Srbija ne želi ili ne može zauzeti čvrst stav protiv ruskog rata protiv Ukrajine. Kao kandidat za članstvo u EU, Srbija tvrdi da poštuje suverenitet Ukrajine, ali se na tome zaustavlja. U novoj geopolitičkoj stvarnosti koju je stvorio rat, nejasno je hoće li se Beograd u potpunosti okrenuti Evropi i Zapadu ili će se nastaviti priklanjati Rusiji, čineći ga obavezom evropskog projekta i NATO-a, analizira Engjellushe Morina iz Evropskog vijeća za vanjske poslove.

Vijeće za nacionalnu sigurnost Srbije sastalo se 25. februara kako bi razgovaralo o domaćoj sigurnosti nakon ruske invazije na Ukrajinu. Vijeće je izrazilo žaljenje zbog situacije, priznavši da su obje strane prijateljski nastrojene prema Srbiji. I naglašavalo je važnost međunarodnog prava.

Međutim, Vijeće je nastojalo izbjeći navođenje Rusije kao agresora. Uzeti izolirano, zaključci vijeća ostavljali bi čitatelju da nagađa ko ubija Ukrajince. U zaključcima, koje je potpisao predsjednik Aleksandar Vučić, ističe se da se Srbija neće pridružiti Evropskoj uniji u uvođenju sankcija Rusiji. Srbija i Bjelorusija su sada jedine evropske zemlje koje su to odbile. Ipak, Srbija je glasala za nedavnu rezoluciju UN-a u kojoj se Rusija poziva da zaustavi rat protiv Ukrajine.

Kada je Rusija anektirala Krim 2014., Srbija je – u tom trenutku već bila kandidat za EU – postupila na isti način. Odbila je priznati agresiju Rusije ili uvesti sankcije zemlji, uz obrazloženje da poštuje suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine kao prijateljske zemlje koja nije priznala nezavisnost Kosova.

U posljednjih nekoliko godina Srbija je zadržala fasadu neutralnosti usred sve većeg rivalstva između Zapada i Rusije. Srbija ponekad pokušava igrati jedni protiv drugih kako bi poboljšala svoju pregovaračku moć o pitanjima kao što su evropska sigurnosna arhitektura, energetska sigurnost i spor oko statusa Kosova.

Potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU, Srbija je pristala uskladiti svoju vanjsku i sigurnosnu politiku s politikom Unije. Ali zemlja ostaje politički vezana za Rusiju, budući da joj je potrebna diplomatska podrška Kremlja za Kosovo (ne samo da bi blokirala povezane ustupke u Ujedinjenim narodima) i oslanja se na jeftine isporuke ruskog plina i vojne opreme. Kako je pokazala nedavna anketa ECFR-a, 54 posto građana Srbije vidi Rusiju kao saveznika, a 95 posto je smatra saveznikom ili nužnim partnerom. Dok je EU i dalje najveći pružatelj finansijske pomoći Srbiji, samo 11 posto građana Srbije EU smatra saveznikom.

Sa svoje strane, Rusija vidi Balkan kao teatar u kojem je lahko stvoriti nestabilnost koja smanjuje uticaj NATO-a i Zapada u širem smislu. Moskva gleda na Kosovo kao na pregovaračku manu u svom odnosu sa Zapadom. Doista, predsjednik Vladimir Putin čak je pokušao opravdati svoj rat protiv Ukrajine pozivajući se na intervenciju NATO-a u Jugoslaviji 1999. godine.

Bliski odnosi Srbije s Rusijom pomogli su širenju ruskog uticaja na Balkanu. Srbija je od 2016. bila domaćin ruskoj vojnoj bazi prerušenoj u humanitarni centar - objekat za koji vojni stručnjaci upozoravaju da se koristi kao operativni centar za špijune Kremlja. Rusko Ministarstvo odbrane otvorilo je 2020. ured za vezu u Srbiji u pokušaju da ojača vojne veze s tradicionalnim saveznikom na Balkanu.

Srbija je to dopustila unatoč činjenici da je već dio NATO-ovog programa Partnerstvo za mir. Produbljivanje odnosa između Beograda i Moskve stvara znatnu nelagodu među susjedima Srbije, posebno u Bosni i Hercegovini, Kosovu i Crnoj Gori.

Navodna neutralnost Srbije imala je i druge negativne implikacije u regiji. Nakon protesta na srpsko-kosovskoj granici u septembru 2021. godine, Vučić je s ruskim ambasadorom u Srbiji posjetio to područje, mobilizirajući obližnje vojne jedinice i naredivši borbenim letjelicama da uđu u zračni prostor Kosova. Kosovo na proteste – koji se odnose na recipročno priznavanje registarskih tablica vozila – gleda kao na pitanje suvereniteta. U međuvremenu, Vučić smatra da je sjever Kosova zabranjeno područje za institucije zemlje, do te mjere da je zaprijetio da će upotrijebiti silu kako bi zaštitio Srbe na sjeveru Kosova. Takve izjave upućuju na to da će on u najboljem slučaju biti od male pomoći u nastojanjima da se balkanske zemlje integriraju u Zapad.

Jednako tako, rast srpskog i ruskog uticaja u Crnoj Gori kroz politički savez Demokratskog fronta sputao je napore te zemlje u takvoj integraciji. Čelnici Demokratske fronte navodno su učestvovali u pokušaju državnog udara u Crnoj Gori koji je organizirao Kremlj 2016. godine, nadajući se da će spriječiti državu da postane članica NATO-a. Crna Gora je pristupila NATO-u 2017. godine, ali Demokratska fronta i dalje predstavlja najznačajniju prijetnju ambicijama zemlje za pristupanje EU. Na primjer, stranka je nedavno blokirala parlamentarno glasovanje o uspostavi nove, prozapadne manjinske vlade.

Grupe krajnje desnice u Srbiji organizirale su demonstracije kako bi pozvale Vučića da ne podlegne međunarodnom pritisku uvođenjem sankcija Rusiji. Vučić bi se trebao oduprijeti ovom pozivu. U svjetlu svoje nedavne prošlosti, Srbija treba pokazati svoju podršku temeljnim pravima i slobodama prema međunarodnom pravu. S obzirom da je Putinov rat protiv Ukrajine stvar koja nadilazi uobičajene vanjskopolitičke izbore, to bi mogao biti Vučićev Zeitenwende.

Mogao bi započeti razbijanjem redova sa svojim proruskim koalicijskim partnerom, Socijalističkom partijom i dopuštanjem slobodnim i nezavisnim medijima i demokratskim snagama da procvjetaju u Srbiji. Srpski birači mogli bi pomoći u guranju svoje zemlje prema EU na način na koji su to nedavno učinili Ukrajinci – protestima i podrškom organizacijama civilnog društva.

Odbijajući osuditi ruski rat protiv Ukrajine, Srbija je još jednom dokazala da predstavlja rizik za EU i NATO. Rusija bi to mogla iskoristiti za stvaranje daljnje nestabilnosti na Balkanu i smanjenje tamošnjeg uticaja Zapada. Krajnje je vrijeme da EU i Sjedinjene Države zauzmu tvrđi stav na geopolitičkoj putanji Srbije s obzirom da bi to mogao postati opasan model za druge zemlje u regiji.