Ratno pismo, verbalizacija traume ili kako vratiti povjerenje u priču

Ratovi su konstanta ljudskog postojanja, a književnost konstanta smislenog govora o ratu. Rat je istovremeno individualna i kolektivna trauma, a književnost kreativan odgovor na traumu. Posljednji rat protiv Bosne, posebno njegova naglašena zločinačka i genocidna dimenzija, imao je za posljedicu pojavu književnih ostvarenja koja su na različite načine prerađivala to iskustvo: od refleksnih reakcija, koje najčešće, u nedostatku drugih oruđa, posežu za bilo kakvim odgovorom u jeziku pa do poetiziranih artikulacija najvišeg reda, koje, sa psihološkog aspekta, mogu imati i terapeutske učinke. Osim što su pokušaj adekvatnog smislenog odgovora na besmisao sveopšte destrukcije, književnost je i vrsta bijega u svijet imaginacije, traženje spasa od destrukcije u smislenim imaginativnim konstrukcijama – utočište ili sigurna kuća u nesigurnom okruženju.

Fajko Kadrić (1965), autor dviju knjiga pripovijedaka – Ko još pjeva dok umire i Ordijski mujezin – i dvaju romana – Protokol posrnulih i Udovičke zemlje, novi je snažan glas na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni koji reafirmira klasično pripovijedanje sušićevskog tipa. Ako se već u pripovijetkama dotiče ratnih tema i ako ih zbog toga možemo razumijevati kao prvo suočenje i pokušaj verbalizacije ratne traume – Kadrić je bio aktivni sudionik podrinjskih događaja, onda su romani došli kao svojevrsni bijeg od ratnih tema i ratne traume, ali istovremeno i kvalitativni pomak sa psihološkog i emotivnog ka racionalnom, koje se pita – a šta je i gdje je uzrok ovim traumatičnim događajima, koji, između ostalog, mene tjera da pišem!?

U potrazi za odgovorom autor se romanom Protokol posrnulih vraća u vrijeme neposredno prije rata, baveći se moralnim posrtanjima običnih malih ljudi, a velikih i uvjerljivih likova, iznova se pitajući: Da li se u ovim i ovakvim posrtanjima krije smisao našega ukupno postojanja!? Još radikalniji bijeg, čak u samo središte naših identitarnih previranja, u srednji vijek i vrijeme velikih mijena na vanjskom i unutrašnjem planu, autor preduzima u romanu Udovičke zemlje. Vještom kombinacijom historijskog i izmišljajnog, dostojnom velikih majstora, Kadrić jedne naspram drugih stavlja velike i male ljude, jednako sklone posrtanju i ustajanju, tragajući s istim žarom za odgovorom na sva ona pitanja koja se, neumitnim silama povijesti, slivaju u jednu veliku traumu.

Treći Kadrićev roman Šta su meni ptice javlja se u vremenu koje nas naprosto zasipa različitim djelima dokumentarne i fiktivne proze, nešto rjeđe poezije, a na temu bošnjačke tragedije u Podrinju. Ne želimo biti glas protiv takvih djela, individualnih i kolektivnih svjedočenja, naprotiv, smatramo nasušnom potrebom da se o toj tragediji piše na sve moguće načine i na različitim nivoima – treba se prepustiti pritiscima preživljenih događaja da se realiziraju u jeziku na bilo koji način.

Ovaj Kadrićev roman, osim što je verbalizacija lične i kolektivne traume, uzvišeni je poetizirani odgovor na te i takve događaje. Iako su fabulom obuhvaćena sva stradanja Bošnjaka Vlasenice, Cerske i Srebrenice, fokus je na pojedincu koji, ne prihvatajući sudbinu žrtve, višekratno prelazi nametnute granice, zaštićene vatrenim linijama i minskim poljima. Dijelom kroz sudbinu drugih likova, a još više kroz pojavu junaka naglašene individualnosti Ekrema Redžića sublimirana je i povijesna sudbina kolektiva u njegovoj horizontalnoj i vertikalnoj ukupnosti.

Iza junakove vanjske potrebe da se vrhunskim vještinama prevode ljudi s jedne na drugu stranu i dostavljaju lijekovi i hrana u opkoljeno područje krije se unutrašnja potreba za nepristajanjem na bilo kakva ograničenja, pogotovo ne ona nasilna i dehumanizirajuća, ojačana naoružanim vojnicima i minskim poljima – ili jednostavna potreba za prostorom u koji smo bačeni da slobodno odživimo “svoje hise života”.

U liku kurira Ekrema prepoznajemo savremenog Robinsona Crusoea, kojeg preko svih vidljivih i nevidljivih granica vodi njegovo umijeće snalaženja i umijeće življenja stjecano u teškim životnim uvjetima još od ranog djetinjstva, preko burne i tegobne mladosti do ranih zrelih godina i suočavanja s ratom u kojem konačno dovršava i ovjerava sva svoja stečena iskustva. Fajko Kadrić uvjerljivo je izvajao ovaj lik koji je prošao kroz svoje “krvopišne godine”, udaran i ranjavan po tijelu, a mentalno i moralno ojačan, da bismo ga na kraju dobili kao onoga koji prkosi vanjskim preprekama i kao buntovnika koji ne pristaje na ona unutrašnja ograničenja lokalnih moćnika. Ekrem Redžić doktor je životnih nauka i genij patnje, ne one romantičarskog tipa s kraja XVIII stoljeća, već bosanske životne i ratne patnje s kraja XX stoljeća.

Okruživali su ga različiti ljudi, ali se najsigurnije osjećao u šumi sa svojim kuririma. Njegovo prirodno stanje bilo je kretanje, a ne mirovanje, prelaženje preko minskih polja i kroz vatrene linije. Njegov je ukupan život tako popločan minama i ozvučen fijukom metaka i granata, a minska su polja i vatrene linije uobičajene prepreke koje treba savladavati. Istovremeno, dobili smo neku vrstu dobrog junaka kojeg krasi odsustvo umijeća da komunicira s ljudima iz neposrednog i šireg okruženja, kao i odsustvo umijeća da pokaže emociju, ali zato ne i umijeće da razlikuje dobro i zlo, premda je bio suočen s golemim nesrazmjerom istih.

Ovo junakovo umijeće preživljavanja prati vrhunsko umijeće pripovijedanja, ili obrnuto – samo zahvaljujući vrhunskom pripovjedačkom umijeću Fajke Kadrića mogli smo dobiti ovako uvjerljivo uobličenog junaka. Naprvu, Kadrićevo pripovijedanje može izgledati isuviše klasično, ali dobro pripovijedanje uvijek je na cijeni. I taman kada pomislimo da je u tom izvanrednom pripovjedačkom umijeću sva vrijednost, autor nas iznenadi suptilno doziranom igrom postmodernog tipa, s onim središnjim borhesovskim toposom knjige, kao prvog znaka unutar kojeg i poslije kojeg slijede svi drugi znakovi iz kojih je kreiran svijet i u koje će se isti taj svijet vratiti.

Ova uzbudljiva scena do te je mjere znakovita da se ne može preskočiti: nakon što je dovezao tajanstvenog putnika na jednako tajanstvenu lokaciju, Ekrem na zadnjem sjedištu svoga taksija ugleda knjigu čudnog naslova – Šta su meni ptice – i u njenim prvima stranicama prepozna sebe, dijelove svog života. Dani i događaji koji slijede isuviše ga čvrsto vežu i tjeraju da bi dobio priliku da kroz knjigu sagleda svoj život u budućim danima, pogotovo ne u završnom činu, za čime će zažaliti kada knjige više ne bude. Ta prilika, istovremeno, ne biva uskraćena nama čitaocima, na kojoj moramo biti zahvalni, jer nam je omogućeno da, prateći uzbudljiv i dinamičan život samog junaka, pratimo i vrhunsko autorovo pripovijedanje koje ga uobličava.

Knjiga Šta su meni ptice jeste roman o pojedincu i kolektivu izloženim najvećim stradanjima i iskušenjima, roman o pojedincu koji živi i pati se, pati da bi živio.

Ekrem Redžić jeste tip bosanskog čovjeka – pojedinac koji ne pristaje na rat i ratna pravila, koji nije htio rat, ali jest rat njega i koji, kad već mora, rat vodi na svoj način. I kada je u prilici, ne uzima tuđe živote, a njemu njegov stalno žele uzeti. Biva ranjen, ne u glavu, ruku, nogu ili trbuh, nego u reproduktivni organ, u život, kako kaže njegova punica. Danima će, umjesto mokraće, izbacivati krv i na snježnoj bjelini ostavljati tragove svih krvopišnih godina, a simbolički iznova ispisivati i ovjeravati svoju diplomu doktora životnih nauka.

Šta su meni ptice jeste roman o odrastanju junaka Ekrema Redžića, bildungsroman savremene bošnjačke i bosanske književnosti, vješto ispripovijedana drama s visokim stepenom koncentracije na junaku i pripovijedanju, na samoj priči, čime se, u vremenu nenaklonjenom mnogo čemu, posebno provjerenim klasičnim vrijednostima – vraća povjerenje u priču.

Roman se može čitati kao svjedočanstvo jednog vremena, ljudi i događaja i neki će čitaoci i čitati da bi pronašli sebe u romanu. Opasnost od neželjenih poistovjećivanja eliminirana je epigrafskim upozorenjem da je svaka sličnost sa stvarnim ličnostima slučajna, ali i stapanjem pripovjedačke i aktantske pozicije te svođenjem svijeta na junakov vidokrug. Ovaj redukcionizam na pripovjedačko-aktantskoj ravni ne znači istovremeno i pojednostavljenje u pravilu zamršenih odnosa književnosti i zbilje.

U klasičnom narativnom obrascu pratimo junaka na njegovom putu savladavanja prepreka od tačke A do tačke B. U Kadrićevom romanu junak više puta prelazi iste dionice, ali je akcenat stavljen na prelaženje granica, što bi, zapravo, u vremenu mnoštva nametnutih granica trebalo biti viša faza čovjekovog kretanja kroz prostor, postojanja u prostoru. Ili, možda, ipak, niža? Stoga se nikada neće poistovjetiti ni s jednom, pa ni dominantnom političkom idejom. Nikada se neće prikloniti kolektivu, nije pripadao čak ni svojoj porodici, ona je pripadala njemu – da bi se brinuo o njoj.

Junakovo punoljetstvo podudara se s promjenama koje u njegov svijet donosi dah politike i ideologije, ali će njegov odnos prema istima biti i ostati autsajderski – nisu ga se ticale, a on je njima trebao kao izvršilac kurirskih poslova, ne kao sljedbenik. Ako je i slijedio nešto, onda je to njegova iskonska potreba za kretanjem u prostoru i vremenu, od koje nije odustajao ni u najokrutnijim ratnim okolnostima, ni po cijenu života.

Svijet oko sebe posmatra s nepovjerenjem i strahom dječaka koji često zna dobiti batine za učinjeni ili neučinjeni prijestup, zato bježi od ljudi koji kažnjavaju, a ne znaju praštati. Njegov ukupan svijet, njegovi pogledi vani i unutra – dječiji su, a napori koje savladava – nadljudski. S infantilnom začudnošću primjećuje odsustvo ptica u samom grotlu ratnih dejstava i njihovo ponovno pojavljivanje neposredno nakon završetka rata. A onda mu autor, na koricama knjige, pripisuje riječi koje neće nikada izgovoriti, ali će ih zasigurno nositi kao najnevinije pitanje – Šta su meni ptice? Potreba za pticama, iskazana na ovaj način, dolazi iz napaćenog i izranjavanog bića, nisu je uništile ni granate ni meci, niti to što se ptice povremeno znaju udaljiti kada postane suviše bučno i opasno.

Autorova pomoć nije mu trebala pri artikulaciji jednog drugog, sličnog pitanja. Zapravo, autor mu indirektno, preko saborca upućuje pitanje o sudbini djevojke Fatimice, da bi ga Ekrem dječački mogao tek ponoviti u prvom licu: “Šta je meni Fatimica?” Fatimica je samo jedna od bezbroj žrtava, koja je prvo izgubila roditelje, na kraju svoju čast i sebe. Istovremeno, Fatimica je Ekremova potreba za drugim, lijepim, slobodnim, za nedosegnutim i neodgonetnutim tajnama – odgovor na pitanje čiji je i sam bio dio! Ostat će da traju i grme ta dječački naivna pitanja – “Šta je meni Fatimica” i “Šta su meni ptice” – izvan i poslije ovog romana i da nas progone do Sudnjeg dana.

Zbilja, šta je nama Fatimica i šta su nama ptice?

Ova infantila zapitanost i nemuštost, na koju ni sami ne ostajemo imuni, dolaze iz onog dijela napaćenog i ranjavanog bića koje želi da pita i zna, a ne umije. Ovo nemušto pitanje moralo je naći svoj put u jezik i biti verbalizirano, znao je to i Ekrem Redžić. Međutim, sposobnost mišljenja i odgovaranja na pitanja bili su već amputirani s izranjavanog tijela govornika kao što prestrašene ptice imaju običaj napustiti svoja ratom uzurpirana gnijezda.

Ako ih sam sebi nije mogao ponuditi, znao je da mora krenuti u potragu za onim ko bi to umio izraziti na pravi način – za svojim piscem, koji će na pravi način umjeti kazati prešućeno i neiskazano, a prešutjeti kazano. Junak Ekrem tako je pronašao svoga pisca, a pisac Fajko Kadrić, koji je i sam proživio svoje hise podrinjske patnje, pronašao svoj razlog za pisanje. Uz umijeće savladavanja svijeta pričom, dobio je priliku da i sam verbalizira neka svoja potisnuta pitanja i svoje nemuštosti, ali i da pokuša odgovoriti na ono prvo i posljednje, Ekremovo, pitanje – šta su nama ptice? Želimo vjerovati da se odgovor na Ekremovo pitanje šta su meni ptice i šta je meni Fatimica ponuđeni u romanu Fajke Kadrića, ne samo kao verbalizacija nego i vrhunska estetizacija traumom izazvane nemuštosti.

Ekrem Redžić i njegovi saborci kuriri nisu dobili priznanje od društva, ali su dobili trajni biljeg višeg reda – svoj roman.