Prinudna šestodnevna radna sedmica u Grčkoj eksploatiše radnike i dugoročno će pogoršati ekonomiju. Ova politika, vođena ekonomskim pritiscima i starenjem stanovništva, služi kao opomena za globalnu radnu snagu.
Grčka je usvojila dobrovoljnu šestodnevnu radnu sedmicu za preduzeća koja nude usluge 24 sata. „Dobrovoljno“ se, naravno, odnosi na posao, a ne na radnika. To znači da šefovi mogu natjerati radnike da dođu šesti dan, uz novčanu stimulaciju. Poslodavci će dobiti premiju na platu od 40 posto, odnosno prekovremeni rad. Osim, naravno, ovo nije doplata za fakultativni rad koji se obavlja van redovnog radnog vremena.
Porijeklo zakona je predvidljivo: desničarska, tržišno-fundamentalistička vlada, starija populacija, zabrinutost države oko njenog kapaciteta da proizvede dovoljno radnika da podrži stariju populaciju i održi privredu, i dugotrajni efekti dugoročnih finansijskih krize.
S druge strane na globalnom nivou, postoji pritisak da se pređe na četvorodnevnu radnu sedmicu. Dokazano je da kraće radne sedmice povećavaju zdravlje, dobrobit, zadovoljstvo i, naravno, produktivnost. Dovode do manjeg stresa, anksioznosti i sagorevanja. Kraća radna sedmica čak smanjuju zagađenje. Dok neke zemlje, poput Sjedinjenih Država i Južne Koreje, koketiraju sa šestodnevnom radnom sedmicom za neke zaposlenike, trend se kreće prema četiri dana ili održavanju statusa quo petodnevne radne sedmice.
Grčki prelazak na šestodnevnu radnu sedmicu oduzima dio vjetra globalnoj četverodnevnoj radnoj sedmici. Zagovornici štednje i tržišni fundamentalisti iskoristit će ovo kao presedan da tvrde da bi druge zemlje trebale slijediti primjer, tvrdeći da problemi s kojima se suočavaju Grci nisu jedinstveni. Na kraju krajeva, starenje stanovništva je uobičajen izazov širom svijeta.
Sama ideja produžene radne sedmice je uvreda za dugo vođenu borbu za humane uslove rada. U devetnaestom stoljeću, Pokret deset sati imao je za cilj da smanji radno vreme za maloljetnike mlađe od šesnaest godina, što je došlo uoči Zakona o fabrikama, koji je tako milostivo ograničio radni dan na deset sati za radnike mlađe od osamnaest godina. Također je postavila gornju granicu radne sedmice za djecu između devet i trinaest godina na četrdeset osam sati - šestodnevnu radnu sedmicu, što potez Grčke stavlja u sablasni historijski kontekst.
Grčki eksperiment će propasti, povlačeći radnike sa sobom u tom procesu. Svaka zemlja koja pokuša da to ponovi neće uspjeti. Grčki slučaj treba uzeti kao upozorenje, a ne kao primjer ili šablon.
Profesor ekonomije Konstantin Kolonesku kritikuje šestodnevnu radnu sedmicu na osnovu produktivnosti — što će reći pod sopstvenim uslovima. Kolonesku tvrdi da bismo morali da „definišemo produktivnost kao proizvodnju proizvedenu po satu“, a ne kao radne sate, što nije način na koji to mjeri grčki premijer Kyriakos Micotakis.
Kao što će vam reći svaki ekonomista iscrpljeni radnici će postati manje produktivni. Vremenom, povećanje radnih sati će dovesti do umornih, pokvarenih radnika, većih troškova zdravstvene zaštite i gubitka produktivnosti. Zbog toga četvorodnevna radna sedmica može biti, možda kontraintuitivno, produktivnija od šestodnevne radne sedmice.
Grčka se suočava sa akutnim ekonomskim izazovima, koji su otvorili vrata za eksploatatorske mjere poput prisilne šestodnevne radne sedmice. Koliko god ta politika bila brutalna, ekonomski izazovi Grčke, nedostatak kontrole nad sopstvenom monetarnom politikom kao članice Evropske unije (EU) i pritisci većih država EU znače da ona nema izbora nego da učini nešto da podrži stariju populaciju i održati ekonomiju na površini.
Kolonesku priznaje da bi šestodnevna radna sedmica mogla biti „kratkoročno rješenje“, ali vlada treba da jasno stavi do znanja da li je to plan. U međuvremenu, vlada to opisuje kao “izuzetnu mjeru” koja se primjenjuje samo u “specifičnim okolnostima”. Kolonesku tvrdi da je zemlji potreban „održivi sistem“, koji neće proizaći iz šestodnevne radne sedmice. Zaista, vjerovatnije je da će se šefovi zalagati za proširenje programa, osiguravajući da on ostane trajan i da se održi u industriji.
Grčki ministar rada i socijalnog osiguranja Niki Kerameus rekao je za CNBC da novi zakon ne uvodi obaveznu šestodnevnu radnu sedmicu. "Sve što radi je da samo u ograničenim okolnostima daje opciju dodatnog radnog dana, kao izuzetnu mjeru", kaže ona, napominjući da je "opcija dodatnog radnog dana dozvoljena samo u slučaju povećanog obima posla".
Malo je vjerovatno da će realnost na terenu odgovarati Kerameusovom povjerenju u zaštitu zakona. Šefovi će vršiti pritisak na radnike i vršiti pritisak, a industrija će osigurati da dobije više vrijednosti. Radnici su u poziciji slabosti u odnosu na svog poslodavca, nesposobni da se suprotstave zlostavljanju i eksploataciji, zbog čega slovo zakona nije dovoljno da ih zaštiti od realnosti odnosa moći između šefa i radnika.
Kao što je Yanis Varoufakis tvrdio, evropske elite su bile te koje su pomogle da se Grčka uvuče u njen trenutni nered, nazivajući grčki paket pomoći "fiskalnom zalihom". Monetarna ortodoksija EU sada se susreće s desničarskim planom za eksploataciju radnika, planom koji će iznevjeriti bilo kakva obećanja zaštite radnika ili koristi na duge staze, što će dovesti do manje produktivnosti i nesretnijih, nezdravih radnika. Šestodnevna radna sedmica prijeti da se proširi izvan svog prvobitnog opsega i može uticati na zagovornike ekonomske štednje i zlostavljanja radnika da sprovode istu politiku izvan Grčke. To je haos.
Kakvo god bilo dugoročno rješenje za strukturne ekonomske izazove Grčke, ono neće uključivati produženu radnu sedmicu. Radnici u drugim zemljama bi ovo trebali uzeti kao lekciju i preventivno odbiti da slijede njihov primjer. Sada je vrijeme da se udvostruči skraćivanje radne sedmice i uspostavljanje sigurnije, zdravije, produktivnije i više pro-radne radne kulture.
