U nastajanju gradova na teritorijama koje su postale dio Osmanskog Carstva od velikog značaja bilo je podizanje arhitektonskog trokuta: džamija, hamama i karavan-saraja.
Hamam je bio jedan od javnih objekata koji je igrao ključnu ulogu u formiranju kasaba i šehera. Oni su imali vrlo važnu ulogu ne samo u podizanju nivoa higijene stanovništva grada i u vršenju abdestnog vjerskog rituala ako su bili u blizini džamije ili mesdžida već i određenu društvenu funkciju.
Na teritoriji današnje Republike Srbije nekada je bio veliki broj hamama koji su stoljećima vršili svoju korisnu funkciju. Nažalost, u barbarskom obračunu s cjelokupnim osmanskim naslijeđem više desetaka hamama, koji su u međuvremenu postali i historijski spomenici od izuzetnog značaja, porušeno je, čime su gradovi koji su postali dio srpske države izgubili neprocjenjivo važan dio svoje kulturne baštine.
Prezentirat ćemo skromni fond hamama koji još postoji na teritoriji Republike Srbije i koji predstavljaju svojevrsne arhitektonske dragulje u historijskoj i kulturnoj baštini gradova u kojima su ostali sačuvani.
HAMAM U NIŠU
U Nišu su nekada bila četiri hamama. Opstao je samo jedan, i to onaj najstariji: hamam u Niškoj tvrđavi koji je smješten uz Stambol kapiju. Prvi podatak o ovom hamamu imamo u Niškom popisnom defteru iz 1498. godine. U tom defteru pominju se dva niška hamama: jedan čiji je vakif Ali-beg, sin Mihal-bega, i drugi čiji je vakif Mehmed-beg, sin Minet-bega.
Niški hamami prvi se put pominju u osmanskim popisima iz 1516. i od 1521. i 1523. godine.
Kada je 1660. godine u Nišu boravio čuveni osmanski putopisac Evlija Čelebija, on je zabilježio da s obje strane mosta na rijeci Nišavi postoji po jedan hamam. Čelebija kaže da hamam na desnoj obali Nišave nije u sastavu Niške tvrđave, odnosno da je van bedema tvrđave, za razliku od današnje situacije. Današnja Niška tvrđava izgrađena je 1723. godine i zato se hamami nisu mogli naći unutar njenih zidina u doba Evlije Čelebije.
Današnji hamam u Niškoj tvrđavi zadužbina je Mehmed-bega Minetovića, prvog sandžak-bega Smederevskog sandžaka od 1459. do 1463. godine. Izgrađen je prije 1489. godine, vjerovatno 1465, i najstariji je sačuvani osmanski objekt u Nišu. Taj hamam pominje se 1760. godine pod nazivom Đumušoglijin hamam.
Hamam u Niškoj tvrđavi spada u red jednostrukih turskih kupatila. Mogao ga je u određenim vremenskim intervalima koristiti ili samo muški ili samo ženski dio stanovništva. Izgrađen je kombinacijom opeke i tesanog kamena, zidova debljine jednog metra.
Hamam se vodom snabdijevao iz Nišave uz pomoć drvenog vitla s posudama, kojim je voda zahvatana iz rijeke i potom je glinenim cijevima ukopanim u zemlji dovođena do rezervoara hamama, gdje je filtrirana. Voda je dijelom zagrijavana. Topla i hladna voda je zatim cijevima odvođena u hamam za kupanje. Nečista voda je na kraju posebnim kanalom vraćana u Nišavu.
Od tvrđavskog hamama nije sačuvan šedrvan-čekaonica, iz koje se ulazilo u svlačionicu (kapaluk), koja i sada postoji. Iz svlačionice se odlazilo u mejdan – pretprostoriju za kupanje. Mejdan je bio povezan s halvatom, kupaonicom koja je podijeljena na dvije manje prostorije.
Na kraju hamama bio je rezervoar za vodu – hazna i đulhana, ložionica. Iznad kapaluka i mejdana postavljena je na krovu po jedna kupola, a iznad halvata dvije.
Hamam u Niškoj tvrđavi izgrađen je u ranom periodu osmanske vlasti nad ovim prostorima. Riječ je o kulturnom dobru od velikog značaja, upisanom u centralni registar 23. decembra 1982. godine, koji vodi Zavod za zaštitu spomenika kulture Niš.
U razdoblju od 1973. do 1975. godine na hamamu su izvršeni konzervatorsko-restauratorski radovi. Nakon restauracije hamam je jedno vrijeme korišten za turistička razgledanja, a potom kao ugostiteljski objekt, a danas se u njemu nalazi Nešvil džez muzej.
Niš je ranije imao još tri hamama. Na lijevoj obali Nišave bio je hamam Ali-bega Mihaloğlua, koji će od 1464. godine biti sandžak-beg Smederevskog sandžaka. Nalazio se na mjestu zgrade gdje je danas knjižara “Svetlost”, na današnjem Trgu kralja Milana. Hamam je stradao u velikom požaru u Jevrejskoj mahali 15. augusta 1879. godine. Krajem 18. stoljeća podignut je treći hamam u Nišu, na početku današnje Obrenovićeve ulice. Radio je do 1924. godine pod nazivom “Ero hamam”. Četvrti hamam u Nišu izgrađen je na početku 19. stoljeća pod nazivom “Veliki hamam na Stambol kapiji”, prema istoimenoj mahali. Nalazio se na mjestu na kojem je danas Narodno pozorište. Uništen je u aprilu 1941. godine prilikom njemačkog bombardiranja Niša.
HAMAM U SOKOBANJI
Čuveno tursko kupatilo, danas kupatilo “Park”, odnosno hamam u Sokobanji, izgrađeno je u ranom periodu osmanske vlasti u 15. stoljeću. Hamam je tri puta renoviran. Kao značajan historijski spomenik, stavljen je pod zaštitu države.
Hamam se nalazi u centru Sokobanje. Sokobanjsko ljekovito kupatilo prvi put spominje Evlija Čelebija 1663. godine. Kaže da je “vrlo impozantno, u dobroj građevini, s kupolama pokrivenim olovom, sa šedrvanom i sobama za kupanje”. Navodi da postoji odvojeno kupatilo za žene, da se topla voda najprije miješa s hladnom i napominje da su ovdje dolazili na oporavak bolesnici čak iz Male Azije.
Kao lječilište, hamam-banju pominje i austrijski osvajač koji je 1737. godine zapisao da je „“veliko selo Banja dražesno mjesto. (...) Ima kupatila za koja se priča da su divna. (...) Sagrađena su od mermera i održavaju se sa puno čistoće”.
Ovo je čift ili dvojni hamam, s odvojenim prostorijama i bazenima za kupanje žena i muškaraca. Obično su u hamamima bazeni pravougaonog oblika, a bazeni hamama u Sokobanji su okrugli.
U Sokobanju je 1834. godine došao knez Miloš Obrenović. Naredio je da se hamam u Sokobanji renovira. Zatim je 1835. godine poslao ljekovitu vodu iz hamama na zvaničnu analizu u Beč, gdje je prvi put naučno ustanovljena njena ljekovitost. Kao uspomenu na to vrijeme, imamo i posebnu kadu koja je bila sagrađena samo za njega i koja je i sada u funkciji.
Preko puta hamama izgrađen je “Milošev konak”, koji je služio kao boravišno mjesto kneza i njegove administracije dok je boravio u Sokobanji. Posljednji put hamam je obnovljen 2005. godine, a prepoznat ćemo ga i kao kupatilo iz filma Zona Zamfirova Zdravka Šotre.
HAMAM NA KALEMEGDANU U BEOGRADU
Hamam u Beogradu nalazi se u Donjem gradu, u blizini istočne kapije na Kalemegdanu. Podignut je u 19. stoljeću, na ruševinama baruthane. U središnjem je dijelu hamama glavna prostorija, natkrivena prostranom plitkom kupolom s otvorima za osvjetljenje. Iza nje je nekada postojala i prostorija za loženje, s rezervoarom za toplu vodu.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata hamam je služio kao vojničko kupatilo, ali je kasnije devastiran i djelimično razoren eksplozijom u obližnjoj Istočnoj kapiji u vrijeme angloameričkog bombardiranja 1944. godine.
Godine 1962, nakon osnivanja Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, pristupilo se obnovi hamama kao objekta neospornih spomeničkih svojstava. Dvije godine kasnije rekonstrukcija objekta završena je i naredne tri godine hamam je čekao svoju novu namjenu. U njemu je 1967/68. godine smješten planetarij Astronomskog društva “Ruđer Bošković”.
Pored ovog, na prostoru Beogradske tvrđave postojala su još dva hamama. Jedan je bio podignut nakon osmanskog osvajanja Beograda 1521. godine u Donjem gradu, u neposrednoj blizini ovog sačuvanog, a drugi u drugoj polovini 18. stoljeća u Gornjem gradu. Nažalost, ove građevine danas su poznate samo na osnovu rezultata arheoloških istraživanja i sačuvane historijske dokumentacije.
HAMAM U JOŠANIČKOJ BANJI
Jošanička Banja gradsko je naselje koje pripada općini Raška. Poznata je po svojim ljekovitim termalnim izvorima. U njoj su Osmanlije izgradile hamam koji predstavlja najstariji kulturno-historijski spomenik u Jošaničkoj Banji. Hamam je primjer orijentalne arhitekture i do danas je u upotrebi. Smješten je na lijevoj obali rijeke Jošanice, 20 metara nizvodno od glavnog izvora.
Izgrađen je u periodu osmanske vladavine, najkasnije u 18. stoljeću. Ima svega dvije prostorije i očito je izgrađen kao ljekovita banja – kaplidža. Glavni dio hamama u cijelosti je sačuvan do danas. U podu je stepenasto ukopan bazen, te sofe za sjedenje i niše u zidovima za odlaganje pribora za kupanje. Centralni prostor natkriven je plitkom slijepom kupolom. Krov na četiri vode pokriven je ćeramidom. Fasade su skromno obrađene.
Termalni izvori Jošaničke Banje bili su omiljeni i srpskom knezu Milošu, na čiji je zahtjev 1834. godine izvršeno i prvo zvanično ispitivanje njihove ljekovitosti.
Na osnovu Odluke Vlade Republike Srbije iz 1997. godine, hamam u Jošaničkoj Banji proglašen je za nepokretno kulturno dobro kao spomenik kulture. Pod teritorijalnom je nadležnošću Zavoda za zaštitu spomenika kulture Kraljevo.
Finansijskim ulaganjem Ministarstva kulture Republike Srbije i najvećim dijelom turske vakufske direkcije stari hamam renoviran je 2018. godine. Obnovljen je u autentičnom obliku, pa će se ovaj objekt koristiti i dalje za kupanje u termalnoj vodi i za liječenje.
HAMAM U BRESTOVAČKOJ BANJI KOD BORA
Hamam (ilidža) u Brestovačkoj Banji najstariji je objekt na teritoriji općine Bor. Brestovačka Banja smještena je na nadmorskoj visini od 385 metara u lijepom ambijentu na obalama Brestovačke rijeke i rječice Pujice, okružena stoljetnom šumom, na udaljenosti od 8 kilometara jugozapadno od Bora. Hamam potječe iz perioda osmanske vladavine nad ovim prostorima, najvjerovatnije iz 18. stoljeća. Nakon prestanka osmanske vlasti nad ovim krajevima, hamam ne mijenja svoju funkciju, ali značajno mijenja svoj historijski značaj. Hamam će postati omiljeno mjesto kneza Miloša Obrenovića, gdje se liječio od reume. Preko puta hamama knez Miloš je izgradio konak za svoje i potrebe svoje pratnje.
Hamam je restauriran 1970. godine. Predstavlja malu građevinu debelih i bijelo okrečenih zidova. Kvadratnog je oblika, dužine 5 metara i širine 6 metara. Kupolasti krov obložen je bakrom.
U centralnom prostoru dominira bazen prečnika 2,6 metara i dubine 1,1 metar, s kružno izrađenom klupom od kamena i stepenicama. Kroz kamenje je proticala topla i ljekovita voda od 27 Celzijevih stepeni. Spada u red ljekovitijih voda. Baron Herder je vodu ove banje poredio s vodama austrijskih i švicarskih banja. U ovoj banji uspješno se liječe oboljenja kičmenog stuba, kostiju, zglobova, mišića i kože.
U arhitektonskom smislu hamam pripada orijentalnom tipu gradnje, što posebno naglašava poluloptasti svod – kube, koji je u prošlosti bio pokriven ćeramidom. Na kubetu (kupoli) postoji 9 zvjezdastih otvora, popunjenih raznobojnim staklom. Tokom manifestacije “Dani banje” hamam je otvoren za razgledanje posjetiocima.
HAMAM U BAČU
Iako su od njega ostale samo ruine, hamam u Baču u 16. stoljeću, kada je izgrađen, imao je tretman ekskluzivnog hamama. Predstavlja nepokretno kulturno dobro kao spomenik kulture od velikog značaja. Hamam u Baču jedina je sačuvana građevina ove vrste u Vojvodini.
Bač je bio pod osmanskom vlašću od 1529. do 1687. godine. Bio je centar kadiluka i sjedište nahije koja je brojala 70 sela. Pripadao je Segedinskom sandžaku. Ovo je mjesto krajem 16. stoljeća imalo 400 muslimanskih i samo 15 kršćanskih kuća.
Hamam je najvjerovatnije izgrađen nakon 1578. godine, a bilježi ga i Evlija Čelebija prilikom posjete Baču 1665. godine.
Na osnovu arheoloških nalaza vidimo da je u hamamu bilo šest prostorija: soba za poslugu, šadrvan – čekaonica, svlačionica, halvat – glavna odaja za kupanje, hazna – rezervoar u koji je dovođena voda keramičkim cijevima i đulhan – ložionica. Hamam je djelimično porušen, ali je sačuvan dio kubeta nad centralnom prostorijom. Sačuvani su i zidovi nekoliko prostorija s posudama iz tog doba, kao i vidljivi ostaci keramičkih cijevi koje su služile za razvođenje tople i hladne vode.
O hamamu u Vranju smo već pisali, dok ćemo hamame u Novom Pazaru posebno obraditi.