U vrijeme kada je arapski hroničar Ahmed ibn Fadlan rođen u kasnom 9. stoljeću, muslimanske dinastije poput Omajada i Abasida vladale su teritorijama koje su se protezale od Maroka na zapadu do većeg dijela centralne Azije na istoku i sjeveru.

Geografske barijere, kao i suparnički politički subjekti, bile su najveće prepreke koje su priječile daljnje širenje islama. Ogromna pustinjska prostranstva spriječila su vojne akcije sjeverno od srednje Azije, dok je Bizantsko Carstvo uspjelo odbiti arapske pokušaje da dođu do Crnog mora i zemalja koje su ležale iza njega.

Bez obzira na nedostatak direktne političke kontrole, muslimanski vladari su željeli uspostaviti odnose s ovim sjevernim područjima, kako u nadi da će širiti islam kroz prozelitizaciju tako i da će uspostaviti trgovačke rute. S tim ciljevima na umu je Ibn Fadlan krenuo na svoje putovanje na sjever, na područje koje danas uključuje Rusiju i Ukrajinu. Iako su te države moderne tvorevine, posjeta arapskog pisca poklopila se tada sa uspostavom novonastalih političkih entiteta koji će dovesti do nastanka tih država.

Između 7. i 10. stoljeća, narod koji većina naučnika smatra Vikinzima preselio se iz Skandinavije u područje Evrope između Baltičkog i Crnog mora. Govorili su germanskim staronordijskim jezikom, a naziv "Rus", kojim su se nazivali, vjerojatno potiče od nordijske riječi za "ljudi na vesla". Kao vješti lađari i ratnici, uspjeli su uspostaviti naselja duž riječnih sistema diljem regije, ponekad koristeći grubu silu kako bi pokorili ljude koji su tamo već živjeli, poput Slavena.

Poput njihovih kršćanskih susjeda na sjeveru, Arapi su naučili o Vikinzima na teži način. Vikinški napadači krenuli su 844. godine na Sevillu, što je dovelo do sedam dana ubijanja i pljačke. Prema kasnijim arapskim izvještajima, Nordijci su ih nadvladali ali su ih ipak muslimani porazili i spalili im brodove. Jačanje odbrane odvratilo je buduće napade ali su Vikinzi ipak od tada imali mjesto u mislima muslimana.

Početni izvještaji su napadače spominjali kao majus, izraz koji je za muslimane postao sinonim za "paganski", ali do 880. godine arapski pisci su napadače poistovjećivali s riječju Rus staroskandinavskog porijekla.

Ibn Fadlan je tokom svog putovanja susreo ljude koje je nazvao Rus, tokom putovanja duž rijeke Volge u današnjoj Rusiji. Riječ "Rusija" direktno je povezana s riječju Rus, a ruski nacionalisti svoju državu smatraju glavnim političkim potomkom država koje su osnovali Rusi, poput onih s kojima se susreo abasidski hroničar.

Krajem 9. stoljeća, nordijski princ Rurik uspostavio je kneževinu Kijevsku Rus sa sjedištem u današnjoj savremenoj prijestolnici Ukrajine. Grad je bio političko središte velike multietničke federacije država, u kojoj je nordijska elita vladala većinom slavenskim i baltičkim stanovništvom. Na kraju će se ta vladajuća klasa asimilirati u slavensku kulturu, usvajajući pravoslavnu kršćansku vjeru i staroistočnoslavenski jezik, od kojeg potiču ruski, bjeloruski i ukrajinski.

Ibn Fadlanovi spisi korisni su jer nam govore o ovoj embrionalnoj fazi u stvaranju ukrajinskog i ruskog identiteta, kao i za nekih od najdetaljnijih dostupnih opisa vikinških tradicija. Za modernog čitatelja i za naučnike, trijezni i nepristrasni opisi ruskih rituala abasidskog hroničara, kao i njegova spremnost da veliča vrline ljudi koje susreće, dodaju vjerodostojnost jezivim događajima o kojima pripovijeda.

Opisujući privlačnost muškaraca koje je upoznao, Ibn Fadlan piše: "Nikad nisam vidio tijela savršenija od njihovih. Bila su poput palmi." Ali koliko god bio impresioniran njihovom tjelesnom građom, arapski putnik je vidio dosta toga što mu se gadilo, i to ne samo njihove higijenske navike. Bili su "najprljavija Božja stvorenja", kaže nam, a njihove navike su uključivale nečišćenje nakon odaziva na poziv prirode ili seksa.

Fanovi televizijske serije Vikinzi imaju zahvaliti Ibn Fadlanu jer su producenti koristili mnoge deetalje koje je zapisao o njihovim ritualima, iako su neki od obreda koje su prakticirali mogli biti posuđene tradicije od susjednih srednjeazijskih naroda, a ne onih skandinavskog porijekla.

Jedan takav ritual uključuje obredno pranje zajedničkom zdjelom vode, u kojoj bi se ispraznio sadržaj iz nosa i grla prethodne osobe. Daleko najzanimljiviji odlomak u hronici arapskog pisca je njegov opis pogreba ruskog plemića, čija je verzija također prikazana u emisiji. Ibn Fadlan piše da "kada veliki čovjek umre, članovi njegove porodice  govore njegovim robinjama: 'Ko će od vas umrijeti s njim?' Jedna od njih odgovara: 'Hoću'." Ono što je slijedilo bio je užasan i dugotrajan ritual kojem je svjedočio Ibn Fadlan iz prve ruke i koji je on opisao bez trunke emocija.

Za ženu koja se javi najprije se brinu druge robinje. Odjevena je u finu odjeću i nakit, simbolično oprana, a dane do sprovoda provodi pijući i pjevajući. Na dan sprovoda tijelo njezina gospodara stavlja se na čamac usidren uz obalu rijeke zajedno s prinosima, kao što su alkoholna pića, voće i bilje, kao i žrtvovane krave, psi, konji i kokoši. Uoči žrtvovanja, članovi pratnje njenog pokojnog gospodara izmjenjuju se ritualno silujući ženu, kao počast preminulom prijatelju.

Prije posljednjeg brutalnog čina, ženi se skine nakit i natjera ju se da popije alkoholnu tekućinu i oprašta se od promatrača. Šest muškaraca i starica, koju Ibn Fadlan naziva "Anđeo smrti", zatim ulaze u čamac gdje robinja leži pored svog gospodara. Dva muškarca drže joj stopala, a druga dvojica joj drže za ruke, dok starica stavlja vrpcu oko vrata mlađe žene. Sudionici sprovoda ispred čamca lupaju o štitove kako bi prigušili plač robinje jer je ubijena i davljenjem i ubodom. Nakon žrtvovanja, čamac se zapali i proždire ga plamen uz pomoć "silnih i zastrašujućih vjetrova".

Čini se da su Rusi koji su sreli Ibn Fadlana pokazali određen stupanj srdačnosti prema svom arapskom posjetitelju i vjerojatno bi se takva dobra volja proširila i na druge posjetitelje, poput trgovaca, s juga. Arheolozi su otkrili zalihe arapskih novčića u grobnim mjestima Vikinga čak na sjeveru, sve do Švedske i Norveške, dok su Rusi kupovali tekstil i metale od svojih južnjačkih posjetitelja i zauzvrat prodavali med i robove.

Unatoč takvim mirnim interakcijama, bliskoistočni hroničari zabilježili su i nasilne sukobe između muslimana, kršćana i Rusa. Perzijski filozof Miskawayh opisuje napad Rusa na azerbajdžanski grad Bardu 943. godine. "Oni su strašna nacija, ljudi ogromni i vrlo hrabri", piše on, dodajući: "Oni ne priznaju poraz.“ Kaže da su se stanovnici Barde odupirali, unatoč upozorenjima Rusa, što je rezultiralo masakrom i odvođenjem 10.000 muškaraca, žena i djece u zarobljenike.

Drugi hroničar, arapski historičar Masudi iz 10. stoljeća, opisuje niz ruskih napada na azerbejdžansku stranu kaspijske obale, koji su uključivali masakr "hiljada muslimana" i završavaju konačnim porazom Rusa od strane združenih snaga muslimana i kršćana. “Dvije strane su se borile najmanje tri dana i Bog je dao pobjedu muslimanima”, piše on. "Rusi su bili pobijeni ili utopljeni."

Širenjem islama među turskim plemenima u Euroaziji na prijelazu iz prvog tisućljeća i istodobnim širenjem kršćanstva oko Baltičkog mora i Skandinavije, Rusi su se polako udaljavali od svojih paganskih korijena. Za većinu je pomak bio prema kršćanstvu, ali perzijski učenjak Sharaf al-Zaman Marwazi bilježi jedan slučaj kada je skupina Rusa nezadovoljna kršćanskom zabranom napada, prešla na islam.

U drugom izvještaju koji se često spominje, veliki knez Kijevske Rusije, Vladimir Veliki, šalje izaslanstvo susjednom turskom muslimanskom vladaru da se raspita o islamskoj vjeri. Vladimir je odbio religiju, od nje ga je odbila zabrana konzumiranja alkohola.