Kao i svaka velika graditeljska epoha, i osmanska ima svoju stilsku periodizaciju koja se može pratiti već od početka 14. stoljeća i ustoličenja osmanske dinastije, pa sve do prvih godina 20. stoljeća i formiranja Republike Türkiye. U tom periodu, koji obuhvata više od 600 godina, smjenjivali su se različiti stilski pristupi. Nastajali su na osnovu kreativnog pregnuća osmanskog čovjeka i njegove želje da iznađe autentičnu umjetnost. Razvoj je tekao u kontinuitetu, mada je bilo i oscilacija. Ipak, svako stoljeće iznjedrilo je značajne građevine. Iznalazili su se, a zatim i etablirali novi koncepti, koji su išli ruku pod ruku s kulturološkim stremljenjima i nevjerovatnim senzibilitetom osmanskog čovjeka spram ljepote i uloge lijepog u svakodnevnom životu.
Poticaji su najčešće bili autonomni, a ponekad su dolazili i sa strane. Ne treba zaboraviti da su Osmanlije po prirodi bile veoma znatiželjne i da su se često otvarale prema Drugom i Drugačijem. U tom smislu, bizantijsko naslijeđe bilo je nezaobilazno. Perzijska i arapska kultura neprekidno su bile prisutne u svakodnevnom životu, posebno u vjerskom i kulturnom, (snažan utjecaj bio je i u dekorativnim umjetnostima), dok su pogledi bili upućivani i prema Evropi. Međutim, sve je to bilo obavijeno velom osmanskog genija koji je neminovno diktirao umjetničke promjene i stilske faze. Od horizontalno postavljenih arhitektonskih masa ranog perioda, do težnje prema vertikalizmu i visokim džamijama, u jednom trenutku, prije svega u 16. stoljeću, osmanska arhitektura postala je krajnje originalna praveći jasnu distinkciju spram onoga što se gradilo u drugim dijelovima svijeta, dajući sasvim novu dimenziju kupolnoj gradnji, po kojoj će postati poznata.
Jedinstvenost stila ogledala se i u obradi kamena iako je jednim dijelom to dugovala seldžučkom naslijeđu, dok je molitveni prostor dobio sasvim novu prostornu dimenziju. Kao rezultat toga, ostvarena je zaokružena estetsko-konstruktivna cjelina, koja će ostati vječni marker islamskog civilizacijskog razvoja.
Prema tome, arhitektura je s vremenom doživljavala složene oblikovne promjene. Već na samom početku ističe se želja prema monumentalnosti, koja je dojučerašnjem plemenskom narodu omogućavala ispunjenje sveopćih ambicija, između ostalog, i onih o zaštiti vjere.
Poseban naglasak bio je na sultanskim džamijama. Interesantno je do koje su mjere Osmanlije davale prednost vjerskoj arhitekturi nad svjetovnom. Džamije su bile grandioznije od bilo kakve palače, što mnogo govori o mentalitetu ljudi koji su ponos i slavu tražili izvan svjetovnog kružoka i dokoličarstva, mada je u svemu bilo i pozitivnog hedonizma, ali je i on bio u službi društvene korisnosti. Duboko religiozne, Osmanlije su svoj ponos tražile u gradnji Božijih kuća otvorenih ne samo za molitvu već i različite korisne aktivnosti, poput naučnih i socijalnih debata. Osim toga, džamije su kao umjetnička djela doživljavale konstantnu preobrazbu i usavršavanje što se posebno isticalo u 15. i 16. stoljeću.
Period djelovanja Mimara Sinana i njegovih učenika doveo je osmansku arhitekturu do njenih vrhunaca. Džamije, ali i drugi objekti tog vremena dobijali su izuzetne proporcijske odlike, skulptorsku uobličenost, istančan dekorativni obrazac i prostornu raznovrsnost. Taj nevjerovatan zalet u arhitekturi doveo je do formiranja klasičnog stila, kao centralne teme osmanske historije umjetnosti. Klasični eho trajao je sve do druge polovine 18. stoljeća, kada se pokušalo doći do novog vizualnog jezika, koji bi dao živost ranijoj tradiciji. O tome koliko je to bilo uspješno može se raspravljati, ali nema sumnje da je historija osmanske arhitekture oduvijek bila dinamična.
Kada su u pitanju utjecaji evropskih arhitektonskih shvatanja, oni su ponekad precijenjeni i ne vežu se uvijek za ozbiljniju preobrazbu stila. Štaviše, klasični odjeci (naročito u smislu Davut-aginog doprinosa) mogu se primijetiti duboko u 18. stoljeću i zbog toga je pretjerano govoriti o utjecaju evropskog stila na osmansku arhitekturu sve do gradnje Nuri Osmanije džamije (1748). Čak je i ona diskutabilna u tom smislu. Poslije tog projekta nije bilo velikih pomaka u osmišljavanjima novih prostornih i oblikovnih rješenja, što opet ne znači da su se gradili samo loši objekti. Da bismo lakše rezonirali stvari, razdoblje od sredine 18. stoljeća pa sve do sredine 19. stoljeće možemo posmatrati kao period transformacije koji je otvorio vrata različitim, više ili manje značajnim interpretacijama i pseudoutjecajima evropske umjetnosti. Međutim, u svemu tome postojala je i želja da se ne izgubi osnovni gen osmanske arhitekture. Zbog toga na mnogim građevinama tog vremena možemo primijetiti različite kombinacije stilova i umjetničkih praksi, od onih tradicionalnih do novostečenih.
ZNAČAJ DŽAMIJSKE ARHITEKTURE
Generalno, najbolja ostvarenja osmanske arhitekture realizirana su na području zapadne Republike Türkiye (s Istanbulom kao centrom) i na Balkanu. U nekim dijelovima carstva, poput Sirije i Egipta, osmanska arhitektura nikada nije zaživjela u svom čistom obliku, za razliku od Rumelije, gdje je došlo do masovne gradnje. Ako uzmemo samo Bosnu i Hercegovinu za primjer, onda ćemo uvidjeti da su ovdašnje najreprezentativnije građevine projektirane upravo u glavnim sultanskim ateljeima, što isključuje mišljenje da se u provincijama gradilo ad hoc, ili da su ta područja bila zanemarivana. Briljantne primjere “arhitekture centra” posebno možemo vidjeti u Sarajevu i Mostaru, ali i u drugim gradovima.
Najvažnije mjesto u osmanskoj arhitekturi nesumnjivo pripada džamijama. One su bile referentne urbane tačke oko kojih se razvijao čitav grad. Bile su simboli vjere, ali i sultanskog autoriteta. Osmanlije su se uvijek hvalile svojim džamijama. Bile su svjesne njihove vrijednosti unutar svjetske arhitekture. Naruku su im išla i neka historijska kretanja. Kolosalni projekti iz 16. stoljeća po mnogo čemu su nadilazili postrenesansnu crkvenu gradnju u Evropi. Džamije su za Osmanlije predstavljale više od molitvenog prostora. Najranija ostvarenja realizirana su i kao zavije, mjesta okupljanja derviša i pobožnjaka, a u njima su održavana i predavanja te različiti kulturni događaji. Osim toga, već se na početku stvorila ideja o gradnji kulija, specifičnih kompleksa, koji bi objedinjavali džamije s medresama, bibliotekama, javnim kuhinjama pa čak i hamamima.
Sve je to, naravno, bilo podređeno džamijama. Stvara se utisak da su ostale građevine, iako izuzetne po svom izgledu, uvijek bile izvedene iz forme džamije. Tome su najviše bile “krive” kupole kojima su bile pokrivane gotovo sve ostale građevine. Naprimjer, poznati Buyuk i Sandal bezistani u Istanbulu, ili Brusa bezistan u Sarajevu, sa svojim višerednim kupolnim svodovima identični su ulu džamijama, dok, s druge strane, uviđamo izuzetnu sličnost između džamija s četverovodnim krovom i stambenih objekata. Različite formalne paralele davale su poseban i veoma prepoznatljiv izgled osmanskim gradovima, pri čemu se kombiniralo monumentalno s intimnim i javno s privatnim na način tipičan za jednu orijentalnu kulturu.
RAZVOJ GRADSKIH CENTARA
Periodizacija osmanske arhitekture veže se za velike gradove. Stvaranjem novih prijestolnica stvarali su se i novi stilovi. Ono što se gradilo prije osvajanja Istanbula nazivamo brusanskim stilom (14. i prva polovina 15. stoljeća) jer je dosta toga bilo vezano za grad Bursu, u kojoj se grade i najpoznatije rane džamije, ali isto tako značajne projekte možemo pronaći i u drugim gradovima. Iako je bio nekoherentan, pogotovo ako ga uspoređujemo s onim što će doći poslije, brusanski stil imao je ipak svoje obrise prepoznatljivosti. To je bio i prvi pokušaj Osmanlija da formiraju zvaničnu carsku arhitekturu kao izraz novostečene imperijalne svijesti ili svijesti o nastanku nove velike civilizacije.
Također, došlo je i do razvoja novih gradskih centara, a osim Burse, tu su bili Iznik i Edirne, međutim, izuzetno lijepe džamije, medrese i hamame nalazimo i u drugim mjestima, poput Manise, Milasa, Seldžuka ili Tire. U brusanskom periodu formirana su tri osnovna tipa džamija: jednoprostorne potkupolne, ulu-centralne, kao i džamije s takozvanom obrnutom T osnovom (tip zavije). Navedena tipologija općenita je s obzirom na veliku šarolikost projekata, pa se u svemu mogu naći i izuzeci. To govori da je brusanski stil sve vrijeme tražio sebe, svoju definiciju, što mu je samo djelomično uspijevalo s obzirom na to da su se oblici stalno mijenjali.
U cijelom tom periodu gradile su se (iako velike po površini) relativno niske građevine. Horizontalizam forme bio je odraz estetike srednjoazijskih lokalizama, kod kojih je kupola tek postepeno dolazila do izražaja, ali i praktičan odgovor na potrebu iznalaženja što adekvatnijeg arhitektonskog rješenja kada je riječ o velikom molitvenom prostoru, a što je bila već uspostavljena matrica primjenjivana širom Anadolije. Uostalom, naglašeno horizontalne građevine, pogotovo džamije, dobro su se uklapale u gradski pejzaž, bez vizualnih odskakanja ili bilo kakve nametljivosti, što je stoljećima odgovaralo ideji islamskog grada.
(Iz neobjavljene knjige Kenana Šurkovića Uvod u osmansku arhitekturu)