Arras, grad u sjevernoj Francuskoj, okupan je krvlju. Nijemci su 23. marta 1918. pokrenuli strašnu ofanzivu na rovove savezničkih trupa. Oni koji su preživjeli bombardiranje za života su saznali kakav je ulaz u pakao. Više od 36.000 vojnika iz Velike Britanije, Južne Afrike i Novog Zelanda umrlo je a da njihovi ostaci nisu identificirani ili pronađeni. Profesionalni fudbaler Walter Daniel John Tull bio je jedan od njih.

Većina njegovih sunarodnjaka nikad nije bila u ratu. Walter Tull, međutim, borio se cijeli život. Zapravo je bio mulat, ali to je značilo da je napola crn, a ne napola bijel. I danas ga pamte kao prvog crnog oficira koji je bijele trupe poveo u borbu, neobična činjenica za vrijeme u kojem su se kolonijalne trupe koristile kao topovsko meso, ponekad vrlo blizu fronte, ali uvijek u podređenim zadacima i bez zapovijedi nad bijelim vojnicima.

Navikao je rušiti rasne barijere. Sin Afrokaribljana i Engleskinje rođen je 28. aprila 1888. u gradu Folkestone, u grofoviji Kent na jugoistoku Engleske. Kao dijete se naučio boriti kako bi ga se prosuđivalo po njegovoj vrijednosti, a ne boji kože. Nije mu bilo lahko. Iako je bio veliki sportaš i ljubitelj fudbala, niti jedna amaterska momčad nije ga željela u svojim redovima. Domaći navijači su mu zviždali kada bi istrčao na teren.

I danas se to dešava, mnogi crni igrači svjedočili su tome da ih suparnički navijači tretiraju kao majmune, ali Waltera Tulla čak su vrijeđali i navijači njegovog kluba. To su bila vremena farmi pretvorenih u fudbalska igrališta, bez ikakvog razdvajanja između igrača i gledalaca. U svojoj prvoj sezoni, 1908/1909. godine, pomogao je svojoj ekipi osvojiti tri trofeja.

Polahko su se zvižduci pretvorili u pljesak. Bilo je toliko dobro da je kratko trajalo. Skauti “Tottenhama” ponudili su mu profesionalni ugovor. Bio je treći mulat koji je stigao do Premijer lige, nakon još dvije zvijezde: Arthura Whartona (1865–1930) i Willieja Clarkea (1878–1949). Prvi je rođen u Gani, bio je golman i umro siromašan radeći u rudniku ugljena. Drugi, sin Škotlanđanke i državljanina Britanske Gvajane, život je skončao radeći kao tapetar.

Willie Clarke također se borio u Prvom svjetskom ratu, ali imao je više sreće – uspio se vratiti kući. Walter Tull bio je vezni igrač, ponekad prebačen na poziciju napadača. Prije nego što mu je život stao u francuskom rovu, igrao je i za “Northampton Town”, gdje se napokon osjećao istinski voljenim. Još jedan od njegovih klubova mogao je biti “Glasgow Rangers”. Zapravo je s njima potpisao predugovor, ali rat mu je stao na put.

Vojnik Tull prijavljen je u 17. bataljon pukovnije “Middlesex” 21. decembra 1914. Njegovo je ime jedno od najpopularnijih među posjetiocima “Imperial War Museum” u Londonu. Do 25. marta 1918, kada je umro u 29. godini, lahko je pratiti njegov trag u vitrinama i informativnim plakatima. Zatim tišina. Njegov je jedan od 35.942 života koji su ugašeni u Arrasu a da niko nije mogao pokopati njegove posmrtne ostatke.

Kad je u novembru 1915. sletio u Francusku, već je imao čin narednika. Pola godine kasnije, vraćen je u Britaniju. Liječnici su mu dijagnosticirali ono što su nazvali “akutnom maničnom krizom”, eufemizmom koji je skrivao ono što bismo danas nazvali slučajem posttraumatskog stresa. Rovovi, hemijsko oružje i klaonica nastala nakon granatiranja odveli su hiljade boraca s obiju strana na rub ludila. Ubrzo nakon toga, narednik Tull vraćen je u pakao kao topovsko meso.

Učestvovao je u krvavim bitkama prije nego što je obolio od vojničke groznice, još jednog eufemizma koji je mogao obuhvatiti bilo koju zaraznu bolest koja je harala na smetljištima ili masovnim grobnicama koje je vrhovno zapovjedništvo nazivalo rovovima. Brojni su romani i filmovi majstorski opisali ovu situaciju, iako je malo dragulja ravnopravnih s filmom Paths of Glory (1957), s velikim Kirkom Douglasom pod režiserskom palicom Stanleyja Kubricka, koji se temeljio na istoimenom djelu književnika Humphreya Cobba.

Dok se oporavljao u Škotskoj, morao je preći brojne prepreke kako bi upisao oficirski kurs. Legenda kaže da je, kad su mu rekli da ne postoje položaji za kolonijalne podoficire, odgovorio: “Gospodine, rođen sam u okrugu Kent. Je li Kent kolonija?” Upravo je tada njegova jedinica poslana u Italiju, gdje je Walter Tull postao prvi crni oficir koji je zapovijedao bijelim trupama.

U januaru 1918. godine, ovaj put pridružen 5. bataljonu pukovnije “Middlesex”, vratio se ožiljcima rovova. U pogrešno vrijeme stigao je na najgore moguće mjesto. Njihov je položaj bio u epicentru njemačke protuofanzive, koja je područje oko Arrasa pretvorila u vulkansko, gotovo mjesečevo mjesto s hiljadama kratera. Istražitelji iz Carskog ratnog muzeja vjeruju da je ubijen iz mitraljeza.

Potporučnik Tull pogođen je tokom povlačenja, kada su britanske linije trebale pasti. Tijelo mu nikad nije pronađeno. Turista koji danas putuje u Arras bit će šokiran kad otkrije prošlost skrivenu u šumama i livadama koje okružuju grad, zalijevan i oplođen krvlju hiljada ljudi.

Na groblju Arras nalaze se 2.652 groba, onih vojnika koji su mogli biti identificirati, a tu su i pločice s imenima 35.942 vojnika nestalih u akciji. Jedan od njih jeste Walter Daniel John Tull, koji je tek u smrti pronašao ono što je tražio u životu: jednakost. Zemlja ga je dočekala kao jedno od svoje djece.

Godine 1999. mediji u Engleskoj podsjetili su na hrabrost i požrtvovanost Waltera Tulla. Razlog je bio spomenik koji je u njegovu čast podigao nekad veliki klub, a sada skromni “Northampton”. Oni koji prisustvuju utakmicama na stadionu “Sixfields” moraju proći ispred mramornih ploča na kojima stoji natpis: “Walter Daniel John Tull ismijao je barijere neznanja, njegovo srce još uvijek kuca.”