Na ulaz u Ulice stižemo već u jutarnjim satima. Detonacije odjekuju na sve strane. Neka tama spustila se na cijelo mjesto. Pored nas pronose ranjenike iz Prve bojne HVO-a raspoređene dolje, na lijevoj strani.

Do mene su, u kanalu, Muharem, Mirza, Elvir i Safet. Druga grupa naših momaka otišla je dvadesetak metara niže.

Čim smo se dopunili s municijom, krećemo uzanom cestom prema selu. S lijeve su nam strane, uporedo s nama, momci iz Živinica. Gore, ispred, u selu, izvijaju se visoki stubovi dima. Neki od ranjenih momaka čekaju pokraj ceste prijevoz za ratnu bolnicu.

S druge strane kanala u kojem sjedimo Muharem prebire po džepovima i vadi još pokoji metak i prve zavoje. Gleda u nas drpajući kovrdžavu kosu i kroz zube zajedljivo govori: “Vidite, momci, od jutros, kako smo stigli ovdje, meni se ova situacija nikako ne dopada. Nekako mi ovo, brate, nije uredu, pometnja neka. Ne znaju ljudi idu li gore ili dolje; po ranjenike, one tamo, niko ne dolazi. Dolje, u selu, grmi na sve strane, nemamo pojma ni ko je dolje, ni ko je došao u ispomoć, ni kakvo je stanje. Zna li iko šta se dolje, braćo draga, dešava?”

Mirza ga gleda smiješeći se. “E, moj Muhareme, zna sve onaj ko treba znati. A ti, da znaš, ne bi bio ovdje s nama u kanalu nego gore u komandi obložen balvanima. I nemoj mnogo brinuti, brate. Eto, počeo si sjedjeti.”

Svi prasnusmo u smijeh.

Muharem stavlja šljem na glavu. “Jesi mlađi dosta, al’ si pametan. Neka, brate, svako vodi svoju brigu, mi svoju, a oni u komandi svoju”, govori smijući se.

Neka huka s ceste prenu nas iz razgovora. Propinjem se iz kanala, vidim dva vojna kamiona, parkiraju se i kupe ranjenika s livade preko puta.

Enes dolazi do nas, kaže da se spremimo za pokret. Stižu momci iz Srebrenika pa ćemo poći zajedno.

Za sat smo bili spremni. Krenuli smo polahko, u koloni, do šumice smještene ispred sela. Svuda po cesti i livadama nailazili smo na kratere od granata velikog kalibra. Dolje, ispred nas, kako smo se približavali, tutnjava se pojačavala. Zvuk granata bio je pomiješan s pucnjavom iz pješadijskog naoružanja. Kretali smo se oprezno jer nismo poznavali teren.

Prilazi nam nekoliko momaka. Došli su tražiti vode. Lica su im garava i prljava. Gledam u najmlađeg, krhke je građe, mršav. Dok pije iz čuturice, koju mu je dodao Elvir, tresu mu se brada i ruke.

Enes ga upita šta se dolje dešava. Momak, nakon što je otpio još jedan gutljaj, uze zraka, duboko udahnuvši: “Na nekoliko nam je mjesta linija probijena. Povukli smo se i konsolidirali uz pomoć pojačanja koje je stiglo rano jutros. Mi smo krenuli javiti za municiju i uopće za stanje dolje jer su nam veze nikakve.”

Nakon još nekoliko trenutaka odmora, svako je nastavio svojim putem.

Vidjeli smo da je dolje praktično sve u plamenu. Granate, koje su prelijetale preko sela, sada su padale blizu nas. Enes pokaza rukom da se razdvojimo, pa u tri grupe krenusmo prema selu. Strahovita pucnjava dopirala je do nas. Kod prvih kuća zatekli smo nekoliko momaka iz HVO-a. Iznosili su ranjenike. Bili su potpuno krvavi.

Okupili smo se ispred jedne kuće. Tu su nam dali instrukcije kamo ćemo i kojim pravcem poći.

Svud oko nas širio se miris nagorjelog drveta. Pored ceste ležala je ubijena krava, a dolje, malo niže, na livadi, razbacani ostaci stada ovaca. Granata je, najvjerovatnije, pala tačno između njih. Širio se neugodan miris truhleži.

Dolje, nakon što smo prošli veliku žutu kuću, ušli smo u neki kanal koji su ovi vojnici nazivali tranšejom. Meci su zviždali na sve strane. Vidjeli smo da lijevo od nas svako malo četnička praga izleti na cestu i saspe salvu iz svojih cijevi po nama. Momak, koji je došao odozdo, reče da linija ide u cik-cak onamo preko ceste i da se naši ondje jedva drže.

Bilo je oko podne kada su se prvi agresori pojavili u avlijama ispred našeg položaja. Uzimajući kao zaklon dopola sagorjele kuće, koje su se nalazile ispred naših položaja i ceste, pokušavali su nas pucnjavom i ispaljivanjem granata iz ručnih bacača pomjeriti natrag ili među nama stvoriti paniku. Nekoliko trenutaka poslije jedna njihova grupa uspijeva se probiti preko ceste i upasti u kanal.

Strahovita pucnjava odjekivala je cijelom ulicom. Ja sam pucao naslijepo, još nikako nisam mogao razaznati gdje smo mi, a gdje su oni. Bilo je očito da ovdje više nije bilo linije razdvajanja, da su rovovi ukopani nabrzinu i nasumično.

Četnici su s naše desne strane krenuli s pragom, koja nam se pucajući opasno približavala iza krivine. Sada smo vidjeli i četnike kako iza susjednih kuća kreću prema nama krijući iza prage.  

Enes prebaci mitraljez na udesno okrenuti grudobran i uglavi ga između dva velika komada betona. Ja sam se naslonio na veliku drvenu gredu. Praga je dolazila prema nama lomeći ograde pored ceste. Naslonjen prsima na drvenu gredu, mogao sam osjetiti da srce ubrzano lupa. Uz njegovo ritmično lupanje pojačavalo se i zujanje u ušima.

Praga se nalazila pedesetak metara od nas. Približavala se uz jaku pucnjavu. Sasuli smo iz svih oružja po njima. Sve je grmjelo i odjekivalo od detonacija. Četnici su sada dolazili i s lijeve i s desne strane.

Naša dva mitraljeza neprestano su ih dugim rafalima držala na odstojanju. Oni koji su bili sakriveni iza prage uspjeli su doći do brežuljka ispred kanala i, koristeći ga kao zaklon, pucati po nama.

Enes je mijenjao redenik na mitraljezu kada je iza nas pala granata. Momak iz Brčkog uhvatio se za prsa i pao u tranšeju. Svuda oko nas se dimilo. Digla se i prašina od zemlje koju je granata razbacala oko sebe. Momci su uzeli ranjenika i odvukli ga ustranu. Nismo imali ni vremena ni prilike da ga odnesemo iza kuće.

Od zrna koja su zujala na sve strane nismo mogli isturiti glavu iznad grudobrana. Četnici su nadirali sa svih strana. U jednom momentu ugledali smo momke kako iza žute kuće dolaze i pretrčavaju preko ceste. Dolazili su četnicima s boka a da to ovi nisu ni primijetili.

Mi smo nastavili pucati sa svojih položaja. Odjednom je bljesnulo. Iz prage se izvio stub dima, a onda ju je drugi projektil pogodio direktno s boka. Uz detonaciju njen gornji dio praktično se raspao.

Nastala je strahovita pucnjava. Četnici, koji su krenuli da preko kanala stignu prečicom do ceste, bili su pokošeni salvom metaka koja im je sada dolazila tačno s boka. Počeli su se svi povlačiti dajući podršku jedni drugima.

Nekoliko njih, sklonjenih iza nasipa s druge strane kanala, također su bili pogođeni rafalima mitraljeza koji je tukao preko raskrsnice. Pokošeni, neki od agresorskih vojnika puzanjem su se dočepali druge strane ulice dok su drugi ostali ležati na cesti. Uskoro su se čuli samo pucnji i zvižduk metaka koji su dogorijevali zajedno s pragom.

Nekoliko momaka koji su presjekli cestu došli su do nas. Nosili su još municije koju su podijelili s nama. Bilo je to pojačanje iz Živinica. Stigli su prije nepuni sat. U silovitom naletu praktično su razvalili bok agresorskog napada i nanijeli im ogromne gubitke. Sanitetlije su uskoro stigle i iznijele onog ranjenog momka. Uz sporadične pucnje sve se počelo smirivati.

Naslonjeni na grudobran, Enes i ja gledali smo u prizor ispred sebe. Na cesti je ostalo nekoliko mrtvih četnika koje nisu uspjeli odnijeti, a na livadi se pušilo iz prage. Još je dogorijevala. Sunce je zalazilo, a posavski povjetarac titrao je oko nas.

Enes preklopi mitraljez i prebaci redenik. “Eto, moj brate, danas preživjesmo. Šta će već sutra biti, Allah samo zna.” Svi su šutjeli. Znali smo dobro da sutrašnji dan neće biti ništa bolji od ovog današnjeg. Rat je i danas, i sutra, i prekosutra.