Na vrhu rimskog brda Campidoglio, u sjenovitoj unutrašnjosti crkve Santa Maria in Aracoeli, među baroknim freskama i hladnim zidovima, počiva žena čije je srce ostalo u Bosni. Tu, daleko od rodnog Blagaja i kraljevskog dvora u Jajcu, sahranjena je bosanska kraljica Katarina.
Divljenje i tuga
Katarina Kosača, ponosna kćerka moćnog Stjepana, kraljica u političkom braku i majka dvoje djece koju je sudbina okrutno odvojila, i danas izaziva divljenje i tugu.
Bosanska kraljica Katarina zasigurno je jedna od najzanimljivijih i najslavnijih ličnosti srednjovjekovne Bosne, čija je tragična sudbina skončala 25. oktobra 1478. godine u Rimu, daleko od njene domovine i još dalje od djece.
Katarina Kosača je supruga bosanskog kralja Stjepana Tomaša i pretposljednja bosanska kraljica čiji životni put i danas intrigira historičare i istraživače koji pokušavaju sastaviti mozaik njenog života, koji je počeo u Blagaju 1424. ili 1426. godine.
Majka joj je bila Jelena, kćerka Balše Baošića III, kralja Zete, i praunuka srpskog kneza Lazara Hrebljanovića, a otac Stjepan Vukšić Kosača, tada najugledniji bosanski velikaš.
Udaja za politički mir u Bosni
Katarina je postala bosanska kraljica udajom za kralja Stjepana Tomaša u maju 1446. godine.
Priča kaže da je Stjepan Tomaš sve do svog izbora za kralja tajio svoje porijeklo radi sigurnosti. Živio je s pučankom patarenkom Vojačom, kojoj je obećao da će je oženiti ako bude dobra, vjerna i ako bude dobro služila. Vojača mu jeste bila dobra i vjerna, dobro mu je služila i rodila djecu.
Međutim, kad je postao kralj, velikaši su mu savjetovali, a on odmah prihvatio, da otpusti Vojaču, jer ona radi niskog roda nije dostojna biti kraljica. Pošto kralj ipak ne može tek tako zaboraviti svoje obećanje, Stjepan Tomaš, koji je postao katolik, riješio je problem tako što se obratio papi Eugenu IV s molbom da ga razriješi obećanja i dozvoli mu (novu) ženidbu. Papa ga je 29. maja 1445. godine razriješio obećanja datog patarenki Vojači i odobrio novu ženidbu. Pošto je bio nezakoniti sin, novi je kralj od pape zatražio i da mu prizna sva prava zakonitih sinova. Papa je udovoljio i toj molbi, i to isti dan.
Izbor nove žene za novog kralja bio je veoma mudar politički potez. Njegovi velikaši i(li) on izabrali su kćerku hercega Stjepana Vukčića Kosače. Brak s Katarinom Kosačom trebao je ojačati bosansko kraljevstvo, jer će povezati kralja s njegovim najuglednijim velikašem. Inače, Stjepan Vukčić Kosača vjerovao je da se mala Bosna ne može oduprijeti turskoj premoći i da zato treba doći u dodir s Turcima.
Zbog tog svog uvjerenja bio je protiv toga da novi kralj Bosne bude Stjepan Tomaš. On je bio za Radivoja, također nezakonitog sina Stjepana Ostoje, koji je zapravo služio Turcima i već 10-ak godina sebe nazivao bosanskim kraljem pod okriljem Turaka. Međutim, među bosanskim velikašima bila je jača struja koja se oslanjala na kršćanski Zapad, pogotovo papu. A kad je papa Eugen IV 1. januara 1443. pozvao čitav kršćanski svijet u borbu protiv Turaka, budućnost Bosne bila je zapravo riješena. Stjepan Tomaš postao je kralj, a Katarina Kosača, kćerka Stjepana Vukčića Kosače, postaje kraljica Bosne, piše Dragana Tomašević.
Katarina je udajom prihvatila katoličanstvo, vjeru svoga supruga. Za života je izgradila crkvu Presvetog trojstva u Vrilima i crkvu Svete Katarine u Jajcu.
Ona je udovica ostala 1461. godine, kada je kralj Stjepan Tomaš, baš u vrijeme kada je skupljao snage za otpor Osmanlijama, preminuo. Njegov nasljednik, kralj Stjepan Tomašević je Katarinu proglasio kraljicom majkom, što joj je omogućilo ostanak na kraljevskom dvoru. Ovaj potez Stjepana odobrovoljio je njenog oca da ga prizna kraljem.
Katarina Kosača ostala je na dvoru sve do 1463. godine, kada je turski sultan Mehmed II osvojio Bosnu. Tom je prilikom zarobljen i ubijen kralj Stjepan Tomašević, a Katarinina su djeca odvedena u zarobljeništvo.
Ostala je razdvojena od kćerke i sina, ali je uspjela sačuvati život i pobjeći u Dubrovnik, odakle je stigla u Rim.
Katarina je u Rimu živjela pod zaštitom pape, koji je mjesečno za njene potrebe izdvajao stotinu dukata. Dio svog života u Rimu provela je u uglednom dijelu grada pod nazivom Pigna.
Iako van domovine, Katarina nije zaboravila na svoje porijeklo, a ponašanje joj je idalje bilo kraljevsko pa je za života u Rimu uživala veliki ugled. Živjela je sa dvorjanima koji su je pratili na putu iz Bosne ka Rimu.
Pokušaj vraćanja djece
Osnovni cilj joj je bio pronalazak djece, o čemu je u više navrata obavještavala i za pomoć molila italijanske moćnike, koji su joj i obećavali pomoć, koja nikada nije realizovana pa Katarina za života više nije vidjela svoju djecu, koja su bila u Carigradu na sultanovom dvoru i prešla na islam.
Kako je već u Bosni poznavala franjevce, koji su je podučavali, i u Rimu je stupila u kontakt s franjevcima iz samostana Aracoeli. Da je bila posebno vezana za njih, svjedoči i činjenica da su šest od sedam svjedoka tokom sastavljanja njene oporuke bili franjevci ovog samostana. Među bosanskim franjevcima, kraljica Katarina imam status "blažene".
Vjerovatno svjesna da više nikada neće vidjeti svoju djecu, bolesna i iznemogla, Katarina je 20. oktobra sastavila oporuku u kojoj je izrazila želju da bude ukopana u ckrvi sv. Marije od nebeskog oltara u Rimu.
Svom sinu ostavila je mač kralja Stjepana koji mu je trebao pripasti ako se vrati na kršćanstvo. Ako ne, mač je trebao pripasti Balši, sinu njenog brata Vladislava. Osim toga, djeci je ostavila bodež, dvije tacne i dva srebrena vrča s poklopcima. Sve relikvije ostavila je crkvi sv. Katarine u Jajcu.
Crkvi u kojoj se danas nalazi njen grob, ostavila je 200 dukata za pogreb, kraljevski plašt od pozlaćenog sukna i svileni oltarnik.
Pet dana nakon oporuke, 25. oktobra, kraljica Katarina je preminula. Sahranjena je, kako je i zatražila u ovoj franjevačkoj crkvi. Nadgrobna ploča bila je ukrašena reljefnim kipom kraljice u prirodnoj veličini (1,78 metara) s krunom na glavi. Sa strane su urezani grbovi porodice Kosača i bosanski kraljevski grb, a ispod ploče je postavljen natpis ćirilicom.
U 16. vijeku franjevci su odlučili popraviti oltar zbog čega su skinuli nadgrobnu ploču i stavili je na obližnji stup gdje stoji i danas.
Brojni su posjetitelji koji dolaze vidjeti grob kraljice Katarine, a takvih je najviše iz Bosne i Hercegovine.
Kraljica Katarina umrla je daleko od doma, ali njena priča nikada nije ostala bez doma.
U rimskim ulicama i pod svodom crkve Aracoeli, ispisana je sudbina žene koja je izgubila sve, ali se nije odrekla sebe.
