Dugi pramenovi magle vukli su se lagahno dugom posavskom ravnicom. Tišina je vladala u dugom ešalonu vojnika polegnutih duž ivice šumarka. Raspoređeni u šumi, čekali smo svitanje, drhtali od prohladnog jutra. Vidim krajičkom oka kako neki kriomice pripaljuju cigarete iza leđa vojnika ispred sebe.

Čekali smo znak izviđača da krenemo u napad. Sve glasnije kreketanje žaba nagovještavalo nam je da su kanal i nasip veoma blizu, tu ispred nas.

Izviđači su krenuli za mraka. Na cijeloj liniji napada bilo je dogovoreno da u šest sati otvore vatru na stražare na nasipu. Svi smo bili u nekom grču dok smo iščekivali signal da se krene naprijed. Dolje, nekih deset metara ispred nas, Samir pokazuje rukom na motorolu da neko slučajno ne bi uključio frekvenciju jer je to ovdje veoma opasno. Prije tri dana četnici su nam za nekoliko minuta upali u vezu i umalo nismo izgubili momke koji su bili u izviđanju terena.

Čekali smo jer su to bile posljednje minute prije nego kazaljke na satu pokažu tačno šest sati. Odjeknula je jaka detonacija, a za njom odmah i druga. Imali su pojačanje od jednog voda koje je bilo odmah ispred nas. Jaka puščana paljba odjekivala je ravnicom. Samir ustajući dade znak rukom da krenemo naprijed. Uz huk iznad naših glava nekoliko minobacačkih granata pade iza neprijateljske linije. Bila je to podrška od naših momaka na minobacačima.

Nakon što su izvidnici izvršili prvi udar, stvorili su prostor za prolaz preko nasipa, ali greškom veze nisu nam mogli odmah javiti o svom uspjehu pa smo izgubili tempo napada. Nismo znali tačno na kojem je dijelu linija probijena. Pucnjava je dolazila sa svih strana ispred nas.

Ubrzo, na samom razgraničenju između linija, pade nekoliko granata većeg kalibra. Lijevo i desno od nas čula se puščana i mitraljeska paljba izmiješana s detonacijama tenkovskih i topovskih projektila.

Jasmin dolazi i javljaju nam da su naši momci zauzeli dio rovova, ali da, zbog jake vatre iz dva PAM-a i podrške minobacača, mi još nećemo krenuti. Samir je uspio vezom dobiti prednji dio i dogovorili su način i vrijeme prodora naših jedinica naprijed. Mi bismo trebali na samom proplanku razvaliti četnički desni bok i izvršiti spajanje s našim momcima koji već drže pod kontrolom osam zauzetih rovova.

Nakon gotovo sat čekanja dolazi jedan od komandira iz 108. brigade i daje nam uputstva o pravcima napada. Svima nam je jasno da više nema faktora iznenađenja i da svako naše daljnje odlaganje stvara dodatne probleme našim momcima koji drže dio tek zaposjednute linije. Samir je pokazao Mehmedu i Dini pravac našeg kretanja i uz posljednja uputstva naredio je pokret.

U borbenom smo rasporedu krenuli kroz šumu prema nasipu s kojeg se čula sporadična pucnjava. Na tristotinjak metara od nasipa šuma se iznenada prorijedila i našli smo se na otvorenom prostoru. Ispred nas se nalazio rov s mitraljezom, koji nas je zasipao rafalima. Na samom prilazu pogođena su dva momka iz Tuzle. Jedan od njih bio je teško ranjen, a četvorica su ga brzo na nosilima odnijela prema polaznom položaju.

Desno od nas PAT nemilosrdno tuče i po nama i lijevo od nas. Polijegali smo iza rijetkih hrastova. Mitraljez je bušio stoljetna hrastova stabla i debele topole kao da su od papira, a po nama je padalo iverje.

Bili smo prikovani za zemlju, bez ikakve mogućnosti da idemo naprijed. Ispod naših nogu Samir je sada glasno galamio na nekoga preko motorole. Do mene su Mehmed i Nihad. Meci mitraljeza i PAM-a, pogađajući tačno ispred nas, otkidaju velike komade zemlje i žila drveća i bacaju ih po nama. Odozgo, lijevo od nas, vuku još dva teško ranjena momka. Još nekoliko granata dolijeće i pada odmah iza naših leđa. Na ovakvom mjestu očito je da smo lahak plijen za njihovu artiljeriju.

Nihad odmahuje glavom pokazujući naprijed: “Ovo mi se nije od jutros sviđalo. Otkako smo krenuli, ovo je sve kilavo i nakaradno.” Smijući se njegovim slutnjama, Mehmed ga udari po šljemu: “Ne boj se, za dva sata mi ćemo biti u njihovim rovovima.” Nihad je samo nevoljko i nervozno mahao glavom.

Ponovo se u šikaru do nas stropošta uz zaglušujuću detonaciju nekoliko minobacačkih granata.

Više smo od pola sata ležali i puzali od drveta do drveta sklanjajući se od mitraljeza, PAM-a i strahujući od minobacača 60 mm koji nas je “tražio” po šumi. Nevjerovatno je bilo kako niko još nije bio pogođen u ovoj našoj grupi.

Stotinjak metara udesno od mitraljeskog rova na nasipu se nalazio vojnik koji je sve vrijeme nešto nerazumljivo vikao, dizao pušku, skidao kacigu, skakao, ali mi nismo bili sigurni je li to naš izviđač ili je kakva četnička zamka.

Tek smo poslije saznali da je to bio naš izviđač koji je doslovce izgubio glas i živce pokušavajući nas dozvati da dođemo do tog dijela proplanka jer su naši i taj dio bili zauzeli i držali pod kontrolom.

 Kada je izvidnik lično pod kišom metaka došao i javio da moramo odmah krenuti, pokrenuo nas je na izuzetno uspješan juriš do samog nasipa. Strašna salva metaka sručila se na četnike koji su bili u tranšejama s druge strane. Gotovo stotinu boraca u trku prema nasipu uz gromoglasni “huraaa” te istovremenu pojedinačnu i rafalnu paljbu natjeralo je neprijateljskog mitraljesca i ostale agresorske vojnike u bijeg.

Nismo, srećom, nastavili trčati jer je s druge strane neprijatelj bio utvrđen jače nego što smo to mi uopće pretpostavljali, a u zasjedi je stajao i oklopni transporter s protuavionskim mitraljezom.

Kada je transporter počeo prilaziti nasipu, Zike je ispalio kumulativnu tromblonsku minu koja je detonirala tik do transportera, koji se potom u punom gasu dao u panični bijeg kroz rijetku šumu poskakujući na neravnom terenu lijevo-desno. Zike opali još jednu minu i opet promaši za metar-dva, a ovaj nastavi juriti šumom te se, nestavši iza visokog šipražja, više nije pojavljivao.

Tad započne paljba po našem lijevom boku. Nismo znali o čemu je riječ. U prvom sam momentu mislio da to pucaju naši jer nisu znali da smo zaposjeli i ovaj dio linije.

Nermina Omerdića metak je prostrijelio kroz obje butine. Brzo smo ga izvukli u zaklon da ga previjemo. Pitam ga može li micati prstima, on razgovara kao da se ništa nije dogodilo i objašnjava da osjeća obje noge i da može micati stopalima i prstima. U tom sam trenutku bio sretan zbog njega. Imao je jedva dvadesetak godina, bili smo generacija.

Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja uništavanja desnog bunkera, prebacivanje kroz uski koridor preko nasipa odvijalo se pod unakrsnom vatrom dvaju mitraljeza. Dolje su izvučena još tri ranjena momka iz Tuzle. Broj ranjenih povećavao se iz minute u minutu. Morali smo sada svi preko nasipa da bismo se spojili s našim desnim bokom.

Nasip su pretrčavala po dvojica vojnika, uz istovremenu paljbu po lijevom mitraljezu, kako bi ga prisilili da barem na trenutak prekine s vatrom.

Kada bismo uskočili u rov na vrhu nasipa, isto bi se ponavljalo prema mitraljezu iz desnog bunkera, samo je sada brisani prostor bio mnogo duži. Vojnici bi trčali, a od mitraljeskih rafala oko njihovih nogu poskakivao bi pijesak i busenje trave. Duboko sam udahnuo i potrčao prema gore. Meci su zviždali i tupo udarali u zemlju.

Neposredno prije nego ću uskočiti u rov na nasipu, okrenem se i vidim kako zrno Suada pogodi u vrat. Jako je krvario, ali nisu mu bile ugrožene vitalne funkcije. Brzo su i njega previli i prebacili na sigurno dolje prema šumi.

Dio momaka probio se do nas. Kao pojačanje dolaze momci iz Srebrenika. Pucnjava sada odjekuje i lijevo i desno. Jaka i gromoglasna pucnjava dokaz je da smo preuzeli inicijativu.

Desno, dolje prema šumici, mitraljezac koji nas je držao prikovane za zemlju iskače i daje se u bijeg. Samo što je odmakao nekih petnaest metara stiže ga rafal našeg mitraljesca. Pokošen pada i ostaje nepomičan ležati.

Dok se krećemo desno prema našim momcima, gazije iz Srebrenika krče put pred nama. Samo dva rova dalje u tranšeji je pet mrtvih četnika. Jedan od njih, u pokušaju da iskoči iz tranšeje, uhvaćen je u mrežu metaka i onako u raskoraku ostao ležati preko grudobrana.

Brzo smo stigli do naše ekipe dolje desno. Svi su bili na okupu. Sajo, Mirza, Suad i Mehmed dočekali su nas s veseljem. Samo su jedan rov niže nas momci iz 108. brigade, koji su jutros probili liniju. Jedan od njih donosi dokumente od mrtvih četnika. Trojica od njih peterice su iz Srbije: dvojica iz Apatina, a jedan iz Šapca.

Za nepuna tri sata ovladalo se cijelom dužinom linije na potezu kod Duge Njive. Sjeo sam i odahnuo. Do mene je sjeo Mehmed i othuknuo: “Bio je ovo pravo dug dan, a tek je jedan poslije podne.” Nasmijasmo se svi.

U daljini su se čule detonacije. Vojnici koji su dolazili pripremali su tranšeje i opremu. Znali smo da ovo zatišje neće dugo trajati, ubrzo će kontranapad, samo dok četnici malo srede redove. Nismo marili za to, jer mi smo bili spremni, mi smo bili svoji na svome.