U sarajevskoj Vijećnici se u petak, 26. decembra, otvara izložba "XANTEA 2502" poznatog bh. multimedijalnog umjetnika Rikarda Druškića.

Ova izložba spaja prošlost i budućnost, koristeći slikarstvo, animaciju, svjetlo i zvuk kako bi prikazala futuristički svijet u kojem tehnologija i mitologija postaju jedno.

Za Druškića je ovo 17. samostalna izložba i predstavlja vrhunac njegovog dosadašnjeg rada.

Kroz nju istražuje važna pitanja o ljudskoj svijesti i modernom dobu. Kao samouki umjetnik, Druškić se oslanja na potpunu slobodu izražavanja, spajajući nespojivo u jedinstvenu cjelinu.

U intervjuu za Stav, Druškić govori o svom stvaralačkom putu, planovima za uspostavljanje savremenog umjetničkog laboratorija u Sarajevu, te o tome kako je nastao svijet XANTEA.

Ističe da je XANTEA 2502 zatvoren, ali živ svijet koji gradi već godinama.

To nije apstraktna ideja, nego kompletan univerzum s vlastitom logikom. Smješten je u daleku budućnost i služi mu za istraživanje svijesti, tehnologije, mita, religije, podsvijesti i pitanja slobodne volje.

- U tom svijetu roboti imaju svijest, mitološka bića su realna, a granica između čovjeka, stroja i božanskog je nestala. XANTEA je refleksija našeg svijeta, samo pomaknuta dovoljno daleko da istina postane vidljiva. Animirani film ima jasan početak, rasplet i kraj. Njegov glavni protagonist je prvi svjesni robot koji bježi s planete Zemlje i tokom tog bijega pronalazi XANTEU. Taj čin bijega nije samo fizički, nego i psihološki i duhovni. Film je inspiriran jungijanskom psihologijom i istočnjačkom filozofijom, a nastao je u saradnji s mojim dugogodišnjim prijateljem i kolegom Sašom Peševskim. Film prati unutrašnju transformaciju tog robota. Od bića stvorenog kao alat, do bića koje prvi put ulazi u prostor smisla, mita i arhetipa. XANTEA u tom smislu nije samo planeta, nego stanje svijesti. Film je ključni narativni stub projekta, jer po prvi put jasno pokazuje kako je taj svijet otkriven i zašto uopšte postoji.

Integracija kontradiktornosti

S obzirom na to da je XANTEA 2502 svojevrsni spoj slikarstva, muzike, svjetla, naracije i savremene tehnologije, Rikardo Druškić govori da je neophodnost savremenog doba da umjetnik bude multimedijalan.

To nije moda, nego logična posljedica vremena u kojem živimo.

- Svijet je postao višeslojan, fragmentiran i tehnološki kompleksan, i umjetnost koja se zatvara u jedan medij rizikuje da izgubi kontakt s realnošću u kojoj nastaje. Umjetnost mora eksperimentirati. Eksperiment nije dodatak radu, nego njegov pokretač.

Ulaskom u nepoznato umjetnik se izlaže riziku, ali upravo se tu dešava razvoj. Bez tog rizika nema pomaka, nema novih jezika, nema transformacije ni autora ni publike.

Multimedijalnost za mene nije tehničko pitanje, nego pitanje slobode. Kada koristiš slikarstvo, zvuk, svjetlo, naraciju i savremenu tehnologiju zajedno, ne širiš samo formu, nego i prostor mišljenja. Takav pristup omogućava da se ide dalje od poznatih struktura i da se stvore novi svjetovi, novi mitovi i novi načini percepcije. XANTEA 2502 je rezultat tog procesa, ne unaprijed planiranog sistema, nego stalnog istraživanja.

XANTEA 2502 je 17. samostalna izložba Rikarda Druškića, a peta u Sarajevu.

Ova izložba se razlikuje od svih njegovih prethodnih izložbi po tome što više ne traži formu, nego je posjeduje. Razlika nije tehnička, nego egzistencijalna.

- Ovo je prvi ciklus u kojem se moja lična zrelost i zrelost svijeta koji gradim potpuno poklapaju. U ranijim izložbama postojali su fragmenti: pojedine ideje, stanja, faze. Ovdje više nema fragmentacije. Ovo su prve slike u kojima je sva slojevitost mog bića istovremeno prisutna; svjesno i nesvjesno, racionalno i mitsko, svijetlo i tamno, kontrola i haos. Nema više distance između autora i svijeta koji nastaje.

Zato XANTEA 2502 ne funkcionira kao serija radova, nego kao kondenzirana cjelina: rezultat dugog unutrašnjeg procesa koji je konačno došao u stanje koherencije. Ovo nije nastavak prethodnih izložbi, nego tačka u kojoj se sve prethodno retroaktivno objašnjava.

Ideja ciklusa koji publika može vidjeti u Vijećnici, govori njen autor, jeste integracija kontradiktornosti u jedinstvenu, koherentnu cjelinu.

Ne njihovo pomirenje u smislu kompromisa, već njihovo istovremeno postojanje bez hijerarhije.

- Ciklus polazi iz unutrašnjeg prostora, gdje svjetlo i tama, racionalno i iracionalno, kontrola i nagon koegzistiraju, i projicira se u vanjski svijet koji funkcionira po istom principu. Umjesto da bira stranu, rad insistira na napetosti kao osnovnom stanju stvarnosti. XANTEA 2502 ne nudi poruku, nego model svijeta u kojem su suprotnosti strukturalni elementi, a ne greške sistema. Publika ne posmatra radove kao ilustracije ideje, već ulazi u prostor gdje se unutrašnje i vanjsko ogledaju jedno u drugom, bez potrebe za razrješenjem.

Slikanje kao način mišljenja

Rikardo Druškić je samouki umjetnik. Kao takvom, kaže da mu je najveća prednost apsolutna sloboda. Nije opterećen pravilima, trendovima ili akademskim normama, što mu omogućava da razvija ideje i izraze bez kompromisa.

S druge strane, kaže da mu je najveći nedostatak tehnička strana - njegova slikarska tehnika mogla bi se brže razvijati da je prošao formalnu školu.

- Ipak, uvijek biram slobodu nad tehnikom jer se tehnika može naučiti i usavršiti, dok stil i umjetnički glas nastaju samo iz ličnog istraživanja. Mnogi umjetnici misle da časovi ili škole automatski čine nekoga boljim, ali umjetnost nije nešto što se može prenijeti kroz lekcije. Ona se rađa iz unutrašnjeg procesa i sposobnosti da se vlastiti svijet oblikuje autentično, ne po pravilima.

Priča nam da njegov proces rada nije linearan niti planski u klasičnom smislu. Ne polazi od skice, poruke ili unaprijed definiranog rješenja. Rad počinje iz unutrašnjeg stanja, iz napetosti ili slike koja se postepeno kristalizira kroz rad.

- Slikanje je za mene način mišljenja, a ne izvršavanje unaprijed zamišljene ideje. Dozvoljavam radu da me vodi jednako koliko ja vodim njega. Ključna identifikacijska karakteristika mojih radova je slojevitost. Vizuelna, simbolička i psihološka. Slike funkcioniraju kao prostori u koje se može ući, a ne kao površine koje se samo posmatraju. U njima se susreću mit, tehnologija, nesvjesno i lično iskustvo, bez potrebe da budu racionalno objašnjeni. Ono što ih povezuje nije stil u formalnom smislu, nego prepoznatljiva unutrašnja logika i stalna napetost između kontrole i haosa.

Mnogi bi pretpostavili da je Rikardo Druškić izuzetno zainteresiran i za psihologiju te da se taj interes reflektira i na njegova djela. Međutim, on govori da je ta logička pretpostavka nešto s čime se on ne slaže.

- Ona implicira da mi svjesno biramo pravac svoje pažnje i interesa, kao da raspolažemo slobodnom voljom pomoću koje odlučujemo šta će nas opsjedati. Ja u to ne vjerujem. Polazim od determinizma i od stava da slobodna volja ne postoji. U tom smislu, ja nisam izabrao interes za psihologiju. Psihologija je izabrala mene. Ne pronalazimo mi ideje, strasti i opsesije; one pronalaze nas. Kada se s distance pogleda moj unutrašnji pejzaž, to postaje jasno. Uvijek je u meni postojala izražena slojevitost, intenzitet i unutrašnja napetost, i bio mi je potreban alat da se to razumije, kanalizira i procesuira. Bez toga, ishod bi mogao biti destruktivan.

Umjetnost je postala prostor u kojem su se ta psihološka saznanja mogla transformirati u nešto konstruktivno. Ona mi je omogućila da kompleksne unutrašnje procese prevedem u estetski jezik, bez potrebe da ih racionalno objašnjavam ili pojednostavljujem.

Psihologija mi daje strukturu razumijevanja, a umjetnost prostor u kojem to razumijevanje postaje vidljivo.

Sarajevo kao novi umjetnički laboratorij

U jednom od ranijih razgovora ovaj umjetnik je kazao da su danas likovni umjetnici, pa i umjetnici uopćeno, ne samo umjetnici, već i logističari koji su zaduženi za skoro svaki segment prezentacije sebe i svog rada okolini.

Ipak, on nam priča da ga te logističke aktivnosti ne umaraju. Naprotiv, one su produžetak njegovog osnovnog interesa: razmišljanja, posmatranja i stalnog istraživanja svijeta.

- Volim svakodnevno misliti o kulturi kao najkompleksnijem fenomenu čovjeka i u tom procesu prirodno koristim psihologiju, filozofiju, sociologiju i srodne discipline. Iskreno, o tim temama mi je često smislenije i zanimljivije govoriti nego o samoj umjetnosti. Umjetnost za mene funkcionira poput Boga. Ne treba je prvenstveno objašnjavati da bi se razumjela. Treba je doživjeti. Govor i logistika služe kao kontekst i orijentir, ali suština se uvijek događa na nivou iskustva. Ako se umjetnost svede isključivo na narativ i objašnjenje, ona gubi svoju najvažniju dimenziju.

Pronalazak autentičnog izraza u današnjem "hipersvijetu" je izuzetno težak zbog hipersaturacije, prezasićenosti.

Naš sagovornik tvrdi da savremeno vrijeme donosi najveću slobodu i proporcionalno najviše umjetnika, ali sadržaj često kruži u istim obrascima, što otežava istinsku originalnost.

- Zato smatram da tehnologija može biti alat koji umjetnost podiže na novi perceptivni nivo. Moja iskustva posjeta svjetskim galerijama i muzejima potvrđuju da je to ispravan put. Vođen tom idejom, moj tim i ja želimo u Sarajevu stvoriti umjetnički laboratorij gdje se eksperimenti s percepcijom, tehnologijom i interakcijom mogu razvijati u punom kapacitetu.

Druškić iza sebe ima izložbe u Briselu, Berlinu, Barceloni, Beču, Sofiji, New Yorku i Taipeiju, kao i brojna međunarodna priznanja, među kojima su NV Gallery Award 2024, 25N New York Winner te je bio finalist Art Revolution Taipei. Od svih izlaganja, posebno izdvaja predstavljanje svojih djela u Beču.

- Izložba u Beču mi se najviše dojmila jer je bila najviše nalik mojim izložbama u Sarajevu. Prostor je bio ispunjen publikom, energija izložbe intenzivna, a kontakt s posjetiocima neposredan. Ta iskustva potvrđuju mi važnost prostora i prisustva publike u percepciji i razumijevanju radova, što je ključno za način na koji želim da umjetnost funkcionira.

Trenutno, zajedno sa svojim timom, radi na otvaranju savremenog muzeja koji spaja tradicionalno slikarstvo, animaciju i virtualnu stvarnost. Projekt, najavljuje, ulazi u svoju završnu fazu, barem što se tiče umjetničkog dijela.

- Proces je bio iscrpan, pun uspona i padova, ali ne žalim što sam se upustio u tako jedan kompleksan projekt. Sljedeća godina je jako važna za XANTEU.