Šabić navodi da se potaknuta tim sindromom gubitka, odlučila na rad bilježenja i tumačenja bh. prezimena.
"Da buduće generacije znaju ko je bio pod nâmom i imenom Bosanaca i Hercegovaca, i da se ne zateknu u stihovima pjesme 'Ne znamo ko su bili ti stari narodi' Ćamila Sijarića: 'Da su nam ostala njihova imena danas bismo znali s kojim su se imenima s brda na brdo dozivali, ti stari narodi. Za drugo ih ne bismo ni pitali'" kazala je Šabić, lingvistica iz područlja onomastike, nauke koja se bavi proučavanjem imena ljudi (antroponimi) i imena mjesta (toponimi).
Govoreći o historijatu prezimena u BiH, te identitetima koja se vežu za nastanak prezimena, Šabić kaže da je o "procesu poprezimenjavaja moguće govoriti u kontekstu svih narodnosti i odnárođivanja".
"Većina je prezimena, u duhu našega jezika, oblikovana preko završetaka –ović, –ević ili –ić, pa su sama prezimena postala kruti označitelji kolektivnoga identiteta. Tako je onomastičar Petar Šimunović oblikovao krilaticu '-ići to su Jugovići'" kazala je Šabić.
S druge strane, ističe autorica knjige “Prezimena u Bosni i Hercegovini”, budući da BiH ima značajku etničkog diverziteta i predstavlja jedno od najdinamičnijih migracijskih područja na Balkanu, u prezimenima je moguće potvrditi širok fond imena etničkih manjina, npr: Čeh, Mađar, Talijan, Poljak, Nijemac, Izrael, Misir, Bugarčić, Grk, Arnaut, Vlahinić, Romčević, Turčić, Crnogorac, Hrvatinić i druga.
Referirajući se na njihovo porijeklo, kroz prezimena je moguće govoriti o identitarnosti, koja je ostala postojana kao legitimno pravo u društvu koje poznaje etničke različitosti. Međutim, zbog suživota i asimilacije, u većini tih primjera ispravnije je pozvati se na sentenciju 'illa mihi Patria est, ubi pastor, non ubi nastor', u značenju 'domovina je ondje gdje živim, a ne gdje sam se rodio', budući da je potisnut osjećaj ranije nacionalne pripadnosti u korist bosanske - navela je Šabić.
Govoreći o učestalosti pojedinih prezimena, pojašnjava da prema podacima iz Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, a koji su oblikovani nad rezultatima Popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini iz 2013. godine, najveću učestalost ima prezime Hodžić s više od 22.008 nositelja, slijede Kovačević s 15.868, Delić s 13.040, Halilović 12.326, Hadžić 11.256, zatim Babić, Marić i Petrović s oko 10.000 nositelja prezimena, dok drugi bilježe nižu učestalost.
"Međutim, uzevši u obzir stope nataliteta i mortaliteta, običaj promjene prezimena pri vjenčanju koji i dalje iskazuje jakost, izgledno je da su ove brojke pretrpjele promjene" zaključila je.
Šabić ističe da su najstarija potvrđena srednjovjekovna jednokratna prezimena Ohmučanin na stećku iz 1193. godine, zatim Poličić i Turbić u tekstu Povelje bana Ninoslava iz 1240. godine.
"Među srednjovjekovnim, najfrekventnija su patronimska, izvedena iz očeva imena (Bogdanović ili Radičević), zatim prezimena motivirana zanimanjem (Kovač ili Zlatar), porijeklom (Zvorničanin ili Crnogorac) i osobinom nositelja (Krivoušić, Trbonja). Takva prezimena uživaju i status najstarijih" pojasnila je Šabić.
Kad je riječ o nastanku prezimena te njihovom klasnom nastanku, Šabić kaže da su između XII i XX st., bosanska prezimena evoluirala od rijetke pojave i statusa ab libitum – samovoljnog i slobodnog odabira, preko per interim – jednokratnoga, uglavnom generacijskog prezimena, do ab intestato – zakonskim aktom propisane obligacije, od kada se prezime može naslijediti bez oporuke, na temelju zakonskoga prava kao srodnik.
"Dakle, prezimenski razvoj se očitovao slijedom od rijetke pojavnosti, preko jednokratnosti, do ustaljivanja u antroponimijskoj formuli, koju su prvo ponijeli nadređeni, a zatim godinama poslije podređeni, velikaši prije seljaka, muškarci prije žena" podvukla je.
Kad je riječ o nestanku prezimena i rodova, Šabić navodi da zbog negativne stope nataliteta, biološke ugroze te mogućnosti preimenovanja kao izvanjezičnih razloga, jasno je da su mnoga prezimena napustla aktivni leksički sloj bosanskoga jezika.
"U Mostaru su donedavno postojala muslimanska prezimena Sinovčević i Ibrikdar, ali te loze (kako metaforično nazivamo) više nisu s nama, što nas ne sprečava da čuvamo spomen na njih" kazala je.
Govoreći o prezimenima koja su karakteristična za Bosnu i Hercegovinu, dodaje da bi u kontekstu tipiziranih prezimena označila višečlane prezimenske složenice tvorene iz više titularnih naziva ili zvanja, kao što su npr. Hadžihafizbegović ili ekspresivne složenice: Derigaća, Puzigaća, Derikonja, Derikrava, Gazibara, Gazivoda, Palikuća, Vrtikapa, Danguba, Zlojutro, Zlomužica i dr.
"Ponekad je motiv imenovanja nepromišljeno odabran. Međutim, bilo da je nadjevatelj bio duhovit ili uvredljiv, u njima se zrcali blago bh. dosjetljivosti. Takvi su primjeri: Guzina, Guzijan, Šupčić, Prdavac, Međed, Prasac, Šejtan, Debeljak ili Debelnogić. Ipak, ekspresivna prezimena nisu isključivo naše obilježje nego u istim ili sličnim varijantama postoje u geografski susjednim i genetski srodnim onomastikonima. Takva su i prezimena Somun, Kobasica, Maslenjak, Gibanica, Čimbur, Čorbo, Ćevapović, Pilav, Burek, Gurabić, Kajmaković, Tarana, Sudžuka, Pekmez i dr., koja mogu funkcionirati i kao gastronomski egzotizmi" podcrtala je Šabić.
Knjigom “Prezimena u Bosni i Hercegovini” autorice Indire Šabić je obuhvaćeno 10.000 prezimena.
"Budući da je ovo istaživanje isprovociralo pozitivne reakcije kod naših sugrađana, od publiciranja knjige uživam u javljanjima, onomastičkome dijalogiziranju i prikupljanju novih oblika. S tim u vezi, reprintirano će izdanje ponuditi opsežniji korpus" kazala je u razgovoru za Fenu onomastičarka Indira Šabić.
Indira Šabić diplomirala je na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta Univerziteta u Tuzli. Doktorirala je na Filozofskome fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku ( Hrvatska), i stekla zvanje doktorice humanističkih nauka iz polja filologije.
Autorica je knjiga" Antroponimija i toponimija bosanskoga srednjovjekovlja", "Prezimena u Bosni i Hercegovini" i više od četrdeset naučnih radova u domaćim i regionalnim (Austrija, Crna Gora, Hrvatska, Mađarska, Rumunija, Srbija) časopisima i zbornicima skupova. Sudjelovala je kao izlagačica na velikom broju domaćih i međunarodnih naučnih konferencija, simpozija i okruglih stolova.
Od 2012. godine radi na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Tuzli (spoljna saradnica), a od školske 2019./2020. godine predaje hrvatski jezik u Općoj gimnaziji KŠC "Sveti Franjo“ u Tuzli.