U vjerovatno najtežem trenutku za hrvatsko-bošnjačke odnose u Bosni i Hercegovini od kraja odbrambeno-oslobodilačkog rata do danas odveć komprimiranu i tešku situaciju potrebno je sve samo ne “gasiti benzinom”. Okolnostima pod kojima se vode i razvijaju hrvatsko-bošnjački pregovori o izmjenama Izbornog zakona, kao i čitavom nizu izmjena ustavno-pravnih okvira demokratskog života u Bosni i Hercegovini tekst dr. sc. Ive Lučića sve je samo ne dobrodošao.

Kao stalni saradnik hrvatskog tjednika Globus, objavio je tekst naslovljen Beogradska pjesma “Srbi, Rusi, Bjelorusi” odjekuje do Banje Luke. Naprvu, za čitaoce kojima nije poznat akademski i publicistički habitus profesora Lučića tekst bi mogao i trebao poentirati na prepoznavanju latencije proruski orijentiranih grupa u Srbiji kao sigurnosnog izazova koji tendira postati sigurnosna prijetnja. Suštinski, profesor Lučić i započinje tekst preludijem u koji se, nekako, mora ugurati Bosna i Hercegovina kao vječita dilema i neiscrpna kreativna baza njegovih radova.

“Bošnjaci-muslimani i Bošnjaci-građani očekuju da će NATO, ako već nije u stanju pomoći Ukrajini, pomoći barem njima u borbi protiv ruskih saveznika (Srba) i uvijek sumnjivih Hrvata te će preurediti BiH po njihovim unitarističkim i centralističkim željama”, navodi Lučić. Kakva li je to distinkcija između Bošnjaka “muslimana” i Bošnjaka “građana”, ne proizlazi li iz istog ksenofobnog vokabulara Franje Tuđmana? Svako promatranje Bošnjaka takvima kreće od optužbe za neproduhovljenost, neprosvijećenost i uopšte nametanja statusa niže vrijednosti.  Lučić, stoga, nastupa bez imalo akademskih i moralnih načela, lišen svake vrste objektivnog i nepristranog i na metodologiji zasnovanog akademskog modus operandija.

U prilog toj vrsti rigidne i bestijalne potcjenjivačke demagogije Lučića ide i nezaobilazna korelacija Bošnjaka i Turaka s autentičnim ličnostima Recepa Tayyipa Erdoğana i Alije Izetbegovića. Zanimljivo, korelacija i pominjanje turskog predsjednika je u tekstu Lučića optuživačka i apologizira Hrvatsko narodno vijeće, koje je, eto, osudilo rusku invaziju, za razliku od Izetbegovićevog prijatelja Erdoğana.

No, ovdje je ključno pitanje datum kada je predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović osudio rusku invaziju. On je 24. februara, dakle na dan početka ruske invazije, na svom Twitter nalogu objavio: “Kao dio ujedinjene evropske porodice, mir je kolektivno i trajno opredjeljenje naše zemlje. Uz razarajući razvoj događaja, invaziju i rat u Ukrajini, ponovo pozivamo na hitan prekid vatre, solidarnost i dijalog.”

Na ovu klišeiziranu konstrukciju koju kao da je iznijela kakva misica koja se vazda brine “za mir u svijetu” snažan odgovor poslala je europarlamentarka Tineke Strik odgovorivši Čoviću sa svog Twitter naloga: “Duboko sramotno i zabrinjavajuće što lider HDZ-a Dragan Čović nije u stanju da jasno osudi Putinovu agresiju. Svakoga ko daje ovakve dvosmislene izjave u ovom trenutku očigledno ne zanimaju demokratija, međunarodno pravo i evropska sigurnost.”

Zatim na scenu stupa Hrvatski narodni sabor, da bi 25. februara (drugog dana invazije) saopštenjem spasio ugled vodstva hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. “Kao dio europske obitelji, Hrvatski narodni sabor daje punu potporu institucijama Europske unije u njihovim aktivnostima, podcrtavajući da ova invazija zahtijeva snažan odgovor Europske unije i međunarodne zajednice.” S druge strane, ova vrsta “diplomatskog vatrogastva“ koje ima svoje korijene još u pokušajima Zagreba da pripitomi Bobanovu kliku, koja je tokom hrvatsko-bošnjačkog sukoba trpjela teške optužbe svjetske javnosti, nije nimalo naivna u okolnostima snažnog i integrisanog odgovora zapadnih demokratija i nosilaca u procesima donošenja odluka kada su u pitanju evropski poslovi.

A ako se prisjetimo ratnih uloga Ive Lučića kao Tuđmanovog krilnika, onda ta vrsta reminiscencije na zločinački i paradržavni partikularitet tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne ima snažno uporište svim pseudonaučnim konstrukcijama Lučića.

Zamjerka Turskoj od Lučića išla je u pravcu kritike turskog neuvođenja ekonomskih sankcija Ruskoj Federaciji. No, za razliku od Hrvatske, koja je pomogla Ukrajinu s malokalibarskim naoružanjem i tehničkim potrepštinama, Ukrajini i njenoj odbrani Turska je omogućila da kroz offset ugovor Ukrajinci samostalno proizvode bespilotne letjelice “Bayraktar TB-2”, kao i ustupanje tehničke dokumentacije i potrebnih paketa naoružanja cjelokupnog sistema. Indikativno, za Lučića ekonomske sankcije Hrvatske imaju snažniji utjecaj na karakter ruske invazije od dejstva turske bespilotne letjelice koju su opjevali Ukrajinci zbog njene efikasnosti spram ruskih ciljeva.

Naravno, ne treba zaboraviti i članstvo hrvatskih dobrovoljaca u najekstremnijim frakcijama ukrajinskih snaga koje ne kriju nacistička i fašistička obilježja, a što Lučić ili ne želi vidjeti ili ne želi osuditi.

Da se radi o Bošnjacima koji pristupaju vojnim organizacijama na Bliskom istoku, s osobitom slatkorječivošću bi Lučić kao perjanica hrvatskog radikalnog pera inkriminirao Bosnu i Hercegovinu (ili barem kantone s bošnjačkom većinom) kao regrutne centre i terorističke kampove. S druge strane, dok Dragan Čović i političko rukovodstvo Hrvata u BiH svesrdno pružaju podršku politici člana Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku, jednako se revnosno zaklinju u proevropske vrijednosti.

Međutim, ruski utjecaj i sheme koje su ostvarene preko Milorada Dodika na početku vode ka Kremlju i u tom smislu svaki pokušaj ograde između prikrivenog proruskog stava lidera Hrvata u BiH samo je neuspješna travestija za želju rastakanja Bosne i Hercegovine po agendi Vladimira Putina.