Naim ef. Hadžiabdić je rođen u Pruscu 18. maja 1918. godine od oca hafiza Mehmeda ef. i majke Hajrija-hanume rođene Karaosmanović. Potiče iz ugledne ulemanske porodice. Osnovno vjersko obrazovanje stekao je u svom rodnom mjestu, a osnovnu školu završio je u Donjem Vakufu. Po završetku osnovne škole nastavlja školovanje u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu koju završava neposredno pred početak Drugog svjetskog rata.
Dalje školovanje i studij nastavlja na Višoj islamskoj teološkoj Školi u Sarajevu, u to vrijeme najvećem obrazovnom vjerskom zavodu kod nas. Studirao je u doba rata u vrlo teškim i nesigurnim uslovima. Kako je i sam imao običaj da kaže: "Nikada nismo znali da li ćemo dočekati novi ispit i upisati narednu godinu".
Po završetku školovanja i osluženja vojnog roka 1945. godine iako s visokom školom, a takvim kadrovima su bila sva vrata otvorena u državnoj službi, stupa u službu Islamske zajednice i to u svojstvu džematskog imama u Donjem Vakufu. Na tom radnom mjestu ostaje punih 15 godina sve do 1. januara 1960. godine kada je imenovan za glavnog imama za bivši bugojanski i travnički srez.
Na položaju glavnog imama polučio je zapažene rezultate. Bio je dobar organizator, sposoban i marljiv u radu. Posebno je bio uspostavio dobar kontakt s vjerskim službenicima-imamima čije je poteškoće dobro razumijevao, jer je i sam dugo godina dijelio istu sudbinu. Nakon odlaska u penziju predsjednika Starješinstva za Bosnu i Hercegovinu hafiza Abdulaha Čauševića 1963. godine, Naim ef. Hadžiabdić izabran je na tu odgovornu dužnost.
Značajno je napomenuti da spada medu osnivače Udruženja Ilmijje BiH (1950), gdje je dao doprinos ovoj staleškoj i strukovnoj organizaciji, a jedno vrijeme je bio i sekretar Udruženja.
Dalje napredovanje u službi, izbor za predsjednika Starješinstva u SR BiH (1963-1975) godine proširit će mu polje aktivnosti, dati mu nove obaveze, ali i veće mogućnosti da nastavi i proširi započeto djelo.
Njegov udžbenik za vjersku pouku je štampan prvi put 1973. godine, a nakon toga je doživio još nekoliko izdanja i bio je prihvaćen od muallima i polaznika vjerske pouke.
S reisu-l-ulemom Sulejman ef. Kemurom učestvuje u vraćanju Đulaginog dvora za potrebe Gazi Husrev-begove medrese i otvaranje Islamskog teološkog fakulteta, istovremeno se vodi akcija za obezbjeđivanje sredstava za adaptaciju i rekonstrukciju ove zgrade. To su, bez imalo sumnje, veliki koraci u razvitku Islamske zajednice, koji nisu lahko išli, često i radi naših unutrašnjih neslaganja ili nedovoljnog shvatanja tih velikih poduhvata.
Nakon iznenadne smrti reisu-l-uleme Sulejman ef. Kemure, Naim ef. Hadžiabdić je prvo izabran za vršioca dužnosti reisu-l-uleme, da bi zatim, na zasjedanju Izbornog tijela za izbor reisu-l-uleme Islamske zajednice u SFRJ održanom u Beogradu 22. marta 1975. godine, bio izabran kao jedini kandidat za vrhovnog poglavara Islamske zajednice u SFRJ.
Svečano ustoličenje i predaja menšure obavljena je 18. maja 1975. godine u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu. Svečanom ustoličenju prisustvovale su i brojne delegacije islamskih zemalja i to: egipatska delegacija na čelu sa šejhu-l-ezherom Abdulhalimom Mahmudom, iračka delegacija na čelu s ministrom vakufa Nafi Kasimom, delegacija Arapske Republike Libije na čelu sa Šejhom Mahmudom Subhijem i drugi, kao i mnogi ambasadori islamskih zemalja.
Na čelu Islamske zajednice u SFRJ, Naim ef. Hadžiabdić bio je punih 12 godina. Ostat će zabilježeno u historiji Islamske zajednice da su u njegovo vrijeme ostvareni značajni uspjesi na planu razvoja Islamske zajednice. Prije svega otvaranje Islamskog teološkog fakulteta 1977. godine, otvaranje Isa-begove medrese u Skoplju, otvaranje ženskog odjeljenja Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, kao i izgradnja Zagrebačke džamije, čije otvaranje nije doživio iako je bila gotova.
Nakon kraće i teške bolesti umro je 3. jula 1987. godine u Sarajevu. Dženaza mu je obavljena u ponedeljak 6. jula 1987. godine iza ikindije namaza u haremu Begove džamije, gdje je i pokopan uz svog prethodnika i bliskog saradnika Sulejmana ef. Kemuru. Dženazu mu je klanjao predsjednik Starješinstva SR Crne Gore Idriz ef. Demirović.
