New York Times je ovog mjeseca objavio vanrednu istragu u kojoj tvrdi da je izraelski Mossad godinama razvijao bivšeg iranskog predsjednika Mahmouda Ahmadinejada kao obavještajnog agenta, s ciljem da ga postavi za vođu postislamske Republike Iran.
Izvještaj, koji je napisao tim veteranskih istraživačkih novinara, opisuje tajne sastanke u Budimpešti, susrete s tadašnjim šefom Mossada Davidom Barneom, tajne isplate i dramatično ratno izvlačenje Ahmadinejada iz njegovog bombardovanog teheranskog kompleksa 28. februara.
Od ovog trenutka priča postaje zamršena. Ahmadinejad je navodno odveden u sigurnu kuću Mossada u Iranu, ali je brzo izgubio povjerenje u Izraelce i otišao. Da li je pobjegao ili mu je dopušteno da izađe ostaje nejasno; u svakom slučaju, priča, blago rečeno, narušava sliku Mossada, piše Middle East Eye.
No, bez obzira na to koliko napeto priča zvučala, nakon detaljnijeg ispitivanja, ona je prepuna nevjerovatnih činjenica i zaslužuje daleko više pažnje od zadivljujuće medijske pokrivenosti koju je izazvala.
Oni koji poznaju složenu iransku strukturu moći savršeno dobro znaju da predsjednik nije glavni donosilac odluka. Vrhovni vođa i Korpus islamske revolucionarne garde (IRGC) drže sve glavne karte, posjedujući najosjetljivije tajne zemlje i duboko poznavanje njenih operacija u inostranstvu.
Ako je stvarna namjera Izraela bila regrutovati važan iranski resurs, njegovi napori trebali su biti usmjereni prema pomoćniku vrhovnog vođe, članu Vrhovnog vijeća nacionalne sigurnosti ili visokom zvaničniku IRGC-a.
Najsumnjiviji element priče je njen prikaz navodnog početka "regrutovanja“: zvaničnik mađarske vlade navodno je zatražio od rektora univerziteta u Budimpešti da pozove Ahmadinejada na konferenciju o klimatskim promjenama kao paravan za sastanak s izraelskim obavještajnim agentima.
Bivši izraelski obavještajni stručnjaci javno su se usprotivili ovom opisu. Brigadni general Hanan Geffen, bivši komandant elitne izraelske vojne Jedinice 8200, doveo je u pitanje slijed događaja; napomenuo je da bi lično putovanje aktuelnog šefa Mossada na sastanak s metom predstavljalo izvanredno kršenje standardne operativne prakse.
Profesionalni obavještajni oficiri obično ne izlažu svog direktora sastanku s nedokazanom, visokorizičnom metom. Upravo je to vrsta izloženosti koju agencije decenijama obučavaju kako bi izbjegle.
Konferencija o klimi kao paravan za sastanak s globalno priznatim bivšim šefom države, kojeg još uvijek prate obavještajne službe i novinari širom svijeta, ujedno je i neobično tanak veo za operaciju koja se navodno provodi od 2024. godine.
Nadalje, dijeljenje dijela ove operacije s drugom vladom bilo bi vrlo rizično – bez obzira na to koliko je Orbanova vlada bila prijateljski nastrojena prema Izraelu. Takav potez bi samo povećao potencijal za sigurnosne propuste u izuzetno osjetljivoj operaciji.
Čak i ako zanemarimo prigovore o operativnim vještinama (tradecraft), sam izbor Ahmadinejada kao kandidata za lidera Irana nakon operacije promjene režima je bizaran. Bivši iranski predsjednik osam je godina glasno negirao Holokaust, pozivao na uništenje Izraela i nagovještavao nuklearne ambicije.
On je, po svim mjerilima, jedna od međunarodno najtoksičnijih iranskih političkih ličnosti posljednje četvrtine vijeka: lako prepoznatljiv, omalovažavan u većem dijelu Zapada i trajno povezan s najekstremnijom retorikom režima.
Ako su izraelski obavještajni planeri tražili osobu koja bi mogla uvjerljivo ujediniti Irance nakon pada režima, privući međunarodni legitimitet i normalizovati odnose s Izraelom, Ahmadinejad je blizu najmanje vjerovatnog izbora koji se može zamisliti.
Bivši predsjednik, kojeg je vlastiti režim kasnije više puta diskvalifikovao iz ponovne kandidature za dužnost – onaj kojem reformisti ne vjeruju zbog njegovog populističkog autoritarizma, a tvrdolinijaši zbog kasnijih kritika bivšeg vrhovnog vođe Alija Khameneija – Ahmadinejad nije imao prirodnu političku bazu za nasljeđivanje vlasti.
Njegovo postavljanje ne bi bio najbolji recept za promicanje nacionalnog pomirenja, što je ishod kojem bi težila svaka racionalna obavještajna služba.
Prema paralelnom izvještaju Haaretza, visoki oficiri izraelske vojne obavještajne službe navodno su plan smatrali nerealnim, upozoravajući da je predviđanje ishoda haotičnih političkih previranja nakon sloma u osnovi neizvodljivo.
Njihove sumnje fokusirale su se posebno na posljednju fazu plana: postavljanje Ahmadinežada za vođu.
Navodno su zvaničnici vojne obavještajne službe modelirali scenarije u kojima bi pokušaj provođenja plana pogoršao položaj Izraela, usred zabrinutosti da bi rušenje Khameneijevog režima bez uspostavljene civilne protuteže moglo predati vlast Revolucionarnoj gardi, a ne bilo kojem nasljedniku savezniku sa Zapadom.
Ako je izraelski vlastiti vojno-obavještajni aparat smatrao završnicu nevjerovatnom, čak i dok je operacija navodno bila u toku, to je značajan signal da bi vanjski posmatrači trebali s oprezom tretirati navodnu stratešku logiku cijele sheme.
Posmatrajući Iran danas – uključujući skrivanje vrhovnog vođe i arhitekturu vlasti u sjeni – nemoguće je isključiti mogućnost da bi IRGC u konačnici mogao preuzeti kontrolu u tekućoj borbi za vlast, čak i bez instaliranja Ahmadinejada.
Vrijedi spomenuti i domaću izraelsku političku dimenziju. Analitičari su istakli dugotrajna institucionalna rivalstva između izraelske vojne obavještajne službe i Mossada, uz napete pripreme za oktobarske izbore u zemlji, kao faktore koji bi mogli oblikovati način na koji se ova priča priča i ko je priča.
Curenja informacija koja laskaju smjelosti jedne agencije, a implicitno kritikuju oprez druge, poznata su karakteristika obavještajnih birokratija svugdje, a Izrael nije izuzetak.
Ahmadinejadov kabinet odbacio je cijeli izvještaj, opisujući optužbe kao "tvrdnje u holivudskom stilu" koje se ne isplati ni formalno poricati, te je optužio New York Times za objavljivanje izmišljenog materijala.
Odbacivanja umiješanih strana, naravno, nisu iznenađujuća i ne mogu se shvatiti zdravo za gotovo – ali dodaju još jedan sloj osporavanja priči koja je već gotovo u potpunosti izgrađena na anonimnim izvorima.
Izvještaj Timesa oslanja se na neimenovane američke i iranske zvaničnike, dok Mossad nije odgovorio na zahtjeve novina za komentar. Nisu predočeni nikakvi dokumentarni dokazi, snimci niti imenovani obavještajni zvaničnici.
Za priču ovih razmjera – u kojoj se tvrdi da je strana obavještajna agencija vodila višegodišnju kampanju za postavljanje bivšeg šefa države za vođu regionalnog protivnika s nuklearnim sposobnostima – dokazna baza ostaje izrazito slaba, utemeljena na karakterizacijama, a ne na provjerljivom primarnom materijalu.
Postoji i širi problem koherentnosti. Priča prikladno povezuje gotovo svaku značajnu nit nedavnog rata između SAD-a, Izraela i Irana u jedan dramatičan luk: ubistvo Khameneija, ciljani napad na Ahmadinejadovo naselje, tajnu evakuaciju, neuspjeli kurdski ustanak i Ahmadinejadovo misteriozno pojavljivanje na dženazi ubijenog vrhovnog vođe prije nego što je nestao u navodnom kućnom pritvoru.
Prave obavještajne operacije rijetko su tako narativno uredne. Pravi tajni programi obično su neuredni, razjedinjeni i samo djelimično rekonstruisani čak i godinama nakon događaja.
Potpuno razrađena priča – regrutovanje, ratni vrhunac, izdaja i osveta – ispričana unutar nekoliko mjeseci od događaja koje opisuje, a koja u potpunosti potiče od anonimnih zvaničnika s obje strane aktivnog sukoba, trebala bi začuditi svakog analitičara.
Ništa od ovoga ne dokazuje da je priča lažna. Obavještajno novinarstvo zasnovano na anonimnim izvorima u prošlosti se pokazalo tačnim mnogo prije nego što se pojavila službena potvrda.
Ali konkretne tvrdnje ovdje – amaterska vještina implicirana pričom o tajnom sastanku, strateška nedosljednost odabira Ahmadinejada za figuru, eksplicitni skepticizam koji je izrazila vlastita izraelska vojno-obavještajna služba i nedostatak bilo kakvih provjerljivih dokumentarnih dokaza – zajedno predstavljaju razlog za znatan oprez.
Umjesto toga – za razliku od svog prethodnika, Mohameda Khatamija, i nasljednika, Hassana Rouhanija – dopušteno mu je, iako uz strogu pratnju, prisustvovati Khameneijevoj dženazi. Čini se da ova odluka potvrđuje da iranski režim ne smatra Ahmadinejada posebno opasnim.
Čitatelji, a posebno politički analitičari, trebali bi Ahmadinejadovu priču tretirati kao intrigantan, ali oštro osporavan prikaz, a ne kao utvrđenu činjenicu nedavnog rata – barem dok se ne pojave nezavisne potvrde, izvan trenutnog kruga anonimnih zvaničnika.
Ako priča tada postane vjerodostojna, kladio bih se da je Ahmadinejadovo regrutovanje počelo mnogo prije nego što je postao predsjednik – i da su svi trikovi koje je izvodio tokom svog mandata bili namjerni činovi prikrivanja njegovog regrutovanja, uz potpunu saglasnost njegovog lutkara.
Uostalom, nijedna iranska politička ličnost nije javno bolje od Ahmadinejada podržala dobro poznatu izraelsku naraciju o Iranu kao egzistencijalnoj prijetnji Izraelu i regionalnim arapskim državama. Ahmadinejadova politika u tom pogledu pružila je jače pokriće za njegovo regrutovanje.
Za one koje bi ova neobična teorija mogla zainteresovati, ali im je teško pratiti njenu logiku, najbolji savjet da je shvate bio bi da pročitaju remek-djelo Johna Le Carréa, Mala bubnjarica.
Jedan element čini se sigurnim, s obzirom na praksu obavještajnog aparata IRGC-a, koji vuče konce u Iranu: da je postojao ikakav dokaz da se Ahmadinejad kompromitovao s Izraelom, već bi bio pogubljen.
Početna
Najnovije
Najčitanije
Na vrh