– Neshvaćen sam. Dobitnik sam više domaćih i međunarodnih književnih nagrada, obogatio sam našu kulturnu baštinu, a i vrijeme u kojem živim i stvaram, nazivaju me majstorom pripovijedanja, a ovdje, u ovom gradu, niko ni hvala da mi kaže.
O nacionalnoj penziji koju sam svojim umjetničkim opusom nesumnjivo zavrijedio ili bar o statusu slobodnog umjetnika nema ni govora. Vele, nema takvog zakona, a neće ga ni biti u dogledno vrijeme.
Zašto? Zato što su teška vremena, rekoše mi. I šta mi je sad činiti? Nisam ja birao književnost, ona je izabrala mene. Ništa drugo ne znam raditi, a i u nezgodnim sam godinama, četrdesetim, znaš ono: još uvijek mlad da bih imao želja, a suviše star da ih ostvarujem.
A nemam nekih želja. Želim samo pisati, u tome sam najbolji, zapravo genijalan, katkad samog sebe iznenadim briljantnom idejom, a odakle to dolazi, mislim te ideje, i zašto sam baš ja izabran da ih pretočim u riječi, u tekst, u vrhunsku literaturu, zaista ne znam. Kažem ti, nadrastao sam ovu sredinu, neshvaćen sam i u tome je moj jad – veli mi F. K., polupismeni zgubidan, lažov i samoproglašeni književni genij, dok skupa čekamo u redu ispred Biroa za (ne)zapošljavanje.
Šutim i gledam u narcisoidnog ahmaka.
– Doduše, pohvala jeste bilo, naročito u kritičkim prikazima u kojima su me najčešće poredili sa Selimovićem, a što mi, moram ti priznati, i nije baš prijalo. Uredu, Selimović je veliki autor, ali takva poređenja donijela su mi više štete nego koristi. Zašto? Pa zato što sam originalan autor, a ovako ispada da sam njegov sljedbenik, a nisam. Ako su ti književni kritičari u mojim knjigama prepoznali dubinu, mudrost i, uopće, spisateljsku raskoš koja sliči Selimovićevoj, pa šta ja tu mogu? Zar ne smijem biti mudar i originalan na svoj način? Eto, ti mi reci!
– Naravno da smiješ.
– Gnjavim li te ovom pričom?
– Naprotiv, pomno slušam tvoj osebujni monolog.
– Hvala. A sad nešto o izdavaštvu. Izdavaštvo je u ovoj državi...
– Ubrzo ulazimo, pa nemoj preopširno o tome, nećeš imati vremena.
– A, je li? Vidi, stvarno, nisam ni primijetio. A ti? Pišeš li?
– Rijetko.
– Zašto?
– Zbog priče koju si otvorio, ali, eto, nije ti se dalo dovršiti je.
– Koje priče?
– O izdavaštvu.
– Da, da, izdavaštvo i izdavači... Veliki je dever s njima, veliki. I ti si deverao s izdavačima?
– Jesam, ali više ne.
– Kako to?
– Rekao sam ti, rijetko pišem.
– To nije rješenje.
– Znam da nije.
– Šta si po zanimanju?
– Rudar. Istina, imam i drugo zanimanje, ali najdraže mi je tako se određivati.
– Časna je to profesija.
– Tako kažu. A ti?
– Profesor.
– Čega?
– Sociologije. Ti si, ono, objavio neke knjige?
– Da.
– Hm... Zanimljivo. Rudar i spisatelj. Znaš, nekako mi to ne ide skupa, jer vi rudari, bez uvrede, i niste baš nešto obrazovani.
– Da, uglavnom nismo, a meni se, eto, nekako omaklo, pa je išlo skupa.
Zaštitar na ulazu poziva nas da uđemo.
Obojica istovremeno dajemo službenicama karton i ličnu kartu.
– Izvolite, profesore, a Vaš je naredni termin za javljanje 31. januar – reče iznenađujuće ljubazna službenica dok mi vraća dokumente.
- K. se prenu, zgranuto me pogleda, a “njegova” službenica reče:
– Imate sreće. Firma iz Lukavca traži molere, a Vi ste to po struci, pa ako ste zainteresirani, dat ću Vam sve potrebne informacije.
– Ne, nisam. Znate, narušenog sam zdravlja i ne mogu više raditi taj posao – prošaputa.
– Uredu, kako hoćete.
Zastadoh još malo. Pogledi nam se susretoše. Blijed je k’o krpa. I bi mi ga žao, jer u njegovim od nelagode ukočenim očima iščitah nešto nalik na stid. Makar. Okrenuh se i bez riječi izađoh.