Knjiga Robije Alije Izetbegovića (prilog za biografiju) autora Fikreta Muslimovića i Mustafe Spahića nastala je u okviru šireg istraživačkog projekta Fondacije “Alija Izetbegović” pod nazivom “Analiza sadržaja autorskih djela, intervjua, govora i članaka Alije Izetbegovića”. U radu na tom projektu ranije je objavljena knjiga Mislilac i državnik Alija Izetbegović autora Fikreta Muslimovića i Selme Cikotića. Na osnovu autentičnih policijskih, sudskih i medijsko-propagandnih dokumenata o progonima, sačinjena je analiza u sadržaju knjige Robije Alije Izetbegovića (prilog za biografiju), a ovo djelo su kao recenzenti, predgovorači i pogovorači svojim  tekstovima popratili akademik Ferid Muhić, profesor dr. Enes Pelidija, prof. dr. Admir Mulaosmanović, gospodin Edhem Bičakčić i publicista Faris Nanić. Ovo kapitalno izdanje argumentirano opisuje tešku, velikom patnjom opterećenu Izetbegovićevu sudbinu tokom komunističke vlasti bivše SFRJ te problematizira dvije robije Alije Izetbegovića, prvu koja je počela 1946. godine i drugu na koju je otišao 1983. godine, kao i sve ono što je za njih vezano. Sve što se događalo prije, tokom i poslije osam i po godina njegovog robijanja obilježilo je historiju Bosne i Hercegovine, a ne samo njegovu ličnu i porodičnu sudbinu. Zato se sadržaj ove knjige može smatrati pokušajem njenih autora u korist historijske istine, a napisana je putem pažljive analize brojnih, autentičnih policijskih, sudskih i medijskih dokumenata o progonima bošnjačkih intelektualaca i omladine.

U njenom sadržaju objašnjava se da je tajna policija falsificirala i podmetala “dokumente” kako bi se u sudskom progonu upotrijebili kao “dokaz” protiv optuženih Bošnjaka; rasvjetljava zlostavljanje svjedoka kako bi za optužbe protiv Izetbegovića i drugih optuženih u “Sarajevskom procesu” dali iskaze daleko izvan istine, onakve kakve su ih željeli tajna policija i njeni politički nalogodavci; razjašnjavaju okolnosti u kojima su prvostepeni i viši sudovi izricali teške zatvorske kazne na osnovu iskaza koje su svjedoci dali pod prinudom policijske torture, a ne na osnovu njihovih iskaza pred sudom o tome da su, pod policijskom torturom, potpisali iznuđene iskaze koje je sročila policija izvan njihove volje; ukazuje na uskraćivanje prava optuženih da za svoju pravnu zaštitu pred policijskim istražiteljima i tužiocima imaju stručne branitelje (advokate); razobličava skrivanje od javnosti događaja u sudnici na glavnom pretresu tokom “Sarajevskog procesa” ako bi pred javnošću otkrili zloupotrebu policije i sudova na štetu pravde, istine i elementarnih ljudskih sloboda; rasvjetljava zloupotreba medija pod kontrolom komunističke vlasti koji su s jedne strane učestvovali u skrivanju istine ako kompromitira tu vlast, a s druge strane izmišljali i plasirali neistine radi što teže javne kompromitacije optuženih; ukazuje na posljedice policijskog, sudskog i medijskog progona za brojne članove užih porodica optuženih, jer su u sredinama gdje žive i rade bili izloženi preziru zbog svakodnevnih, brutalnih medijskih neistina protiv njihovih zatočenih roditelja, muževa, braće... ; razjašnjava od kuda je dolazilo, kome je i s kojim ciljem trebalo neistinito optuživanje i nepravedno kažnjavanje pripadnika organizacije “Mladi muslimani” na početku komunističke vladavine odmah poslije Drugog svjetskog rata, te neistinito optuživanje i nepravedno kažnjavanje bošnjačkih intelektualaca u “Sarajevskom procesu” 1983. godine.

Autori u sažetku knjige otkrivaju da ima osnova za zaključak da je progon članova organizacije “Mladi muslimani” neposredno poslije Drugog svjetskog rata i progon bošnjačkih intelektualaca u “Sarajevskom procesu” 1983. godine, ustvari, jedan te isti progon, na istoj ideološkoj i političkoj osnovi i prema istim političkim ambicijama uništavanja kulturnog identiteta i nacionalne posebnosti Bošnjaka, odnosno s istim ambicijama uništavanja države Bosne i Hercegovine. Upravo zato ovi progoni nisu samo problem Izetbegovića i njegove porodice, već su problem svih domoljubnih snaga države Bosne i Hercegovine. Taj problem za državu Bosnu i Hercegovinu nije prestao, pišu autori, on i dalje postoji s rizicima koji će se povećavati srazmjerno neodlučnosti da odgovorna politička i akademska javnost organizirano djeluje da se odbaci stigma oblikovana paradigmom da postoje snage unutar bošnjačkog naroda koje se zalažu da Bosna i Hercegovina bude samo bošnjačka država, što se u poslijeratnim decenijama naziva bošnjačkim unitarizmom, čime se opravdava odbacivanje nužnih državnih i društvenih reformi.

Urednik knjige publicist Faris Nanić u Pogovoru knjizi piše da je djelo Robije Alije Izetbegovića još jedno svjedočanstvo kako ideje ujedinjuju ljude ponikle iz različitih idejnih, pa i ideoloških sredina. Naime, ideja i vrijednost slobode u djelu Alije Izetbegovića, te njegova spremnost da ju i nevin robijom svjedoči na istom je putu, s istim ciljem spojila dvojicu toliko različitih, zrelih i realiziranih ljudi.

“Prvi, Fikret Muslimović, kontraobavještajni je general bivše JNA koji se početkom agresije te vojske na Bosnu i Hercegovinu stavio na raspolaganje demokratskoj vlasti, na čelu s Alijom Izetbegovićem, i dao puni doprinos ustroju Armije Republike Bosne i Hercegovine kao moderne, civilnoj vlasti subordinirane, disciplinirane, slobodi i pravdi posvećene i osveti nesklone vojske koja je u potpunoj i neraskidivoj vezi sa svojim narodom i čija priroda priječi sektašenje i paramilitarizaciju, rasap u međusobno posvađane naoružane grupe. Ontološki je analitičar, sakupljač vjerodostojnih dokumenata koji ima aristotelovsku ili gazalijevsku, ako baš hoćete, ambiciju klasificirati i interpretirati znanja, u ovom slučaju znanja o neukroćenoj Izetbegovićevoj duhovnoj slobodi u fizičkom zatočeništvu, posebno na bazi njegovog promišljanja slobode i neizbježnog sudara s totalitarnim, jednopartijskim režimom koji slobodu ograničava. Plodan je autor, piše samostalno, ali i sklon je koautorstvu, sa sve vidljivijim ciljem pune afirmacije ličnosti, misli i djela Alije Izetbegovića. Drugi, Mustafa Spahić, imam i sociolog, jedinstven hatib i vaiz, 'enfant terrible' je okoštalih struktura društva, pa i Islamske zajednice, čiji je službenik bio i ostao. On je, pak, ontološki sintetičar, polihistorijskih osobina, koji više cijeni ilum od 'technea', znanje od vještina i nastoji objediniti naizgled različite aspekte ljudske historije, tražeći ono jedno iz mnoštva. Plodan je autor, baš kao i Muslimović, autor koji ljudsku povijest sintetizira kao stalnu povijest 'Pomirbe', što islam etimološki i znači, odnosno burnu historiju pokušaja povratka suštini, čistom monoteizmu kao vrhunskom izrazu ljudske slobode. Zato je mnogo ideja dijelio s Alijom Izetbegovićem, bivšim optuženikom na montiranom 'Sarajevskom procesu', kažnjen na dugogodišnju robiju i zato što je odbio lažno svjedočiti protiv jednog od optuženih. Dugogodišnji je učitelj, ali i odgajatelj mladih ljudi, inspirativan govornik, izazivač neutemeljenih postulata i društvenih predrasuda, s kojim, jednostavno, morate polemizirati”, primjećuje Nanić i dodaje da su autori bili na dva pola jednog društva, jednako ozbiljni i odgovorni.

“Dva čovjeka, iz površinski antagoniziranih tabora, iz sličnih ili istih motiva odabrali su čovjeka kojem su posvetili ovu knjigu za svoga lidera i time se asimptotski počeli međusobno konceptualno pa i idejno približavati, da bi u nekom trenutku bili dovoljno idejno bliskima za zajednički poduhvat. Njihovi su se, na donekle različitim temeljima postavljeni i građeni, identiteti približili jer su vrijednosno bili isti. Stoga je ova knjiga, koja u najvećem poglavlju uključuje i iskustva jednog od koautora u 'Sarajevskom procesu', logičan rezultat njihovog životnog puta i bliskosti opredjeljenja za slobodu i odgovornost, za društvo slobodnih i odgovornih građana, baš onakvo za kakvo se zalagao i borio čovjek o čijim mislima o slobodi i o čijim robijama za tu slobodu pišu u ovoj knjizi. Knjiga je zato i analitična i sintetična, i historična i filozofična. Faktografska je i deskriptivna. U sebi objedinjuje različite metodologije i nešto logičnih stilskih razlika, vještine i znanja oba autora koji imaju isti cilj”, naglašava Nanić.

Predgovarač knjige akademik Ferid Muhić piše da, zahvaljujući Fikretu Muslimoviću i Mustafi Spahiću, saznajemo dvije velike, sudbinski značajne činjenice koje nam je otkrio Alija Izetbegović.

“Prva je univerzalna istina, da se čovjekov um ne može zatvoriti, pa čak ni zarobiti, kako je neosnovano vjerovao Czesław Miłosz u svojoj knjizi 'Zarobljeni um'. Ovu veliku istinu Alija Izetbegović potvrdio je sopstvenim primjerom tako što je odbranio slobodu svog uma, obrazloživši nam kako je to moguće i u uslovima fizičkog zatočeništva višegodišnje robije. Ta istina pruža sigurnost i daje hrabrost svakom čovjeku, obavezujući ga da beskompromisno slijedi sopstvene ideale od kojih se samo mi možemo odreći, a koje nam niko ne može oduzeti! Druga velika istina jeste činjenica da su se, zahvaljujući upravo Aliji Izetbegoviću, i s njim na čelu, građani Bosne i Hercegovine složno suprotstavili vojnoj agresiji, te da je upravo njihovom zajedničkom borbom u Bosni i Hercegovini bila odbranjena sloboda!”, piše Muhić.

Jedinstven i usklađen stvaralački napor pisan naučnom metodologijom (Faris Nanić)

Koautorstvo u nauci ili naučnom metodologijom pisanim djelima najčešće je tek ukoričen skup radova na jednu temu iz različitih aspekata, uz obradu jednog segmenta ili problema. Zapravo se radi o tematski povezanim radovima različitih autora od kojih svaki funkcionira kao zaokružena, zasebna cjelina, zasebno djelo. Suautorstvo u književnosti druga je vrsta fenomena. Ono proizvodi jedinstveno i nedjeljivo djelo koje zajednički pišu najčešće dva autora. Djelo dvojca Fikreta Muslimovića i Mustafe Spahića “Robije Alije Izetbegovića (prilog za biografiju)” ne podliježe ovoj klasifikaciji. Ono je nastalo kao jedinstven, usklađen stvaralački napor, ali je pisano naučnom metodologijom, a nije skup radova dva nezavisna autora na jednu temu. Jedinstveno je i nedjeljivo djelo, zaokruženo i samo tako u punini funkcionalno i korisno. (...)

Strašne neistinite optužbe i jednako zastrašujuće, izvan istine presude od 1946. do 1949. i 1983. godine, posebno brutalne neistine u izjavama i nastupima političkih predstavnika toga vremena i medijskim napisima koji su išli znatno dalje i opasnije i od neutemeljenih optužnica, stvorile su sliku o Aliji Izetbegoviću i njegovim suoptuženicima kao o krvožednim šovinistima, opasnim teroristima, islamskim fundamentalistima, vjerski i nacionalno netrpeljivim fanaticima. Da ništa nije bilo dalje od istine, svjedoči posljednje poglavlje ovog djela – “Pisma”. Ono donosi odabrana pisma zatočenog Izetbegovića svojoj porodici, posebno djeci i njihova pisma ocu u zatvor u periodu njegovog izdržavanja kazne od 1983. do 1988. godine. Ta pisma otkrivaju pravu prirodu Alije Izetbegovića i njegove porodice, otkrivaju o kakvim se ljubavi, pažnji i toleranciji prema drugima i drukčijima ljudima radi. Pisma otkrivaju jednu normalnu, građansku porodicu koja čuva vrijednosti civilizacijskog kruga kojem pripada, ali koja je otvorena svijetu i vremenu. Iz rijetkih referenci na ostale zatočenike i njihove porodice zaključuje se da se radi, isto tako, o normalnim, na humanističkim načelima izgrađenim porodicama koje nikako nisu mogle odgojiti ili proizvesti nekakve monstrume, teroriste, zaplotnjake, šoviniste ili netolerantne fanatike.

(Iz Pogovora)

Ova knjiga je najbolji argument protiv svih pokušaja diskreditiranja Alije Izetbegovića (Ferid Muhić)

Za stvaranje suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine ključnu ulogu i najveće zasluge imao je jedan čovjek: Alija Izetbegović. To ujedno znači da je u očima protivnika suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine, dakle onih koji ne odustaju od planova da BiH ukinu kao državu, a njene teritorije priključe Srbiji i Hrvatskoj, glavni protivnik i najveća smetnja taj isti čovjek – Alija Izetbegović. Zbog toga se specijalni rat protiv suverene i samostalne Bosne i Hercegovine po najmarkantnijoj liniji fronta vodi i kao kampanja kompromitiranja Alije Izetbegovića, denunciranja njegove ličnosti i prikazivanja njegove političke vizije o slobodnoj i suverenoj BiH kao iluzije koja je s jedne strane bila direktni uzrok agresije na ovu državu, dok dalje zastupanje te iluzije predstavlja najveću opasnost od novog konflikta i nasilnog raspada Bosne i Hercegovine. To je i razlog zbog kog ni nakon 25 godina od kraja vojne agresije na BiH ideološki rat usmjeren na totalnu diskvalifikaciju Alije Izetbegovića, i kao mislioca, i kao političara, i kao čovjeka, ne samo što ne jenjava nego se svakodnevno intenzivira. Ujedno, to je razlog zbog kog je prijeko potrebno rasvijetliti istinu o Aliji Izetbegoviću i događajima u BiH. Knjiga Fikreta Muslimovića i Mustafe Spahića Mujkija, s podnaslovom “prilog za autobiografiju”, nudi upravo takvu prijeko potrebnu i argumentiranu istinu, ali je ujedno i mnogo više nego što ovaj podnaslov sugerira! Naime, time što prenosi osnovne filozofske stavove i politička uvjerenja Alije Izetbegovića, i to u uslovima sudskih procesa i robijanja, ova knjiga predstavlja najbolji argument protiv svih pokušaja njegovog diskreditiranja kao intelektualca i optužbi za navodno propagiranje “panislamizma i islamističkog ekstremizma”. Pružajući detaljan pregled povijesti robijanja Alije Izetbegovića i njegovog držanja u najtežim okolnostima pritiska, progona i nepravde, ova knjiga izuzetno uvjerljivo i efektno otkriva uzvišene motive i nepokolebljivi karakter ovog najvećeg državnika suverene Bosne i Hercegovine.

(Iz Predgovora)

Posebno su interesantni podaci o društvenom karakteru “Mladih muslimana” (Enes Pelidija)

Poslije teoretskog mišljenja i pisanja Alije Izetbegovića šta je sloboda, kakvo je doba u uslovima neslobode i zatvorskog života, u narednom dijelu “Pokušaji osnivanja organizacije ‘Mladi muslimani’ i progon Alije Izetbegovića (1946–1949)” čitalac se upoznaje s informacijama kako, u kakvim uslovima i gdje je osnivana organizacija “Mladi muslimani”, te zbog čega nije registrirana u Kraljevini Jugoslaviji i NDH. To je veoma interesantan i pregledno pisani period. Jedan od osnovnih razloga bio je što je organizacija “Mladi muslimani” bila u cjelini antifašistička. Iz tog perioda upoznajemo se s ulogom Mehmeda ef. Handžića i Kasima ef. Dobrače i društvenim karakterom “El-Hidaje”. Posebno je interesantno upoznati se kakvo je mjesto i ulogu imao gospodin Alija Izetbegović u “Mladim muslimanima” u toku Drugog svjetskog rata i prve godine u novoj FNRJ. Zatim se upoznajemo s prvim hapšenjem i osudom na zatvorsku kaznu. U ovom dijelu rukopisa autori pišu kako je teklo hapšenje i suđenje, kao i zbog čega je tada u OZNA-i odgovarao Alija Izetbegović. Posebno su interesantni podaci o društvenom karakteru “Mladih muslimana”. Tako se upoznajemo i s Udruženjem ilmijje “El-Hidaje”, koje je imalo najznačajniju ulogu u djelatnosti “Mladih muslimana”. Tu su i podaci o radu “Merhameta” u cilju pružanja svih vrsta pomoći znatnom dijelu bošnjačkog stanovništva u ratnom periodu. Poslije 1941. i 1942. godine, kada se bilježio uspješan rad “Mladih muslimana”, u narednim godinama, zbog raznih problema, Alija Izetbegović se pasivizirao i nastavio s aktivnostima u mladomuslimanskoj organizaciji poslije 1945. godine. Poslije hapšenja i isljeđivanja, osuđen je na zatvorsku kaznu koja je trajala od 1946. do 1949. godine. Taj period prikazan je tematski i hronološki pregledno i jasno. Na kraju poglavlja prikazana je djelatnost “Mladih muslimana” poslije Izetbegovićevog izlaska iz zatvora. Drugi dio rukopisa najviše je pisan na osnovu izvora i literature iz knjiga i članaka Alije Izetbegovića. Najobimniji dio rukopisa u trećem je poglavlju “Alija Izetbegović i ostali optuženi u ‘Sarajevskom procesu’ 1983. godine”. U prvom dijelu trećeg poglavlja doneseni su podaci o djelovanju jugoslavenskih obavještajnih službi (OZN-a, UDB-a i SDB) u praćenju gospodina Alije Izetbegovića od 1949. do hapšenja 1983. godine.

(Iz Recenzije)

Značajan obol i izuzetan materijal svim budućim tragaocima (Admir Mulaosmanović)

Pisanje o životu i djelu Alije Izetbegovića, proučavanje njegovih ideja u vremenu u kojem su prezentirane, ali i u mjeri njihovog univerzalnog značaja trebalo bi biti intrigantnim pozivom za svaku bošnjačku generaciju. Ova bikontekstualnost, svakako, daje vrijedne perspektive i materijal za razmišljanje: u prvom redu na činioca, sudionika i subjekta historije i, u drugom slučaju, vanvremenske misli okrenute od fenomena prolaznosti i uronjene u traženje smisla postojanja i suštine bitka u njegovoj vječnoj neupitnoj opstojnosti. Ovaj sraz vječnog i prolaznog zapravo je naš odnos prema svijetu koji nastojimo razumjeti i u njemu djelovati, u njegovom prolaznom smislu artikulirati vlastitu misiju radi dosezanja dobra u trajnom, obećanom Božijem okrilju. U Alijinim djelima naslućuje se ova dijalektika kao svod koji se izdigao iznad svih ostalih suprotstavljenosti i njihovih prožimanja. Rukopis “Robije Alije Izetbegovića” predstavlja jednu od takvih vrsta potrage i objašnjenja. Iako nema pretenziju bavljenjem ovim “velikim” temama, već dati prilog razmišljanju o njima, jasno je kako, prvenstveno zbog građe koja se koristila, daje značajan obol i izuzetan materijal svim budućim tragaocima.

(Iz Recenzije)

Svjedočim da je dat autentičan i istinit prikaz s mnogo detalja (Edhem Bičakčić)

Knjiga “Robije Alije Izetbegovića” prilog je za autentičnu biografiju, dokumentirano političko štivo koje oslikava obračune jugoslavenske političke policije oličene u UDBA-i s neistomišljenicima iz reda bošnjačkog nacionalnog korpusa. Kao djelimični saučesnik u ovim procesima, mogu posvjedočiti da je dat autentičan i istinit prikaz s mnogo detalja koji svjedoče osnovnu misao s kojom počinje ova biografija. Sloboda je ideal za koji se vrijedi boriti. Ona se nikome ne daje, ona se osvaja. Alijin put u slobodu svjedoči o dubokoj vjeri u ovaj ideal i tada su svi napori preduzeti na tom putu samo izazov i vodilja ka cilju. Mi ponekad nismo svjesni veličine ovog cilja, sloboda je uzvišena i čovjek s ovim stanjem biva upotpunjen i može se realizirati i u duševnom i u vanjskom svijetu. (...)

Suđeni smo kao muslimanski nacionalisti, da bi nakon godinu dana u novinama pročitali da smo islamski fundamentalisti, iako o tome nema ni riječi u sudskim spisima. Političko rukovodstvo Bosne i Hercegovine daje sebi za pravo da mijenja kvalifikacije kako bi se odbranilo od novih napada srpskog nacionalizma. Mi smo jednostavno kurbani bosanskog političkog rukovodstva koje je meta novih eskalacija srpskog nacionalizma proisteklog iz Memoranduma SANU. Druženje s Alijom Izetbegovićem za nas, mlađe generacije, bilo je izuzetno interesantno i mogli smo raspraviti sve dileme od interesa jer je Alija Izetbegović bio svestrano obrazovan i sagovornik za razne teme historije, politike, kulture, sporta. Kako se u fočanskoj kaznionici živi od posjete do posjete, od paketa do paketa, ovo je posebno Aliju uzbuđivalo, i to su bili rijetki momenti kada je mogao izgubiti partiju šaha koja bi se ponekad igrala. Jednostavna emocija ovladava nad reakcijom i mi smo to uočavali.

(Iz Recenzije)