Igor Borozan, Bijeli bor, “Buybook”, Sarajevo, 2021.
Bijeli bor prva je knjiga poezije Igora Borozana (1977). Borozan je akademski kipar koji radi kao pedagog u Mostaru i Stocu. Slika i bavi se muzikom. Dakle, u pitanju je multidisciplinarni umjetnik, što kod nas i nije tako česta pojava. Kada je riječ o njegovoj poeziji, mora se primijetiti da on pjesničke slike i simbole gradi na relaciji prostor – vrijeme – jezik. Prostor nije nužno stvaran i opipljiv, u određenoj mjeri pjesnik ga mitizira i stvara fantazmu, uvodeći u pjesme sjećanja na ratno djetinjstvo, period odrastanja, kao i rudimentarne hercegovačke pejzaže. Borozan u tom svijetu gradi određeni labirint i u njemu međaše koji taj svijet ne ograđuju i koji ga ne limitiraju, već ga svojom monumentalnošću ističu, izvode na čistinu, a u orbiti jezika gnomski kristaliziraju.
Oslonjen o pust cvjetnjak
tih otac šehida puši
Čeka
Da se poput stupa pepela
prelomi
Da padne
u mezar
Adolescentsko-tinejdžersko doba vrijeme je složene međuigre bioloških, psiholoških i društvenih činilaca, ali i povišene emocionalnosti i intenzivne imaginacije. Taj uzrast karakterizira traženje vlastitog identiteta i poimanje života na složeniji način. Na pragu muževnosti i interesiranja za dublje upoznavanje svijeta, mladima u tom uzrastu, osim virtualne, dematerijalizirane realnosti, imponiraju umjetničke slike koje bude etičku svijest i drže je u stanju kritičnosti i osvešćenosti. Takvo stanje možemo označiti kao estetsko. Poezija je u tom kontekstu medij koji tragiku i samoću pretvara u komunikaciju na jednoj višoj metafizičkoj razini, a iz te vrste komunikacije proizlazi suština pjesnikovog poetičkog koncepta.
Božja prhut
Na ramenima
Svijeta
(Snijeg)
Borozan posjeduje nesvakidašnji dar poetiziranja običnog. Pjesnik o svijetu djetinjstva i odrastanja u traumatičnoj zbilji govori sažeto i jednostavno, skoncentriran na temeljito i precizno promatranje nesvakidašnjih detalja svega što ga okružuje. Tako predočava maksimum ne samo sadržaja u nekom formalnom smislu već i metafiziku novih dimenzija i relacija. Gnomskim poetskim slikama što naliče kamenim skulpturama ispisuje kompleksnost situacije lirskog subjekta, ponajprije u egzistencijalnoj perspektivi, koja se ogleda u svojevrsnoj potrazi i preispitivanju minulog života, zatim kognitivnoj, kao upoznavanje jedinke s granicama i mogućnostima, potom, tu je etička ravan diskretno predočena u poentama pojedinih pjesama. Tu je i suočavanje pojedinca s pravilima i nepravdama historije i društvenog poretka, te na kraju iskustvo smrti.
Bojovnici kamionom taru
Puhačke instrumente
Istisnuše iz horne
Miralemov dah
(1993)
Ovakva raznovrsnost u izboru motiva donosi jednu izrazito intelektualnu dimenziju prožetu dubokom refleksivnošću, ali i ironijom te različitim verbalnim igrama. Čini se da upravo kroz takvu jednu preciznost u izrazu tu naizgled potpunu udaljenost od velikih historijskih događaja čitalac pronalazi i iznova doživljava punu ljepotu i sadržajnost svega onog što i njega čini kao dio ukupnog postojanja. Putem novootkrivanja i apostrofiranja životnog vitaliteta u detalju, kroz specifično umjetničko preoblikovanje vodi nas daroviti umjetnički um. Igor Borozan poetskim jezikom produbljuje i nijansira pitanja o sadejstvu esencijalnog i egzistencijalnog. Maštovito transponira egzaktno filozofsko u ritam univerzalne poetske misaonosti. Nesvakidašnja značenja slika otvaraju prostore iznad egzaktnosti kao u minijaturi Zavičaj:
Kamenčić onaj
Što još je pred kućom
Neizvrnut
Sučeljava se stvarno i nestvarno, iz dubina osjećajnosti i misaonosti. Izazovno, stihovi Igora Borozana otvaraju vrata tvrđava iz spektra emocija i duševnih stanja. Naznačavaju tragove stopa iza svjetlosnih mlazeva i iza zidova mraka. Pjesnikova poetska imaginacija meditira o koordinatama uslovljenosti i posljedičnosti dolazaka i odlazaka, prije i poslije, kroz razne oblike.
I na kraju treba kazati kako poezija ovog pjesnika stoji u znaku protiv svega što čovjekovu egzistenciju unižava i uništava. Od prevaziđenih i pogubnih ideja do najsitnijih materijalnih stvari. U toj ravni treba sagledati i njezinu stalnu zapitanost nad pojavama života i napor da se otkrije i njihova druga strana u koju egzaktnost ne zadire. To “iza”, koje se ukazuje rijetko i samo odabranima, često je i najveća vrlina Borozanove poezije.
