Pokolj nad Bošnjacima Šahovića (komunisti ga preimenovali u Tomaševo) kod Bijelog Polja - koji su izveli crnogorski i srpski "osvetnici" za ubistvo Boša Boškovića, a za koje su lažno optužili komitu Jusufa Mehonjića, u noći s 9. na 10. novembar 1924. godine - savremeni historičari Veselin Konjević i Šerbo Rastoder okarakterizirali su kao genocid. Konačan broj ubijenih žena, djece i muškaraca nikada nije zvanično utvrđen, jer istraga i kažnjavanje počinilaca nisu provedeni. No različiti izvori procjenjuju da je pobijeno između nekoliko stotina do 1.500 muslimana. Stanovništvo koje je uspjelo preživjeti izbjeglo je u susjedna Pljevlja i Sandžak te Gornji Rahić, Maoču i Čelić kod Brčkog... a najveći broj njih je spas našao u Turskoj i naselio se oko Izmira, Sivasa i Adane. Svoja imanja su prethodno davali pravoslavnom stanovništvu za mizerne novce ili ih ostavljali bez bilo kakve nadoknade

Kako je povodom 100. godišnjice genocida u Šahovićima pisao STAV, prema popisu iz 1921. godine na tom području živjelo je 2.755 muslimana (1.559 u Pavinom Polju i 1.195 u Šahovićima). Deset godina kasnije u Šahovićima je bilo 123 muslimana ili 1.073 manje, dok ih je u općini Pavino Polje 1931. godine bilo 104 ili 1.455 manje. Samo s područja ove dvije općine nestalo je 2.528 muslimana.

Godine 1994. umro je Ramo Sejdović Hasanbegović, sin Derviša i Umihane te Sejdov unuk (po njemu je i prvo prezime Ramovo), posljednji Bošnjak musliman koji je nakon genocida u Šahovićima, spletom nepoznatih okolnosti, ostao da živi u Pavinom Polju. Nema pouzdanih podataka kada je rođen. Istraživač njegovog života  Ervin Spahić piše da na njegovom mezaru u Hasanbegovića mahali u Vranešu stoji 1896. kao godina rođenja, dok je u matičnim knjigama zabilježena 1903. godina. No najvjerovatnije niti jedan datum nije tačan, jer prema pismima njegovog brata koja mu je slao iz Turske, a koja su bila u posjedu Roksande Radenović, Ramo je bio malo dijete u vrijeme genocida u Pavinom Polju. Po svoj prilici, u općoj pometnji te noći u kojoj je spašavana živa glava svakog od mnogobrojnih članova porodice, on je negdje bio zagubljen i tu ostao.

Pismo brata Sadika iz  općine Burhanije

Vratimo se pismu koje je Ramu Hasanbegoviću 29. septembra 1928. godine poslao njegov stariji brat Sadik, iz općine Burhanije, sela Armudova Baba, a koja je sa osmanskog turskog preveo Sead Ibrić iz Novog Pazara:

Historija muhadžirluka

Višestoljetna masovna iseljavanja muslimana iz Crne Gore, od Boke do Šahovića: Pritisci, ucjenjivanja, prijetnje, pljačke, ubistva (2)

"Mojoj braći Ahmed-efendiji i Adem-efendiji. Ovu priznanicu smo sačinili da bi našli nekog brata po vjeri, koji bi moga brata Rahmi-agu (Rama) koji se nalazi u selu Vraneš kod Joksa (Joksimović) Milovana doveo do nas. Molim vas jer on sam Rahmi ne zna, on je dijete (ovo potvrđuje da su prethodni podaci o godini rođenja netačni, op.a.). Na taj način ćete mi učiniti dobro. Inšallah ukoliko ga dovedete daću i više para nego što treba.

Sve vas mahsus selamim, Pružam vam ruku. Blizu smo da moje porijeklo spasi Ade-efendija i da otud spase mog brata Ahmed-efendija. Molim vas u ime ljudskosti.

Opština Burhanija, nahija Armudova, selo Baba Sadik, sin Dervišov".

U nastavku pisma stoji:

"Sine Ademe,

Ono što ste mi kazali za moga brata, zar nije u potpunosti zdravo? Je li moj brat živ? U svakom slučaju, molim vas da mi kažete i posebno selamim svu braću.

Berber-Hadžo, moj brat Rahmi-aga, sin Dervišov, koji se nalazi u selu Vraneš kod Taslidže (Pljevlja, op. a.), želi doći kod nas ali nema kod sebe para. Ko dovede mog brata u Tursku, odmah ću mu dati onoliko para koliko je potrošio. Ovu priznanicu šaljem u Taslidžu da, ukoliko mu ne budem dao taj novac, da ću mu isplatiti dva puta više nego što treba".

U potpisu:

"Opština Burhanije, selo Baba Sadik, sin Dervišov. Svjedok iz Armudova, selo Baba berber Hadžo berber Rašid." Na kraju pisma je pečat i otisak Hadžovog prsta.

Egzodus muslimana iz Šahovića

Nije poznato da li je Ramo ikada saznao šta ustvari piše u pismu.

A ono što se zna je to da je bio najmlađi od devetero djece Derviša i Umihane Hasanbegović. Rano je ostao bez oca. Majka mu se preudala za njegovog amidžu pa su ga podizali nana i djed. Kada je imao pet-šest godina došao je u najam kod oficira crnogorske vojske Milovana Joksimovića i kod njega se zatekao u vrijeme pokolja u Šahovićima. Kada bi se kao odrastao prisjećao tih dana, kaže da je često plakao jer su ga njegovi ostavili. Joksimovići su bii starosjedioci u Vranešu i, kako piše Spahić u svom radu koji je predstavio na naučnom skupu u Novom Pazaru 2024. godine, rođakali su se sa Hasanbegovićima i Mušovićima. Čak i Ramovi amidžići Vehbija i Hamdija bili su prinuđeni da idu u najam kod Joksimovića.

Penzija na osnovu najamnog rada

Kažu da su Ramo i njegov amidža sa sinovima bili dobri radnici, naročito kosci te da su se skrivali u kući Joksimovića dok pogrom na muslimane Vraneša nije prošao. Ramo je odslužio vojni rok u Škofjoj Loki.  Kasnije, kada su četnici zavladali Vraneškom dolinom, Vehbija i Hamdija su im pobjegli s Novakovića stijena gdje su ih doveli da ih strijeljaju. Vratili su se u Vraneš, prenoćili kod Joksimovića, a onda su ih ovi, zajedno s Ramom, doveli do teritorije prema Brodarevu koju je kontrolirala Muslimanska milicija. Aprila 1941.  Ramo je ranjen u glavu kao pripadnik Danilovgradskog puka Jugoslovenske vojske u borbi s Talijanima kod Skadra. Od smrti su ga otrgnuli talijanski ljekari te je poslije bio oslobođen. Nakon što je završen rat 1945, Hamdija i Vehbija ostaju u Brodarevu, a Ramo se vraća Joksimovićima. Pvremeno ih napušta da bi zaradio novca (1955. godine prilikom izgradnje pruge ostao je bez oka) te bi im po povratku zarađeni novac ostavio na čuvanje.

Akademik i historičar (1)

Šerbo Rastoder za Stav: Najveća knjiga našeg pamćenja za sljedećih 200 godina je arhiva u Hagu

Na osnovu najamnog rada koji se tada računao u penzijski staž, Mile Joksimović  (1919. sa 24 godine izabran za predsjednika opštine Pavino Polje) i general Nikica Knežević  izdejstvovali su mu penziju. Možda tu leži razlog što mu je u matične knjige upisano 1903. godište da bi za lakše dobijanje penzije bio stariji nego što jeste. On je 1971. godine dobio i ličnu invalidninu po osnovu ranjavanja u partizanima,.

Ramo Hasanbegović je bio vrijedan i pošten radnik kojeg su svi cijenili. Teško zarađeni novac često je posuđivao drugima i rijetko je napuštao Vraneš. Jednom se i ženio i prešao kod žene u čaršiju, ali je to bilo kratkog vijeka. Nakon mjesec dana vratio se definitivno u Vraneš jer više nije mogao da trpi ženino sumnjičenje da je razlog za njegov odlazak svakog jutra u Vraneš – druga žena.

U svojim poznim godinama vratio se u Bijelo Polje. O njemu onemoćalom brinuli su Rasim Bikić, Milisav Konjević i Mile Cicmil. Stanovao je kod bjelopoljskih domaćina da bi na kraju od Centra za socijalni rad dobio na korištenje kuću. Umro je u staračkom domu u Risnu 1994. godine.

Interesantno je da je ukopan na pravoslavnom groblju u  kod crkve u Pavinom Polju i to po sopstvenoj želji. (predsjednik opštine Bijelo Polje, povodom nelegalne izmjene naziva toponima u Vraneškoj dolini, pa i naziva groblja u "srpsko pravoslavno groblje" izjavio je 2024. za portal etv.me: "Na tom groblju ima muslimana, mnogo Crnogoraca, komunista, ateista... To je zajedničko groblje čitavog sela".

Amanet da ga ogasule nije ispunjen

A Ramo dok je bio živ za to je tražio odobrenje mještana i dobio ga. Onda je 1973. napravio sebi grobnicu i na nju stavio zvijezdu petokraku. Neki su ga zadirkivali što nije stavio islamski simbol mjesec i zvjezdu, a on bi odgovorio: "Jes' pa da mi neko spomenik poruši".

Grob Rama Hasanbegovića u Pavinom polju

Da sve bude još interesantnije, u testamentu je napisao i ko će biti (Radomir Radenović, Miraš Knežević, Vukašin Knežević, Vlajko Joksimović, Miloš Davidović, Blagoje Ašanin...) u odboru za ukop. Da li za dženazu ili samo sahranu, nije posve jasno već zbog sljedećih detalja: ima da ga sahrane u odijelu koje je za života kupio, da mu se ruke ne ukrštaju već pruže uz tijelo, da se prisutnima na sahrani/dženazi služi rakija iz bureta koje je ostavio kod Miloša Davidovića. Na posljednji put ispratio ga je Tadiša Leković, poznati lelekač iz Vraneša. A amanet koji je Ramo ostavio jednom Bjelopoljcu da ga ogasule prije ukopa – nije ispunjen, zbog čega se kasnije taj čovjek pred prijateljima gorko kajao.

Hatar (saučešće, op.a.) nije imao ko da primi. Ramov sanduk bio je pokriven sedžadom, na kojoj je stajala njegova kapa. Sanduk su na povik jednog prisutnog na ukopu okrenuli nogama naprijed, a u mezar su ga spustili sinovi Rama Mulalića, Mirsad i Esko, budući je njihovom ocu ostavio u amanet da ga spusti u mezar. Pored sanduka su stavili flašu rakije i kačket.

I na kraju, podsjetimo se: o strahotama pokolja, surovim ubistvima žena, djece i muškaraca, silovanjima, paljevinama kuća, nakon kojih je Ramo ostao sam na svijetu, bez svojih najbližih, šutjelo se desetljećima i u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i u komunističko-socijalističkoj Jugoslaviji. Tek šapatom bi pokoju riječ o tome u intimi doma progovorili potomci žrtava i svjedoka tog strašnog događaja, ali i potomci počinitelja. O tome je prvi javno progovorio historičar,  narodni heroj i jugoslovenski general Danilo Jauković,  a nešto kasnije i jugoslovenski disident Milovan Đilas, koji je u svom romanu "Besudna zemlja" opisao do u detalje taj neviđeni zločin nad muslimanima u kojem je učestvovao i njegov otac. O tome je pisao i historičar Šerbo Rastoder u svome djelu "Kad su vakat kaljali insani".