Mali je broj naroda u svijetu koji imaju tako mnogo pojedinaca čija ostavština nadilazi okvire prosječne ljudske egzistencije i zavređuju nužno pamćenje, a da ih u isto vrijeme prati tako nevelik broj knjiga. Svjesni ovog fenomena, u izdavačkoj kući „Dobra knjiga” odlučili su pokrenuti zasebnu biblioteku koja bi odala priznanje i počast kolosima našeg književnog, vjerskog, društvenog i duhovnog života. Tako je pokrenuta biblioteka Dobri Bošnjani. Cilj ove biblioteke jeste prezentiranje istaknutih bošnjačkih naučnika i alima, pisaca i pjesnika, slikara i šejhova, društvenih radnika o kojima šira javnost ima tek usputne, a nekada i nikakve pouzdane informacije.

Biblioteka Dobri Bošnjani odvest će čitaoca u društvo slavnog divanskog pjesnika Hasana Zijaija, koji je koračao mostarskim sokacima krajem 16. stoljeća, i dovesti ga do slikara Lazara Drljače, posljednjeg bosanskog bogumila. Kroz knjige ove biblioteke čitalac će uspostaviti dijalog sa slavnom bosanskom spisateljicom Milenom Mrazović, hercegovačkim biserom Sejfullahom Prohom i rudarom bosanskog jezika Ćamilom Sijarićem, plemenitim šejhom Husni-efendijom Numanagićem, čuvenim mostarskim gradonačelnikom Mujagom Komadinom i Bošnjakom iz Varcara Antunom Kneževićem, čestitim reisom Džemaludinom Čauševićem i nakšibendijskim šejhom Mustafa-efendijom Čolićem.

Međutim, u ovu su biblioteku uključena i ona imena o kojima šira javnost vjerovatno nema nikakvih informacija. Jedna takva knjiga, što tretira baš takvu, a ipak čudesnu ličnost, publicirana je protekle sedmice. Riječ je o knjizi Avdija Sarić, ratnik i pjesnik autorice Amine Isović-Bukvić.


Avdija Sarić

Da bi se ljepše čitala knjiga Avdija Sarić, ratnik i pjesnik, njen početak ispisan je kao kratko upoznavanje sa sadržajem koji čitaoca uvodi u paralelni svijet stotinama godina udaljenog vremena i podneblja u kojem se smjenjuju priče o različitim ciklusima povijesti. „Priča počinje od onog davnog doba iz zlatnog perioda andaluzijske civilizacije, isprepliće se s vremenom posljednjih godina turskog vakta u Bosni, kada je rođen Avdija Sarić, opisuje bitke Prvog i porodične tragedije Drugog svjetskog rata i niže se sve do 2018. godine. U knjizi se isprepliću zanimljive ljudske i povijesne priče što putuju vremenom i budu oživljene u sadašnjosti u kojoj je i Avdijin život ‘daleka prošlost’, stotinama godina udaljena od našega danas. Pričom o životu hrabrog Bošnjaka tragične sudbine, kakvih je u Bosni kroz stoljeća bio veliki broj, simbolički se prožimaju povijest Španije i Bosne, dvije evropske države u kojima su se rađale generacije autohtonih muslimana, što su se od davnina borili da bi opstali i ostali u zemlji svog iskonskog pripadanja”, piše autorica u uvodu.

Upravo je autoricina posjeta Španiji otvorila priču o Avdiji, ratniku čije su ime s jednakom pažnjom pamtile generacije njegovih poštovalaca i dušmana. Kako piše Isović-Bukvić, tokom tog putovanja u Španiju 2015. godine fascinirala ju je neobična i u isto vrijeme zastrašujuća sudbinska isprepletenost muslimana Španije i Bosne. „Svojoj sam djeci, dok smo autom obilazili Barselonu, Valensiju, Madrid, Granadu, Toledo i Kordobu, čitala pjesmu žalopojku Mersijja od Ebul-Beka’a el-Rundija, poznatog andaluskog pjesnika iz trinaestog stoljeća, u kojoj je oplakivao pad Sevilje. Jedan njen stih posebno bi vraćao uspomenu na Avdiju Sarića.

Zar nema junačkih duša što slavu priželjkuju,
da u dobru sada braću podrže i pomognu?

Zemlje Bosne ne bi bilo bez njenih junaka, a jedan od hrabrih Bošnjana bio je i Avdija Sarić, koji je u svom dugom životu svašta predeverao, a najteža iskušenja bila su gubici djece, njih šestero. Dok ih je ispraćao u Vječnost, stajao bi uspravno iznad njihovih mezara, posmatrajući zemlju što bi im prekrila tijela grleći ih u svoju utrobu ledenim zagrljajem smrti”, pripovijeda autorica.

JUNAŠTVO SE PRENOSILO GENERACIJAMA

Avdija Sarić bio je austrougarski vojnik odlikovan za iskazanu hrabrost. Istovremeno, Avdija je bio i pjesnik, i to kakav! U epskom desetercu opjevavao je podvige kojih je i sam bio svjedok.

„Poput Ebul-Beka’a el-Rundija iz Španije, i Avdija Sarić bio je pjesnik čije su pjesme bile izgubljene, sve do onog dana u jesen 2017. godine kada sam ih, nakon višegodišnjeg traženja, pronašla u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Bila je to samo jedna knjižica pod naslovom Zauzeće Lovćena. Otrgnuta od zaborava nakon više od stotinu godina, knjižica ispisana rukom Avdije Sarića vraćena je njegovoj porodici, ljudima koji gotovo ništa nisu znali o svom hrabrom pradedi, njegovom životu punom teških iskušenja kroz koja je prolazio uzdignuta čela”, piše Isović-Bukvić, ističući da je Avdija bio primjer evropskog muslimana tragične sudbine koji, i pored svih životnih nepravdi, nije izgubio vjeru u budućnost novih generacija koje će naslijediti njegovo ime.

Avdija Sarić rodio se 1874. godine. Otac mu se zvao Redžo (1855), a majka je bila iz porodice neki kažu Kosovac, a neki Kosović. Imao je braću Nuhana, Nuku (1875) i Musu (1878) te sestru koja se udala u Albaniju i s kojom su izgubili kontakt. Dobio je ime po svom dedi Avdiji, Redžinom ocu, za kojeg kruže porodične legende da je bio veliki junak što je nekad, još u vrijeme Osmanskog Carstva, bio izazvan na dvoboj u kojem je ubio brata crnogorskog vladike Njegoša. Pričali su da se taj njegov dedo, po kojem je ime nosio, nije uplašio izazova nego se hrabro suočio oči u oči s nadmoćnijim izazivačem i iz tog dvoboja izašao kao pobjednik. Ne čudi da je njegov unuk, koji je nosio dedino ime, primjećuje autorica, baš kao i njegov dedo nekada u svom vremenu bio čuven po hrabrosti i odvažnosti.

Avdija se dva puta ženio. Prva supruga Fata Hadžić umrla je nakon što je rodila sina Hamdiju, koji je, kad je odrastao i zamomčio se, početkom prošlog stoljeća preselio u Dubrovnik, vezujući sudbinu sebe i svojih potomaka za stari lijepi grad na obali Jadrana. Nakon tragičnog gubitka prve supruge, poslije nekog vremena Avdija se ponovo oženio. Oženio se djevojkom iz svog mjesta Malkom Šehović, koja je rodila šest sinova i dvije kćerke.


Devet dana prije oslobađanja Sarajeva na Marijin-Dvoru objesili su mu tri sina, i to pred njegovim očima

Od osmero Malkine djece, jedno dijete umrlo je u ranom djetinjstvu. U Prvom svjetskom ratu Avdija je izgubio sina Rušida, kojeg su ubili četnici iz Crne Gore, dok su mu u Drugom svjetskom ratu ustaše u zloglasni logor Jasenovac odvele najmlađu kćerku Šefiku, a devet dana prije oslobađanja Sarajeva na Marijin-Dvoru objesili mu tri sina, i to pred njegovim očima. Nadživjelo ga je troje djece.

KAKO JE AVDIJA OSLOBODIO SINA

Avdiji Sariću u Prvom svjetskom ratu četnici iz Crne Gore ubili su najstarijeg sina Rušida na planini Lovćen, a mlađeg Ragiba zarobili i odveli na Cetinje, prijestolnicu vladara Crne Gore, smještenu u podnožju Lovćena. „Hrabro srce junaka nije se dvoumilo da po cijenu vlastitog života spasi svoje dijete. Zanimljivo je da sam identičnu priču o junaštvu starog Avdije slušala od potomaka Sarića loze u Sarajevu, a i onog dana, krajem marta, kada sam u Dubrovniku sjedila sa ženom koju sam prvi put srela i koja nije bila povezana direktno s porodicom Sarić, čula sam identične riječi. Priča je to o hrabrosti oca koji se tokom jedne mračne noći ‘ušunjao’ u redove neprijatelja da bi oslobodio sina Ragiba. Noćima je sjedio s Crnogorcima pored vatre i razgovarao o sebi lično, ‘čuvenom Avdiji Sariću’, muslimanskom junaku kojeg su Crnogorci planirali da ubiju. Bili su spremni nagraditi svakoga ko im o njemu pruži bilo kakvu informaciju”, piše autorica, navodeći u nastavku pripovijest zabilježenu iz usmenih razgovora.

„'Najslađe janje ćemo dati onome ko nam samo pokaže put do Avdije’, govorili su skupljajući se oko rasplamsane vatre na mrakom prekrivenom Lovćenu, planini što se uzdiže iznad Jadranskog mora. ‘A kako izgleda taj vaš junak?’, pitao bi Avdija, zabavljajući se pričama o svom junaštvu iz usta neprijatelja. Kako god da su ga opisali, očito nisu imali pravo. Avdija je bio nadaleko poznat lik iz priča o neustrašivom duhu hercegovačkog gorštaka, ali u vrijeme u kojem je živio fotografije su bile prava rijetkost, a mediji nepoznanica koja se tek počela razvijati tamo negdje daleko od hercegovačkog krša. ‘Kada je oslobodio sina, uzeo im je janje da znaju da je on bio sa njima’, ispričala je moja prijateljica iz Dubrovnika. ‘Čula sam sličnu priču od Sarića iz Sarajeva, koja se samo u nekim malim detaljima razlikuje od tvoje. Naime, kada je Avdija sjedio na Cetinju s neprijateljem, za večeru su mu ponudili svinjsko meso. On ih je odbio riječima da posti, a post kod kršćana, kao što i sama znaš, znači da se ne jede meso, osim ribe. Kada je oslobodio sina, na odlasku iz logora sreo je dvojicu neprijateljskih vojnika koje je razoružao i rekao im da ostalim u logoru poruče da su sjedili s Avdijom i da je Avdija lično oslobodio svog sina Ragiba”, navodi Isović-Bukvić.


Ustaše su u logor Jasenovac odvele njegovu najmlađu kćerku Šefiku

Nakon bitke kod Cetinja te gubitka jednog i spašavanja drugog sina, Avdija i njegova supruga Malka Sarić napustili su Gacko. Znao je Avdija da će ponovo biti sukoba, znao je da su dušmani u svakom trenutku spremni da napadnu, zato je krenuo dalje prema Mostaru, centru hercegovačkog krša. U svojoj kući u Gacku, decembra 1916. godine, nakon što se vratio s bojišta, napisao je pjesmu Zauzeće Lovćena. Nekoliko je dana poslije s porodicom preselio u Mostar, gdje je 1916. godine objavio knjigu, epsku pjesmu Zauzeće Lovćena.

JUNAK IZ SEHARE ZABORAVLJENIH PORODIČNIH PRIČA

Autorica je ovu knjigu, štampanu u Biseru, uspjela pronaći u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. „Već ranije sam pretraživala kod njih, ali nisam ništa našla, iako mi je rečeno da postoji još jedna knjiga Avdije Sarića, puno veća od ove, koja se zove Bitka na Lovćenu”, ističe autorica. Ipak, i pronalazak spjeva Zauzeće Lovćena bilo je od izuzetne važnosti za porodicu, a tek će biti od značaja za našu nauku o književnosti.

Tako je, piše autorica, stotinu godina od dana kada je iz štamparije izašla knjižica Zauzeće Lovćena ona ponovo vraćena porodici, Avdijinim nasljednicima. A njegovih nasljednika veliki je broj, bez obzira na to koliko su se neprijatelji trudili da „zatru sjeme” ubijajući mu djecu – njih šest koje je pokopao za svog života. Danas, gotovo sedamdeset godina poslije Avdijine smrti, više je od stotinu njegovih direktnih potomaka, uspješnih ljudi, profesora s Trinitija u Irskoj, doktoranada na univerzitetu u Belgiji, postdiplomaca s Oxforda, Harvarda, nekadašnjih premijera Kantona Sarajevo, ambasadora, visokopozicioniranih direktora međunarodnih institucija, ljekara specijalista u Parizu... Ljudi čiji je utjecaj veliki kako u Bosni i Hercegovini, tako i u akademskom i poslovnom svijetu van granica matične domovine. Svi oni nose Avdijinu sudbinu u svom životnom određenju, iako mnogi o svom hrabrom pretku tragične sudbine poznaju samo njegovo ime.


Avdija Sarić u poznim danima

Avdija Sarić umro je 1953. godine. Imao je osamdeset godina kada je preselio na Bolji svijet. Kažu oni koji se sjećaju da je ukućanima najavio svoju i ženinu smrt. „‘Dva mjeseca iza mene pridružit će mi se i Malka u Vječnosti.’ 'Kako je rekao, tako je i bilo’, pričala mi je svekrva. ‘Niko ne zna objasniti kako, ali on je mnoge stvari vidio unaprijed. Ljudi su ga zvali dobri.’ Mogli bismo reći da je Dobri Avdija, junak iz sehare zaboravljenih porodičnih priča, bio samo jedan od putnika prema Vječnosti u kojoj nema tuge ni suza. Vječnosti koja nas svakim danom približava Svome okrilju i kojoj se raduju samo oni što u nju vjeruju i za nju se pripremaju u kratkotrajnom boravku na ovom svijetu”, piše Isović-Bukvić.

U knjizi su doneseni brojni podaci o Avdijinom životu, zanimljive priče s margine bosanske historiografije, i, što je posebno bitno, cio spjev Zauzeće Lovćena, čiji kraći dio donosimo i ovdje.

Vijeće čini od Cetinja kralju
Sa svojijem mladim vojvodama
Na Cetinju gradu bijelome
Od Lovćena tri daleko sata:
„Čujete l’ me moje vojvode,
Šta ću danas pitati vas redom,
Znadete li, kad je ono bilo,
Kada Švabo na Srbiju pođe,
Dunav vodu i Beograd prođe,
Niz Srbiju vojsku okrenuo,
Uzimao sela i Palanke,
Skoplje, Prizren i Prištinu staru.
S vojskom sišo našem manastiru
„...Sve do zemlje kralja Konstantina,
Pa je sada silu okrenuo,
Digo vojsku sa sve četir strane,
Mlade momke i silne topove,
Hoće na nas skoro udariti.
Sad vas pitam, sve moje glavare
Prijatelje i junake stare,
Kako ćemo njega dočekati?
O predaji ni govora nema,
Niko naš se predavao nije.
Na stotine turskijeh mušira
Spremao je care iz Stambola,
Da nas slome, da nam zemlju otmu.
Na hiljade sijekli smo glava,
Crnogorci svakom bjehu strava,
Dugu, Lovćen i Bjelopavliće,
Njegoš, Nikšić i Pipere slavne,
Svaki znade od sve sedam kralja.”
Odgovara Vukotiću Janko:
„Silan kralju, od sve sedam brda,
Mi smo čuli za švabovu vojsku,
Kako će nam skoro udariti
Na sve strane naše Gore Crne,
Al’ nimalo prepali se nismo,
S njima ćemo kavgu zametnuti,
Pa šta kome Bog i sreća dade.
Knjige piši na sve četir strane,
Na kolašin i Banjane Slavne,
Podgorici i Nikšiću gradu,
Nek se diže i staro i mlado,
Čoban svoje nek ostavlja ovce,
Seljak svoje ralo i volove,
Neka idu, neka zemlju brane.
Ko se boji od Beča Ćesara,
On odavno ratovao nije,
Ne zna, šta je lomna Gora Crna,
Ne zna Lovćen naše brdo sveto,
Našim starim nikad ne oteto.
Ne zna Švabo Crnogorce stare,
Koji za njeg nimalo ne mare.
Evo ima osamnest mjeseci,
Otkada smo puške prihvatili,
Jednog časa mirovali nismo,
S Hercegovcima uvijek se bismo,
S Gačanima junacima starim,
S Fočacima i s Bilećanima,
Kotor bismo, Foču uzimasmo,
Sarajevu blizu dolazismo,
Za nas znadu u Parizu gradu,
U Londonu i u Petrogradu
Rim je blizu, pomoć će nam doći,
Ne će lako baš ni Švabo proći.
Jednu ćemo vojsku postaviti
Na Lovćenu brdu visokome,
Dosta hrane, a dosta džebane,
Dosta silnih imamo topova,
Danilo će s vojskom komandirat;
Na Gackome Višnjić komandiru
S pivljanima i s Golijanima,
S njime nek je s Goranskog Sočica,
A Grahovo nek Plamenac brani
S generalnom Đurom Petrovićem,
Ja ću glavom spram Bileće poći.”
„Pravo veli Janko Vukotiću”,
Sve rekoše redom vojevode
„Baš hoćemo tako učiniti,
Bog milostiv nek nas blagostovi,
Našu zemlju i svetinje stare.”
Taj se danak vijeće vijećalo,
A u jutro osmi osvanuo.
Bože mili, čuda velikoga,
Vedro nebo k’o o Ilin danu,
Nigdje vjera ni sa koje strane,
Al’ se začu silna grmljavina
S Italije, zemlje izdajničke,
Grom udari, munje sijevnuše,
Od zora se Crna Gora trese.
Ili grmi, il se zemlja trese,
Il udara more od bregove.
Niti grmi nit se zemlja trese,
Nit udara more od bregove,
Neg Franjovi pucaju topovi,
Pozdravljaju Lovćen crnogorski.