U američkoj konzervativnoj tradiciji već decenijama se ponavlja isti obrazac: svaki ozbiljniji otklon od intervencionističke vanjske politike završava političkom i medijskom ekskomunikacijom. Oni koji dovode u pitanje potrebu stalnih ratova, globalnih misija i američke uloge svjetskog policajca redovno bivaju proglašeni ekstremistima, teoretičarima zavjere ili antisemitima. Tekst o odnosu Murraya Rothbarda i Williama F. Buckleyja mlađeg pokazuje da ova praksa nije nova. Naprotiv, ona je obilježila čitavu povijest pokreta okupljenog oko časopisa National Review, koji se od samog početka postavio kao čuvar strogo intervencionističke ortodoksije.
U središtu tog sukoba nalazi se razlaz između Buckleyja i Rothbarda, dviju ključnih figura američke desnice. Buckley je nakon Rothbardove smrti napisao oštar i ciničan nekrolog u kojem ga je optužio za naklonost pogrešnim ljudima i pogrešnim idejama. Rothbard, jedan od najistaknutijih libertarijanaca, tvrdio je suprotno: da je upravo Buckley koristio Hladni rat i borbu protiv komunizma kao izgovor da ukloni sve koji se protive američkom globalnom intervencionizmu. Za Rothbarda, istinska motivacija Buckleyja i njegovih suradnika bila je monopol nad definiranjem 'ispravne' konzervativne pozicije o vanjskoj politici.
Primjer Johna T. Flynna najbolje pokazuje kako je taj mehanizam funkcionirao. Flynn, nekada popularan kritičar Rooseveltove politike, poslao je National Reviewu članak u kojem tvrdi da je militarizacija Hladnog rata samo nastavak logike Novog dogovora i da predstavlja opasnost za američke slobode. Buckley mu je članak vratio i priložio ček s implicitnom porukom da ne razumije ozbiljnost sovjetske prijetnje. Time je jasno poručeno da unutar tog konzervativnog kruga nema mjesta za one koji odbacuju logiku neprekidnog vojnog angažmana.
Slično se dogodilo i s pitanjem Izraela. Nakon što je 1956. u National Reviewu objavljena rečenica da su "čak i Jevreji stvorili prvu rasističku državu modernog doba", reakcija filozofa Lea Straussa bila je dovoljna da časopis nikada više ne dopusti ozbiljnu kritiku izraelske politike. Od tada je postalo jasno da su pojedine teme, osobito one vezane uz Izrael i američku vanjsku politiku na Bliskom istoku, pod posebnom zaštitom.
Najspektakularnija epizoda bila je obračun s John Birch Societyjem. Danas se ta epizoda prepričava kao moralna pobjeda nad paranojom i teorijama zavjere. No autor teksta podsjeća da je ključna prelomna točka bio Vijetnamski rat. Kada je Birch Society počeo dovoditi u pitanje smisao američkog angažmana u Vijetnamu i tvrditi da se prava prijetnja krije unutar same federalne vlade, Buckley i njegov krug pokrenuli su žestoku kampanju protiv njih. Navedena lobistička grupa nije bila izopćena zbog teorija zavjere, s kojima je Buckley ranije mogao živjeti, nego zbog neprihvatljivog odstupanja od intervencionističke linije.
I kasnije se ista dinamika nastavlja. Pat Buchanan, možda najprepoznatljiviji antiintervencionistički glas unutar moderne desnice, napadnut je kao antisemita jer je kritizirao izraelski lobi i pozivao na smireniju vanjsku politiku. Tokom priprema za rat u Iraku, National Review je objavio čuveni tekst 'Unpatriotic Conservatives' koji je sve skeptike invazije proglasio neprijateljima domovine. Time je još jednom potvrđeno da se unutar tog kruga sloboda mišljenja završava ondje gdje počinje skepticizam prema ratu.
I danas se taj obrazac ponavlja. Tucker Carlson postaje meta zato što otvoreno kritizira američke ratove i upozorava na pretjerani utjecaj lobija. Libertarijanac Dave Smith ismijava se kao nekompetentan jer nije dio vanjskopolitičkog establišmenta. Čak se i J. D. Vanceu, potpredsjedniku SAD-a, pripisuju sumnjivi motivi zbog njegovog prijateljstva s Carlsonom i protivljenja ratnim politikama.
Suština je uvijek ista: moralne optužbe služe kao izgovor. Stvarni razlog ekskomuniciranja jest dosljedno protivljenje američkom intervencionizmu. Već sedam desetljeća upravo vanjska politika određuje granice prihvatljivog mišljenja na američkoj desnici, a sve ostalo ostaje tek dimna zavjesa.
