve presude mogu poslužiti kao osnova za izgradnju ljubavi i jačanje vjere u državu i sistema.

Mediji ne treba da budu sudnica. Medij trebaju pomoću objektivnog informisanja pomoći građanima da sami formiraju vlastiti sud. Građanima se ne trebaju servirati „gotove istine“ koje su, kako to historija često pokazuje, uvijek najopasnije.