Sjedinjene Američke Države suočavaju se s ozbiljnim problemom koji bi mogao imati dugoročne posljedice po njihovu sposobnost vođenja velikog rata. Intenzivna upotreba preciznog dugometnog naoružanja tokom posljednjih sukoba dovela je do značajnog smanjenja zaliha pojedinih najvažnijih američkih projektila, a prema novijim izvještajima neke kategorije municije približile su se kritično niskom nivou.

Posebno zabrinjavaju podaci o potrošnji sistema kao što su ATACMS i Precision Strike Missile (PrSM), ali problem nije ograničen samo na projektile kopnenih snaga. Velikom brzinom trošene su i zalihe Tomahawka, JASSM-a, kao i presretača sistema Patriot i THAAD. Američki Centar za strateške i međunarodne studije upozorio je da obnavljanje dijela tih zaliha neće biti pitanje mjeseci, nego u pojedinim slučajevima može zahtijevati godine.

Ono što ovu situaciju čini posebno važnom jeste činjenica da je američka vojna strategija posljednjih nekoliko decenija u velikoj mjeri zasnovana na geopolitičkoj kontroli svjetskih mora putem nosača aviona koji nose taktičku avijaciju kojoj prostor za djelovanje prave upravo zračne i pomorske platforme za nošenje preciznog oružja dugog dometa. Ideja je jednostavna: protivnika treba onesposobiti sa distance, uništiti njegove radare, komandne centre, aerodrome, logističke baze i sisteme protivzračne odbrane prije nego što američke snage taktičke avijacije sa nosača aviona i kopnenih baza budu izložene ozbiljnom riziku prenoseći vatru na protivnika po dubini. 

Takva strategija funkcioniše sve dok postoji dovoljna količina projektila i platformi za njihov siguran prevoz do tačke lansiranja. Problem nastaje kada rat postane dugotrajan i kada se projektili troše brže nego što ih industrija može proizvesti. Upravo to je iskustvo koje su Sjedinjene Države sada dobile na Bliskom istoku ratujući sa Iranom.

Američka vojna industrija jeste najveća i tehnološki najnaprednija na svijetu, ali ona nije projektovana za beskonačnu proizvodnju sofisticiranih projektila u uslovima rata visokog intenziteta. Moderni projektil nije samo komad metala i eksploziva. Njegova proizvodnja zahtijeva motore, napredne senzore, elektroniku, navigacione sisteme, mikročipove, specijalizirane materijale i veliki broj komponenti koje proizvodi ograničen broj kompanija.

Zbog toga povećanje proizvodnje nije jednostavno pitanje novca. Potrebno je proširiti fabrike, obezbijediti radnu snagu, povećati broj dobavljača i osigurati kritične komponente. Pentagon je već ranije upozoravao na probleme u lancima snabdijevanja i potrebu da se američka proizvodna baza značajno proširi.

Situacija postaje još ozbiljnija kada se posmatra kroz prizmu mogućeg sukoba sa Kinom. Eventualni rat u Indo-pacifičkom regionu zahtijevao bi ogromne količine dugometnog oružja. Američke snage morale bi istovremeno napadati aerodrome, radare, komandne centre, brodove, logističke objekte i protivbrodske sisteme, pri čemu bi udaljenosti bile višestruko veće nego u većini dosadašnjih američkih operacija.

U takvom scenariju potrošnja projektila mogla bi biti ogromna već u prvim sedmicama rata. Jednostavno rečeno strategija širenja geopolitičkog uticaja Amerike prijetnjom silom koja se bazira na sadejstvu pomorskih i zračnih snaga uz minimalnu ili ograničenu upotrebu kopnene vojske je zastarijela.  

Tu dolazi do izražaja jedna od najvećih promjena u savremenom ratovanju. Sposobnost neke države više se ne može mjeriti samo brojem aviona, brodova ili tenkova koje posjeduje. Jednako je važno koliko ima preciznih projektila u skladištima i, još važnije, koliko ih može proizvesti svakog mjeseca u dužem periodu.

Ukrajinski rat već je pokazao koliko je pitanje proizvodnje municije postalo odlučujuće. Velike količine artiljerijske municije, raketa i dronova troše se brže nego što su mnoge zapadne zemlje ranije očekivale. Sada se isti problem pojavljuje i na višem tehnološkom nivou – kod skupih preciznih projektila.

Američki problem dodatno komplikuje činjenica da Washington istovremeno mora voditi računa o potrebama svojih saveznika. Sjedinjene Države godinama isporučuju oružje Ukrajini, Izraelu i drugim partnerima, dok istovremeno moraju održavati vlastite strateške rezerve. Svaka dodatna isporuka znači smanjenje američkih zaliha ukoliko industrija ne može dovoljno brzo proizvesti zamjenu.

Zbog toga se u Washingtonu sve više govori o potrebi dramatičnog povećanja proizvodnje projektila. Cilj više nije samo napraviti dovoljno oružja za mirnodopske potrebe, već izgraditi industrijsku bazu sposobnu da podnese dugotrajni rat velikog intenziteta.

To bi moralo promijeniti i američku vojnu doktrinu, koja će se i dalje bazirati na konvencionalnoj kontroli svjetskih mora i dominaciji u zračnom prostoru, ali uz održavanje pristojne distance u vojno-tehnološkom napretku u zraku i na moru i povećanju dinamike proizvodnje municije svih tipova i namijene. 

Dugo se smatralo da tehnološka superiornost omogućava SAD-u da manjim brojem izuzetno skupih i preciznih sistema ostvari rezultate za koje su nekada bile potrebne ogromne količine konvencionalne municije. Međutim, iskustvo posljednjih ratova pokazuje da protivnik može natjerati američku vojsku da troši te projektile mnogo brže nego što se očekivalo bez želejnih rezultata. 

Posebno je značajno što se problem pojavio upravo nakon intenzivnih američkih operacija protiv Irana. U tom sukobu američke snage morale su koristiti velike količine dugometnih projektila za napade na iranske raketne položaje, radare, komandne centre, infrastrukturu i druge strateške ciljeve, dok je istovremeno ogroman broj presretača bio angažiran za zaštitu američkih i savezničkih snaga od iranskih balističkih projektila i dronova. Time je rat s Iranom pokazao koliko brzo savremeni sukob visokog intenziteta može potrošiti američke zalihe preciznog oružja. Problem je dodatno izražen činjenicom da se najskuplji i tehnološki najzahtjevniji sistemi ne mogu proizvoditi ni približno tempom kojim se mogu potrošiti u ratu.

Zbog toga se u Pentagonu sve više pažnje posvećuje jeftinijim dronovima, lutajućoj municiji i projektilima koji se mogu proizvoditi u velikim količinama. Njihova uloga nije da potpuno zamijene ATACMS, PrSM, JASSM ili Tomahawk, nego da preuzmu dio zadataka kako se najskuplje i najvrjednije oružje ne bi trošilo na ciljeve koji se mogu uništiti jeftinijim sredstvima.

Problem koji se javio u ekonomisanju rata sa Iranom od strane Pentagona je u odnosu između brzine potrošnje i brzine proizvodnje.

Ako se projektil troši za nekoliko minuta, a njegova zamjena zahtijeva mjesece ili godine, dugotrajni rat postaje industrijsko takmičenje. U takvom sukobu nije dovoljno imati najbolje oružje. Potrebno je imati dovoljno tog oružja.

Upravo zato tvrdnja da su SAD "gotovo spalile sve svoje najvažnije dugometne projektile" treba razumjeti kao upozorenje na strukturalni problem, a ne kao tvrdnju da je američki arsenal prazan. Washington još uvijek ima ogromne vojne kapacitete, ali posljednji sukobi pokazali su da čak ni američka vojna industrija nije dovoljno velika da bez posljedica podnese istovremenu i dugotrajnu potrošnju preciznog oružja na više ratišta.

Ako SAD žele zadržati sposobnost vođenja velikog rata protiv ravnopravnog protivnika, morat će proizvoditi ne samo sofisticiranije projektile nego i mnogo veće količine postojećih sistema.

Jer u budućem ratu pitanje više neće biti samo ko ima tehnološki naprednije oružje. Pitanje će biti – ko ga može proizvesti više i brže nego što ga protivnik može uništiti ili potrošiti.