Svako u Kozarcu zna ko je Rifet Bahonjić. Ali njegovo ime ne izgovara se naglas. Iako su mu Kozarčani zahvalni što je dobrim dijelom pomogao da im se vrati imovina koju su Srbi iz Hrvatske nakon Oluje uzurpirali, događaj u kojem je glavna uloga Rifet Bahonjić iz augusta 1999. godine još je tabu-tema u Kozarcu, iako nikada nije do kraja rasvijetljen. 

Bila je 1999. godina, vrijeme u kojem su izbjeglice svoje prijeratne domove obilazile samo uz pratnju domaćih i međunarodnih policijskih snaga, a “incidenti”, napadi na povratnike, ako ćemo ih zvati pravim imenom, bili česta pojava. 

Rifet Bahonjić iz Kamičana bivši je logoraš “Omarske” i “Manjače”. U ovim logorima, zajedno sa sinom, proveo je sedam mjeseci. U logoru “Omarska” gledao je smrt svoga najmlađeg brata Islama.  

Pored brata Islama, Rifet je izgubio i dva bratića Nihada i Emsuda. Posmrtni Emsudovi ostaci pronađeni su na prijedorskom groblju Pašinac. Rifet Bahonjić izgubio je i dva zeta iza kojih je ostalo petero unučadi. Rifet je živio kao izbjeglica u Norveškoj i 6. augusta 1999. došao je u kratku posjetu u Bosnu i Hercegovinu. Rodio se u Kamičanima 4. aprila 1941. godine. Penzioniran je kao invalid rada zbog psihičkih poremećaja. Došao je kako bi identificirao brata Islama, čije su kosti pronađene u masovnoj grobnici u Kevljanima. Kosti preminule supruge upravo je bio premjestio iz Sanskog Mosta u mezarje u Kamičanima. A u kući svog brata Safeta zatekao je Srbina iz Kninske Krajine koji je u njoj smjestio svoju kafanu “Volan”. Rifet je uporno tražio od tog čovjeka da napusti kuću njegovoga brata. No, ovaj nije htio. Svađe oko imovine trajale su danima. 

Naime, Srbima koji su pobjegli iz Hrvatske vlada Gojka Gličkovića bila je dala saglasnost da uzurpiraju imovinu Bošnjaka, da adaptiraju kuće i da ih koriste.  

“Vidio sam ga nekoliko dana prije tog kobnog događaja. Bili smo na dženazi u Kamičanima. Mislim da je bila dženaza njegovoj supruzi. Davno je bilo, sad se ne sjećam tačno. Bio je u stvarno lošem psihičkom stanju. Stalno su ga Srbi maltretirali, vrijeđali, rugali mu se... On je samo tražio da vrate imovinu njegovog brata. To se sve pretvorilo u pakao za njega, ta svakodnevna vrijeđanja”, ispričao je za Stav svjedok tih događaja. 

UBISTVO U KAFANI 

U petak 13. augusta 1999. godine Rifet Bahonjić ušao je u kafanu “Volan”, odnosno u kuću svoga brata, izvadio pištolj CZ 7,65 mm i upucao Pavla Džakulu, vlasnika kafane, i Smaila Hasića, Bošnjaka iz Doboja, pripadnika Vojske Republike Srpske, koji se prekrstio i uzeo ime Pavle Prica.  

U pucnjavi je ranio još dvojicu Srba – Todora Višekrunu i Savu Ivančevića. Njih dvojica su preživjeli. U međuvremenu su Bahonjića gosti kafane savladali zadavši mu teže tjelesne povrede, prema jednoj verziji događaja, a prema drugoj, Džakula je izvadio pištolj i pucao u Bahonjića prije nego što je ovaj njega usmrtio. Bahonjić je prvo smješten u bolnicu u Banjoj Luci, a nakon liječenja u banjalučki zatvor Tunjice. 

Nakon tog događaja proces vraćanja uzurpirane imovine tekao je mnogo brže nego ranije. Prema nekim navodima, već slijedećeg dana Srbi iz Hrvatske ispraznili su bošnjačke kuće i otišli glavom bez obzira. 

Oslobođenje je o ovom događaju 15. augusta pisalo ovako: “Kozarac se, zbog zločina počinjenih nad bošnjačkim stanovništvom, nakon rata tretirao kao posebno osjetljivo područje. No, to vlastima u RS-u nije smetalo da dozvole naseljavanje izbjeglica iz Hrvatske na to područje. Praksu koju je započeo SDS nastavila je i aktuelna vlada, a lokalne strukture vlasti i nakon odluke visokog predstavnika, nastavile su sa besplatnom dodjelom zemljišta srpskim izbjeglicama”. Oslobođenje je navelo da je u prilogu emitiranom godinu ranije na ATV Banja Luka ubijeni Džakula izrazio otvoreno protivljenje povratku Bošnjaka u Kozarac. Navodeći kako je Srbima onemogućen povratak u Hrvatsku, zahtijevao je da prijeratni vlasnici isplate sve troškove koje su on i druge srpske izbjeglice imale kako bi adaptirali kuće.  

Uprkos tome što su se Bošnjaci vraćali u Kozarac, nijedna srpska porodica nije bila deložirana. 

SMRT U ZATVORU 

Nakon kratkog liječenja u bolnici Rifet Bahonjić prebačen je u banjalučki zatvor Tunjice. O njegovom slučaju petnaestak dana nije se govorilo. Sve do 30. augusta. U ponedjeljak 30. augusta oko 18 sati zatvorski čuvari pronašli su ga mrtvog.  

UN-IPTF, Odjel za ljudska prava, objavio je kako se Bahonjić u zatvoru objesio “pomoću svoje pidžame”. U izjavi za Dnevni avaz njegov je sin kazao kako sumnja u tu priču jer njegov otac nije bio u najboljem psihičkom stanju, a IPTF je tvrdio kako su njihovi predstavnici stalno uz njega, pa je čudno kako je mogao da se objesi pomoću pidžame a da to niko u zatvoru ne primijeti. Osim toga, Rifet Bahonjić tokom boravka u zatvoru nije imao nikakav kontakt s porodicom, izuzev jedne poruke poslane preko Crvenog križa u kojoj je pisalo da je dobro. 

Nakon tog događaja IPTF je tvrdio kako će insistirati kod banjalučkog okružnog suca da naredi autopsiju tijela Rifeta Bahonjića. Ostalo je samo na insistiranju. Smrću Rifeta Bahonjića slučaj je završen.  

Svjedok tih događaja s kojim smo razgovarali 25 godina poslije ispričao nam je da zvanična verzija o samoubistvu uopće nije tačna. 

“Kako to znam? Bio sam u istom zatvoru u kojem je bio i Rifet Bahonjić nedugo nakon njega, zatvorenici su mi ispričali ono što su vidjeli i čuli u zatvoru. Ja sam bio optužen da sam napao policiju, iako nisam imao nikakve veze ni sa kakvim napadom. Mjesec sam proveo u zatvoru”, kazao nam je svjedok, čije ime ovdje nećemo navoditi zbog njegove sigurnosti. 

Priča nam da je Bahonjić krvnički premlaćen prije nego što je odveden u zatvor. 

“Pouzdano znam da se nije ubio u zatvoru. Objesio ga je jedan stražar u zatvoru Tunjice”, kaže naš svjedok. 

On navodi da je Rifet u zatvoru doslovno svaki dan premlaćivan. “Čak su Srbi odavde iz Kozarca išli u zatvor i tukli ga”, kaže svjedok ističući kako zna i ko je išao u zatvor da tuče Rifeta Bahonjića.  

No, slučaj Rifeta Bahonjića, kao i brojni drugi slučajevi samoubistava u banjalučkom zatvoru Tunjice u to vrijeme, ostao je nerazjašnjen, duboko zakopan u arhivama.  

Ali život u Kozarcu se nastavio. Povratnički život dobio je novi zamah, a Kozarac postao simbol povratka Bošnjaka. 

Podsjetimo, pripadnici Vojske Republike srpske su 24. maja 1992. godine izvršili napad na Kozarac i naselja s bošnjačkom većinom i dvodnevnim granatiranjem ih razorili. Veliki broj stanovnika kozaračke regije prošao je kroz prijedorske logore “Trnopolje“ ,“Keraterm“ i “Omarska”. Mnogi su ubijeni u ovim logorima ili na drugim lokacijama na koje su odvođeni. Ukupno 1.244 osobe iz Kozarca ubijene su u srpskim akcijama tokom Agresije. 

U prvoj godini rata najveći broj stanovnika nesrpske nacionalnosti tadašnje prijedorske općine prognan je sa svojih ognjišta te je izbjegao u zapadnoevropske zemlje, Sjedinjene Američke Države i Australiju, gdje ih većina i danas živi. 

Nakon rata, Kozarac i ostala razorena naselja obnovljena su sredstvima žitelja, međunarodnih donatorskih organizacija, kao i sredstvima s lokalnog, entitetskog i državnog nivoa. 

Kozaračka regija brojala je prije rata približno 20.000 stanovnika, a danas ih u njoj živi približno 10.000.