“U posljednja 24 sata avioni ruskih zračno-svemirskih snaga i sirijskih zračnih snaga izveli su raketne i bombaške napade (...) likvidirano je više od 300 terorista, 55 vozila i jedno skladište”, stajalo je u ruskom ratnom izvještaju objavljenom nekoliko sati prije nego što će Bashar Al Assad pobjeći iz Sirije. Dan kasnije, rječnik Kremlja i njegovih propagandnih kanala je promijenjen: više se nije govorilo o “teroristima”, već o “pobunjenicima” i “opozicionarima“. Razlog je jednostavan: Moskva pregovara s novim vlastima Sirije, zemlje u kojoj se nalaze jedine baze koje toj zemlji dopuštaju slanje trupa i oružja u Afriku i na druga mjesta na Bliskom istoku.
"Došlo je vrijeme za temeljitu analizu događaja, ali je još uvijek teško predvidjeti konačan ishod koji će uslijediti nakon ovog razdoblja neizvjesnosti", zagonetno je u utorak rekao glasnogovornik predsjednika Vladimira Putina Dmitrij Peskov o budućnosti ruske prisutnosti u Siriji. Američki dnevnik The Wall Street Journal izvijestio je da je u trostranim pregovorima između Rusije, Turske i Irana sedmog decembra Moskva dobila garancije da njene baze neće biti napadnute tokom sirijske tranzicije.
Vojna saradnja sa sirijskom diktaturom traje više od pola stoljeća. Godine 1971. Kremlj i otac odbjeglog bivšeg predsjednika, Hafez al-Assad, potpisali su pakt prema kojem će sovjetska flota imati luku u Tartusu za punjenje goriva i popravke. Ovaj objekat je službeno jedini logistički centar ruske mornarice u inozemstvu - luku Sevastopolj je nezakonito pripojila Moskva zajedno s ostatkom Krima 2014.
Luka Tartus bila je pod kontrolom sirijske vlade do 2017. Na početku građanskog rata 2011. bila je ključna u uspjehu "Syrian Expressa", masovne isporuke ruskog oružja u Damask brodovima koji su polazili iz Crnog mora. Luka je proširena novim objektima i protivzračnim baterijama S-300 i S-400 kada je 2015. započela direktna ruska intervencija, a dvije godine kasnije Putin i Assad potpisali su sporazum prema kojem bi ta enklava mogla ugostiti do 11 ruskih brodova—uključujući nuklearne — a njena bi kontrola bila besplatno prenesena na Moskvu na 49 godina.
Druga ruska baza u Siriji je aerodrom Hmeimim u blizini Tartusa. Moskva je postavila objekat iznad međunarodnog aerodroma grada Jableha na početku svoje vojne intervencije 2015. Sposoban za rukovanje ogromnim transportnim avionima Il-76 i An-124, njegove piste koristili su deseci hiljada Rusa i pripadnika plaćenićkog Wagnera za borbe u toj arapskoj zemlji, ali i bombarderi koji su tokom rata sravnili sirijske gradove poput Halepa.
Ti su objekti ključni za Kremlj iz dva razloga. Prvo, jer je luka Tartus jedino mjesto gdje se ruski brodovi mogu napuniti gorivom u Sredozemnom moru, budući da je bosforski prolaz zatvoren i ne mogu pristajati na evropskim dokovima zbog invazije na Ukrajinu. Drugo, zato što letjelice koji prevoze oružje i plaćenike u afričke zemlje u kojima djeluje bivša Wagnerova grupa mogu prolaziti samo koridorom koji leti preko Kaspijskog jezera, Irana i same Sirije, gdje su se zaustavljali. Bez njih će teško funkcionirati logistika u obalnim zemljama poput Libije ili Mozambika, a bit će noćna mora doći do zemalja u unutrašnjosti Afrike poput Centralnooafričke Republike ili Malija, gdje je Moskva naslijedila rudnike pod kontrolom Wagner grupe.
“Ovdje smo postavili dvije stalne baze. Ako teroristi opet podignu glave, udarit ćemo ih kao što nikada prije nisu vidjeli”, rekao je Putin u bazi Hmeimim u decembru 2017. nakon što je proglasio pobjedu nad takozvanom Islamskom državom, jednom od mnogih frakcija koje se bore u zemlji. “Vraćate se kući kao pobjednici”, dodao je trijumfalno nakon što je naredio povlačenje dijela svojih trupa iz Sirije. Prema podacima BBC-ja, najmanje 543 ruska vojnika poginula su u Siriji između 2015. i 2024. Ministarstvo odbrane javilo je o 166 žrtava.
Nakon što je osnivač Wagneri, Jevgenij Prigožin poginuo u avionskoj nesreći, Wagner su prošle godine preuzele ruske oružane snage i preimenovale ga u Afrički korpus. To nije uključivalo samo plaćenike, već i rudnike i rafinerije kojima su diktatori plaćali svoje usluge ruskoj privatnoj vojsci.
Prigožin je dobio 25% udjela u sirijskim naftnim i plinskim poljima od Assada preko kompanija Velada i Mercury. Nakon što je njegov avion eksplodirao u zraku, posao je preuzelo Ministarstvo odbrane.
Istraga Projekta za izvještavanje o organiziranom kriminalu i korupciji (OCCRP) otkrila je da je Assad nagradio i Putinovog prijatelja, oligarha Genadija Timčenka, sa najmanje tri tvornice gnojiva, dvije plinske tvornice i izgradnju plinovoda s Egiptom. S druge strane, ruska državna kompanija Promsyreimport, koju su SAD sankcionisale 2018. godine, upravlja izvozom iranske nafte u Siriju, jer je njihova proizvodnja propala zbog rata.
Gubitak Sirije sada je ponovno otvorio tabu među ruskim zvaničnicima: Moskva, unatoč Putinovim tvrdnjama, nema sredstava za održavanje vanjske politike supersile. Službeni časopis ruskog ministarstva vanjskih poslova objavio je u utorak članak politologa Fjodora Lukjanova u kojem navodi da je ruska prisutnost na Bliskom istoku bila neodrživa u dugom razdoblju te da se mora koncentrisati na rat protiv Ukrajine. Ruski službeni mediji takođe su promijenili ton o Siriji. “Ovo je uvredljiva, dosadna i čak bolna činjenica (...) ali Rusija jednostavno nema vremena za to (...) sukob u Ukrajini je za našu zemlju neuporedivo važniji od Bliskog istoka”, stoji u jučerašnjem uvodniku Moskovskog Komsomoletsa. EL PAIS
