Poprilično nezapaženo i bez značajnijih reakcija, u javnosti je prošla pojava bosanskog prijevoda knjige Mustafe Akyola Ponovno otvaranje muslimanskih umova (“Buybook”, 2001). Doduše, vidljivo je da autor ima podržavatelje u Bosni i Hercegovini te da je upadljivo hvaljen i promoviran u dijelu medija ponajviše zalaganjem prevodioca Mirnesa Kovača. Prije nego što krenemo s kritičkim osvrtom, prvo bismo trebali razmotriti pitanje stvarne namjere (nijeta) koja stoji iza tog djela. Šta hoće Mustafa Akyol? Zašto piše ono što piše? Koji cilj želi da ostvari i radi čega? Propitivanje nečije namjere (nijeta) i nagađanje o istinskim pobudama koje stoje iza djela nekog pojedinca bilo bi neprihvatljivo i gotovo blasfemično posredovanje u odnosu između čovjeka i Boga, no u ovom slučaju sam Mustafa Akyol, i to nekoliko puta, javno objašnjava koje su njegove stvarne namjere i šta stoji iza njegove želje da “otvara” umove muslimana.

KONSTRUKCIJE I DEKONSTRUKCIJE

Iz onoga što se može pročitati u nekoliko intervjua koje je dao za zapadne medije, ali i iz same knjige Ponovno otvaranje muslimanskih umova Akyol autoritativno tvrdi da je islamski svijet u dubokoj krizi, a da razlozi za tu krizu nisu niti nedovoljna bogobojaznost (kako tvrde konzervativci), niti kolonijalizam i imperijalizam (kako kažu ljevičari) već prije svega zamiranje “kozmopolitizma misli” među muslimanima, preciznije nestanak doktrine “slobodne misli” koja je navodno bila dominantna u “zlatno doba” islamske civilizacije. Muslimanski umovi zatvoreni su i takvi su već gotovo čitav milenij, tvrdi Akyol. Naravno, njegova tvrdnja da literarno intervenira zbog “velike krize islama” jeste krajnje sporna te se prije radi o pokušaju legitimizacije vlastite agende, i to tako da se izmisli kriza koja u ovom slučaju, eto, nije ni politička, društvena ili ekonomska, već ni manje ni više teološka! U skladu s tim, Akyol kaže da namjerava da promovira “islamsko prosvjetljenje” kroz dekonstrukciju i uklanjanje “teoloških prepreka” koje stoje na putu tom prosvjetljenju.

Takozvane “teološke prepreke” navodno su suštinski razlog svih prošlih, sadašnjih i budućih muka globalnog muslimanskog društva te je stoga potrebno prosvjetljivati muslimane kroz reformu ne muslimanskih društava već fundamentalnih doktrina i temelja samog muslimanskog vjerovanja. Tu je misiju Akyol preuzeo na sebe.

Pri tome Akyol ne zazire od težine zadatka i širine i dubine promjena koje namjerava napraviti u islamskoj teologiji. On sasvim otvoreno promovira “prosvjetljenje”, pri čime misli na intelektualni pokret sličan onome koji je zahvatio Evropu u 17. i 18. stoljeću. Akyol problematizira rodonačelnike mezheba, hadise i hadisku nauku, neke od najvećih učenjaka islamske historije, selektivno interpretira kur'anske ajete uzimajući iz njih ono što mu se sviđa, a zanemarujući ono što ne ide u korist njegovoj ideji. On zagovara reinterpretaciju temeljnih muslimanskih shvatanja i učenja o Bogu, Božijoj odredbi, sudbini, čovjekovoj slobodnoj volji i ulozi ljudskog razuma te njihovo dovođenje u sklad s 21. stoljećem i uopće “humanizmom”. Iz takve teološke reinterpretacije trebala bi proizaći i ona šerijatsko-pravna kako bi se napravio i “update” pitanja halala i harama, dopuštenog i zabranjenog, nakon čega bi se sintezom s trenutno dominantnim zapadnim vrijednostima dobio neki novi vrli svjetonazor koji bi, kako smatra Akyol, iščupao muslimane iz bezdana zaostalosti te doveo do povratka zlatnih vremena islamskog svijeta.

Naravno, Akyol naglašava da njegov “reformizam” nije puko kopiranje zapadnih kršćanskih tradicija već čvrsto počiva na ranijim islamskim izvorima i tradicijama, onima koje su navodno muslimanski konzervativni učenjaci gurnuli na margine još prije čitavog milenija. No, tu je Mustafa Akyol da razotkrije hiljadugodišnju zavjeru te da raskrinka desetine hiljada muslimanskih učenjaka. Svjestan da je u pitanju težak, opasan i nezahvalan posao, Akyol otvoreno žali što danas više nema centralnog autoriteta među muslimanima, nekoga s autoritetom koji, recimo, ima Papa među katolicima te nekoga na koga bi se moglo utjecati da jednim dekretom “ispravi pogrešna vjerovanja”.

INFILTRACIJE OPASNIH IDEJA

Ova paralela s katoličanstvom nije slučajna jer Akyol u suštini želi promjene koje je “Drugi Vatikanski koncil” donio katoličanstvu, a koje su, a to se slobodno može primijetiti 60 godina nakon samog čina, ostavile izuzetno negativne posljedice po katoličanstvo, jer ne samo da su ga drastično “modernizirale”, ukidajući mu rituale i mijenjajući mu samu suštinu već ga i dovele u stanje neprestanog “reformiranja” i stalnog prilagođavanja duhu vremena, čime je obesmišljena i sama bezvremenost vjerske poruke. A kao što će se vidjeti u nastavku kritike, upravo je atak na bezvremenost važenja Objave i njenih uputa ono na šta Akyol nasrće.

No, ako Akyol ne može biti Papa niti ima autoriteta da saziva svemuslimanske sabore, onda barem može pokušati oponašati nekog muslimanskog Martina Luthera koji treba povesti reformaciju. Akyol bi želio da, baš poput Luthera, zakuca svoje skandalozne teze (lične objave) na vrata džamija, no dobro je svjestan kakav bi odgovor dobio od džematlija. Baš kao što je Luther imao razne političke ambiciozne prinčeve kao mecene, ima ih i Akyol, ali mu fali kritična intelektualna i vjernička masa koja bi njegovu skandaloznu “reformu” pozicionirala u okvire prihvatljivog međumuslimanskog diskursa te ga tako legitimizirala i izvukla s margine koja graniči s herezom. Otuda i njegovo napadno misionarenje i pecanje muslimanskih umova.

Ovdje nije riječ o prijevodu knjige bilo kakvog muslimanskog liberala, nekoga ko promišlja islam u njegovim okvirima, već djela koje bi da pravi radikalne zahvate u same temelje vjerovanja muslimana. Kao ilustracija, može poslužiti Akyolov stav da homoseksualizam jeste grijeh, ali da ljudi imaju pravo da čine grijeh (opijaju se, kockaju, jednu svinjetinu) te da jedino Bog ima pravo da im sudi i da ih kažnjava jer to su “grijesi bez žrtve”. Ovakvim stavom Akyol dovodi u pitanje ne samo princip “naređivanja dobra i odvraćanja od zla”, kao i legitimitet samog postojanja šerijatskog prava, već tvrdi i da homoseksualci ne čine štetu samima sebi i jedan drugome i na ovom i na onom svijetu, tačnije da u njihovoj zabranjenoj perverziji nema stvarne žrtve i štete!? A to je još i najblaži Akyolov stav po ovome, u današnjem svijetu, aktuelnom pitanju jer je u nekim svojim javnim istupima braneći prava LGBT populacije otišao tako daleko da je direktno polemizirao s tekstom Kur'ana, nedvosmisleno osporavajući Objavu.

Stoga neprijatan utisak ostavljaju pozitivna mišljenja koja je ova knjiga dobila iz kruga muslimanske inteligencije jer Akyol želi ne samo da “kultivira” muslimansko vjerovanje, kalemeći na njega današnje vlastite vrijednosti, već hoće da osigura da to ubuduće radi i svaka nova generacija muslimana (ako više budu muslimani) u skladu s normama svog vremena. Pogledajmo sada šta piše u uvodnoj riječi Akyolove knjige Ponovno otvaranje muslimanskih umova.

GLASNI AMERIKANAC

Svoju knjigu Akyol započinje opisom svoje posjete Maleziji, gdje je otišao da drži panele te “otvara i reformira” muslimanske umove, ovaj put malezijske. Nakon jednog od tih panela, posjetila ga je malezijska šerijatska policije da bi Akyol, nakon pokušaja da napusti Maleziju, bio zadržan na aerodromu te priveden na informativni razgovor u sjedište policije. Akyol to opisuje kao “posjet inkvizicije”, mada nije jasno šta to šerijatsku policiju čini inkvizicijom, jer niti pale i razapinju ljude, niti iz njih istjeruju đavole, niti bilo koga ugone u vjeru. Čak i sam Akyol, uprkos etiketi koju koristi za malezijsku šerijatsku policiju, tvrdi da je priveden, ispitan i pušten uz korektan i profesionalan tretman. No čak ni takvo vlastito svjedočanstvo ne sprečava Akyola da tretira malezijsku šerijatsku policiju kao neku vrstu opasne tajne policije i neki represivni aparat.

Akyol je član Cato instituta, američkog think thanka, “trusta mozgova” čija je proklamirana misija, između ostaloga, i zagovaranje vrijednosti i ideala američkog liberalizma te ostvarivanje društvenog utjecaja kako bi se ti ideali što više proširili. Upravo stoga, nije baš najjasnije zašto Akyol problematizira malezijsku šerijatsku policiju koja samo štiti temeljne vrijednosti društva od osoba i organizacija koje ih otvoreno nastoje potkopati. Kako zapadna društva, Sjedinjene Američke Države naročito, tretiraju strane organizacije i njihove emisare koji dolaze da u njima šire i zagovaraju vrijednosti koje ta društva smatraju neliberalnim, opasnim ili jednostavno antiameričkim? Na isti način kao i malezijsko, ali to Akyolu nije sporno.

Aykol misli da je bio “targetiran” od malezijske policije jer je u svom govoru tvrdio da otpadnici od islama ne trebaju biti niti pogubljeni niti rehabilitirani već pušteni na miru. Pri tome se, prema vlastitim riječima, pozivao na “reformistička shvatanja” pojedinih muslimanskih mislilaca te koristio početkom ajeta “nema prisile u vjeru”, tvrdeći da smrtna kazna za apostazu u “klasičnom islamskom pravu” ima ponajviše veze sa “srednjovjekovnim normama” koje izlazak iz vjere tumače i kao političku izdaju. Vremena su se promijenila te se stoga moraju promijeniti muslimanski zakoni i gledišta, tvrdio je Akyol na panelima, a to isto tvrdi i u svojoj knjizi.

OSLOBOĐENJE OD PAMETI

Dakle, već u samom uvodu knjige Akyol pokazuje koliko su problematični njegovi stavovi. Većina muslimanskih učenjaka kur'ansku frazu “nema prisile u vjeru” tumači kao zabranu nasilnog nametanja islama nemuslimanima, a ne dozvolu za napuštanje islama. I šta tačno znači termin “klasični vjerozakon” te “srednjovjekovne norme” koje Akyol upotrebljava? Korištenje takvih termina otvara put da se i sami temeljni principi vjerovanja muslimana, hronološki iz 6. stoljeća, označe kao “kasno antički”, pa stoga i prevladani. Sama Akyolova tvrdnja “kako se vremena mijenjaju te stoga moraju i naši zakoni i stavovi” u direktnoj je koliziji s time da je Kur'an objavljen cijelom čovječanstvu sve do kraja vremena te da kur'anska načela, kao i praksa zadnjeg Allahovog poslanika Muhameda, s. a. v. s., važe do Sudnjeg dana.

Akyol iz čitavog ajeta izdvaja samo njegov početak, tvrdeći da je on postao moto liberalnih muslimana jer se “u samo nekoliko riječi” zabranjuje bilo kakva prisila u pitanjima vjere. Već ovdje Akyol pokazuje svoju sklonost probiranju i spremnost da uzima šta misli da mu ide u korist, a da zanemaruje i prešućuje ono što mu ne odgovara. Iako Akyol piše da se ostatak ajeta, čiji početak citira, odnosi na “odbacivanje lažnih božanstava i proklamovanje monoteizma kao jedinog pravog puta”, on to ipak tretira lakonski, nonšalantno tvrdeći da je “polaganje prava na istinu” nešto što “religije rade”! Njemu je najvažnije što su “liberalni muslimani” na početku ajeta vidjeli opravdanje za svoju “slobodu”. No, kakva je to sloboda? Sloboda od čega tačno? Sudeći po onome što Akyol kasnije piše – sloboda od islama!

Sasvim svjestan na šta se odnosi početak ajeta “nema prisile u vjeri”, Akyol u suštini priznaje da malezijska šerijatska policija, koja je smatrala izuzetno spornim njegovo vlastito tumačenje ovog ajeta, nije postupala po nekom svom tumačenju i nahođenju već po milenijskom konsenzusu muslimanskih učenjaka. No, Akyol tvrdi da takvo tumačenje ima velike posljedice jer je frazu “nema prisile u vjeri” svelo isključivo na pravo nemuslimana da ostanu van islama, ali je uskratilo pravo muslimanima da izađu iz islama. Prema Akyolu, upravo na takvom “predmodernom” tumačenju Kur'ana, na kojem počivaju današnje islamske tradicije, počiva i sporni legitimitet i autoritet šerijatske policije. Akyol smatra da je problematičan i hadis u kojem se dozvoljava smrtna kazna za otpadništvo od islama te tvrdi da je taj hadis “marginalizirao duh ajeta”. Po Akyolovom mišljenju, “klasični autoriteti” olahko su prihvatili ovaj hadis, što ih je dovelo do pogrešnog konsenzusa da je otpadništvo od islama kažnjivo smrću.

ORIJENT I OKCIDENT

Akyol, pak, tvrdi da problem nije u Maleziji, ili drugim muslimanskim društvima i državama, već u tome da je interpretacija islama većine muslimana sasvim netolerantna “po modernim standardima”. Od kada su to “moderni standardi” neko mjerilo po kojima muslimani moraju da prilagođavaju svoja vjerovanja, Akyol ne pojašnjava? I čiji su to uopće standardi, kakvi, ko ih je uspostavio, po čemu su oni relevantni? Zar takve tvrdnje nisu davanje prednosti stalno promjenjivom duhu, normama i vrijednosti jednog vremena nad objavom Allaha, dž. š., koja važi do Sudnjeg dana? Akyol dalje tvrdi da se ova muslimanska netolerancija ogleda i u “prisiljavanju žena da se pokrivaju” te njihovom statusu “manje vrijednih od muškaraca”, pa spominje i bičevanje, ubijanje ljudi zbog kritike, demoniziranje kršćana, Jevreja i muslimana “druge sekte”, a to radi kako bi dodatno dao težinu optužbi za premoderni barbarizam i uopće arhaičnost.

Uprkos ovakvim sasvim orijentalističkim etiketama na račun većine muslimana, Akyol vlastite stavove i reformatorske namjere pokušava pozicionirati kao neki srednji put koji označava kao “pošten tretman islama”, neku sredinu između isilovskih ekstrema i zapadnjačkih islamofoba. To je lukav, ali sasvim očit pokušaj da se zaštiti od toga da bude prokazan kao ono što i jeste, neko toliko suštinski radikalan u svojim razmišljanjima da je u suštini autsajder čije su strane ideje potpuno van spektra prihvatljivog međumuslimanskog diskursa. Ovaj svoj zapadnjački intelektualni, ali i duhovni habitus Akyol demonstrira i kada insistira da je kršćanska Evropa bila zaostala, navodeći kao primjere inkviziciju, tridesetogodišnji rat, pogrome Jevreja i tome slično, no da se sve promijenilo dolaskom doba “prosvjetljenja” koje je svijetu podarilo liberalizam. Akyol tvrdi kako su naspram tekovina liberalizma, u šta ubraja slobodu govora, religije, jednakost pred zakonom, ljudska prava i tome slično, norme islamske civilizacije naprosto arhaične. To je jako smjela i sasvim orijentalistička tvrdnja koja služi kako bi se zauzela superiorna civilizacijska pozicija, da ne spominjemo da je u pitanju i univerzalizacija okcidentalnih vrijednosti i normi.

Upravo ta činjenica da je Akyol krajnje vesternizirani intelektualac, neko ko živi, razmišlja i radi u skladu sa zapadnim svjetonazorima na osnovu kojih tumači i promišlja svijet oko sebe, ali i unutar sebe, čini ga osjetljivim na optužbe za racionalizam, objektivizam te orijentalizam. Stoga se Akyol trudi naglasiti da pod “islamskim prosvjetljenjem” koje zagovara prije svega misli na prosvjetljivanje današnjih muslimana tekovinama “razuma, slobode i tolerancije” koje se već nalaze u islamskim tradicijama, a koje su svjesno sakrivene od čitavih generacija muslimana. Time Akyol i završava uvod i počinje prvo poglavlje svoje knjige u kojem “tumači filozofsko djelo” iz muslimanske Andaluzije koje je svojevremeno oduševljavalo Evropu.