Ruvejd-efendija Jahić u tri srpska logora proveo jedanaest mjeseci

Ruvejd-efendija Jahića Agresija na Bosnu i Hercegovinu zatekla je u Diviču, živopisnom naselju na Zvorničkom jezeru, koje je od njega napravilo poluostrvo. Od grada Zvornika udaljeno je nekih tri kilometra. U ovaj džemat došao je iz Skucanog Vakufa kod Sanskog Mosta, u kojem je proveo nepune tri godine. Ukazanu priliku da imamsku misiju nastavi u Diviču kod Zvornika, mjestu koje je gotovo 300 kilometara bliže njegovoj rodnoj kući u Miljanovcima (Kalesija), nije propustio. Službu u Diviču započeo je prvog aprila 1979. i ona je trajala dok ga u maju 1992. zločinci iz srpskog naroda nisu odveli u logor. Po izlasku iz logora, u kojem je proveo gotovo godinu dana, obnašao je funkciju glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Zvornik sa sjedištem u Tuzli. Iz Tuzle je otišao u njemački grad Witten i u tamošnjem bošnjačkom džematu nastavio imamsku misiju.

PRVO PREBIJANJE DOŽIVIO U DŽAMIJI

O odvođenju u logor i mučenjima i torturama kojima je kao vjerski poslenik bio izložen u nekoliko kazamata efendija Jahić kaže: “Po ulasku vojske i paravojnih formacija ja sam u džamiji u Diviču više od dva sata zlostavljan, tučen i maltretiran od šesterice vojnika. Tukli su me čizmama, kundacima, bokserima i drugim predmetima. Ovdje sam jedva ostao živ. Potom sam odveden u bolnicu u Zvornik, gdje su mi, pored povreda svih tjelesnih organa, ustanovili da imam pet slomljenih rebara, frakturu glave, uboj na svim dijelovima tijela i u bolnici sam ostao 15 dana. Uslijedilo je odvođenje u logore. Prvo u logor 'Novi izvor' u Zvorniku, pa 'Čelopek', pa ponovo 'Novi izvor' i na kraju u 'Batković' kod Bijeljine, jedan od najvećih srpskih kazamata.”

NAJVIŠE SU NAS TUKLI NA BAJRAM I VIDOVDAN

“U Čelopek, u tzv. Dom kulture, dovedeni smo krajem maja i tu smo ostali do 29. juna. Bio je to zloglasan logor, jedan od najgorih na području Zvornika. Po dolasku u logor ljude su svakodnevno izvodili i tukli i mučili do iznemoglosti. Upadale su razne paravojne formacije koje su sa sobom, pored oružja, nosile i razne električne kablove, drvene palije, drvena držala za krampe, buzdovane, noževe i druge stvari. Njima su tukli logoraše. Mnogi su poslije mučenja u mukama umirali. U ovom logoru, pored mještana Diviča, bio je jedan broj ljudi dovedenih iz Zvornika i okolnih mjesta. Najgore je bilo na jedan dan prije Kurbanskog bajrama i drugi put na dan 28. juna, na njihov Vidovdan. Tada je, samo u jednom danu, ubijeno preko dvadeset ljudi, a isto toliko je bilo teško ranjenih. Poslije ovog masakra, sljedećeg dana, 29. juna, vratili su nas ponovo u grad Zvornik, u 'Novi izvor', i tu smo ostali do 15. jula, kada smo prebačeni u logor 'Batković'. U 'Čelopek' iz Diviča je odvedeno sto sedamdeset i tri (173) čovjeka, a iz 'Čelopeka' nas je vraćeno u Zvornik manje od polovine. Kroz logore smrti 'Čelopek', 'Novi izvor', 'Šperploča', 'Standard', 'Gerina klaonica' u Diviču, 'Batković' na razne načine je ubijeno 107 Divičana, bosanskih šehida.”

U BATKOVIĆU ZATEKAO JOŠ JEDNOG IMAMA

“U 'Batković' sam stigao 15. jula 1992. godine, koji je prije našeg dolaska već bio popunjen s logorašima iz sjeveroistočne Bosne. Najviše je bilo logoraša iz Brčkog, Brezova Polja, Kalesije, Vlasenice, Bratunca, Zvornika, Janje, Bijeljine, a kasnije će dovoditi ljude iz drugih krajeva, naročito po zatvaranju logora 'Manjača'. 

U logoru sam sreo kolegu Osman-efendiju Kavazovića, koji je u logor 'Batković' doveden prije mene, zajedno sa svojim džematlijama iz Brezova Polja. Osman-efendija je bio u logoru do kraja septembra 1992, kada je odveden u razmjenu zajedno s jednim brojem svojih džematlija. U logoru smo često vrijeme provodili zajedno i mnogo je bilo lakše podnositi logorske dane u njegovom društvu. U tom sam logoru bio od 15. jula 1992. do 26. aprila 1993. godine. Ukupno sam u tri logora patio od 25. maja 1992. do 26. aprila 1993. godine. Bio je to dug period, gotovo godina dana, s puno boli i patnje, stradanja mnogih meni dragih osoba i prijatelja, tuge i žalosti, nade i iščekivanja slobode. Danas, sjećajući se svih patnji i stradanja kroz koje sam prošao zajedno s mojim dragim Divičanima, molim dragog Boga da šehidima Čelopeka podari Džennet, porodicama sabur i da se zlo onog vremena kroz koje smo mi prošli nikada i nikome više ne ponovi.”

Svoja sjećanja na patnje u logorima “Novi izvor”, “Čelopek” i “Batković” Ruvejd-efendija Jahić ovjekovječio je u knjizi Od logora do slobode: kroz patnje Čelopeka i Batkovića.

ODLAZAK U DIJASPORU

Efendija Jahić je u Witten došao 1. oktobra 1994. godine. U tom je džematu ostao punih 27 godina. Zajedno s džematlijama sačuvao je džemat, kupili su vakufski stan, prostor za džamiju, sagradili potpuno novu džamiju i islamski centar koji predstavljaju jedan od najljepših objekata Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj. O svom džematu Witten rekao je i ovo: “Prve godine rada u džematu su bile veoma teške. To je period nastajanja i osnivanja. Ljudi su živjeli 20 godina u Njemačkoj bez džemata i imama. Ali zajedno smo rasli u džematu i u emanet novim generacijama ostavljamo ovu džamiju, da se zajedno druže u ovom safu i da održavaju svoju vjeru i kulturu na ovim prostorima. Velika zahvalnost pripada svim mojim džematlijama koji su me podržavali tokom svih ovih dvadeset i sedam godina, koje smo zajedno proveli.”

U penziji je od prvog jula 2021. Po završetku imamske misije u Wittenu odselio se u grad Mülheim an der Ruhr kod Essena.

NIKAD NIJE ZABORAVIO DIVIČ

Slično kao i Osman-efendija Kavazović, njegov sapatnik u logoru “Batković”, nikada nije zaboravio džemat iz kojeg je odveden u logor. On se Diviču vraća kad god ima priliku, čak više i češće nego rodnim Miljanovcima. O Diviču kaže: “U Divič sam se opet vratio 2003. godine. U njemu sam dovršio gradnju porodične kuće. U Divič svake godine dolazim na odmor s porodicom. Tu rado provodim odmor, tu su mi se rodile kćerke Summeja i Seida, (najstarija Semha rođena je u Sanskom Mostu), tu su mi djeca išla u školu, imaju svoje prijatelje i rado dolaze u Divič. Moja hanuma i ja, također, rado dolazimo, jer smo u Diviču proveli naše najljepše godine života, tu imamo puno prijatelja, poznanika. Velik broj mojih učenika se raduje našem dolasku na odmor i druženje. Divič je, po mom mišljenju, jedno od najljepših mjesta u Bosni i Hercegovini. On je dragulj na Drini, a i ljudi su dobri domaćini i vole svoj kraj. Danas u Divič dolaze ljudi iz svih krajeva naše BiH, posebno iz sjeveroistočne Bosne, dolaze porodično na druženje i zajedničke večere.”